Hrvatska košarkaška reprezentacija igra odlučujuću kvalifikacijsku utakmicu za odlazak na svjetsko prvenstvo i za pobjedu im je, osim odlične igre i sportske sreće, potrebna i glasna podrška s tribina. Igrač je u ulozi redara i mora smjestiti navijače na svoju tribinu, vodeći računa o njihovim individualnim željama, tako da bude što više zadovoljnih navijača.
To je tema nove igre domaćeg autora Branislava Petkovića. Već sama ideja da se iza naslova “Ludnica na tribinama” ne krije igra s temom nogometa izgleda avangardno, a potpuno je neočekivano da će biti riječ o košarci, sportu koji u kontekstu hrvatske reprezentacije navijačima donosi uglavnom frustraciju više od dvadeset godina.
U ovoj igri, koja spada u kategoriju igara postavljanja pločica (“tile placement”), svaki igrač dobija svoju tribinu s 28 sjedećih mjesta na koja smiješta kartice s navijačima.
Mjesta su raspoređena u četiri reda i četiri sektora, a četiri središnja mjesta pripadaju VIP loži, u kojoj bodovi vrijede dvostruko.
Igrač u svakom trenutku igre ima dvije kartice navijača i potez se sastoji u tome da bira idućeg navijača s jednog od dva ulaza, ili nasumičnog navijača sa špila karata okrenutih licem prema dolje. Zatim postavlja jednu od tri kartice koje ima u ruci na jedno od slobodnih mjesta na tribini, vodeći računa o tome da što više navijača na tribini bude zadovoljno.
Postoji pet različitih osobina navijača.
Navijač može biti energičan ili pasivan, uredan ili neuredan, globalist ili lokalist, ljubazan ili neljubazan i optimist ili pesimist.
Svaki navijač ima tri od tih pet osobina (može biti recimo energičan, lokalist i pesimist), omiljeni klub, regiju iz koje dolazi, spol, kao i kategoriju kojoj pripada (od jedne do tri zvjezdice). Navijači više kategorije donose i više bodova, ali je njihove uvjete teže ispuniti.
Primjerice, navijačica koja ima uvjet “Sjedi pored dva pesimista” želi da na barem dva sjedala susjedna njezinom, pri čemu su susjedna sjedala ona koja dijele zajedničku stranicu, a ne samo vrh, sjede pesimisti. Taj uvjet je relativno jednostavan za ispuniti pa ova navijačica donosi samo jedan bod.
S druge strane, navijač s uvjetom “Navijači u redu navijaju za različite klubove” ima dosta zahtjevniji zadatak pa donosi tri boda.
Na početku igre svaki igrač dobije dvije kartice s glavnim zadacima, od kojih jednu odbacuje, a drugu zadržava u tajnosti. Ti zadaci donose dvadeset ili trideset bodova pa najviše o njihovom izvršenju ovisi konačni rezultat. Jedan primjer takvog zadatka, koji donosi trideset bodova je “Navijači u VIP loži navijaju za isti klub”.
Kad ne bi bilo glavnih zadataka, igra bi bila preteška jer novi igrač ne bi imao ideju na što se treba fokusirati. Ovako glavni zadaci daju ideju željenog razmještaja i igraču je lakše započeti.
Osim glavnih, postoje i sporedni zadaci, koji su svima vidljivi i koji se mogu ispuniti tokom igre. Jednom kad se sporedni zadatak ispuni, igrač koji ga je ispunio dobija tu karticu zadatka, a na njeno mjesto dolazi nova.
Svaki igrač ima i karticu omiljenog tipa navijača, koja sadrži dvije osobine. Ukoliko neki od navijača na tribini ima obje takve osobine igrač dobija dodatni bod za svakog takvog navijača, a još jedan dodatni bod ako je navijač i zadovoljan.
Neki od navijača i neka od sjedala imaju oznaku pehara. Kad navijač s peharom sjedne na mjesto s peharom, otvara se kartica događaja, koja čini igru zanimljivijom.
Ako igrač napravi grešku, ima jedan žeton kojim može zamijeniti navijača s tribine. Također, ima i dva žetona kojima može zamijeniti navijače koje ima u ruci. Tako igra ipak malo “oprašta”, ali to nikako ne znači da možete očekivati da ćete ispuniti želje svih navijača.
To je posebno vidljivo krajem igre. Kao i u košarci, i ovdje se utakmica “lomi” na kraju. S istekom sirene, dok najbolji bek-šuter na -2 poena pokušava pogoditi odlučujuću “tricu”, vi se nadate da će vam idući navijač, kojeg vučete s talona, bit taj neljubazni pesimist o kojem vam ovisi zadovoljstvo triju navijača na tribinama. Na kraju ga ne izvučete, ali imate jednog neljubaznog navijača od prije. Taj nije pesimist, ali zadovoljite dva od ta tri navijača, tako da ipak nije sve izgubljeno.
Tako igra ima efekt sreće, koji je čini zanimljivijom i napetijom, ali taj efekt nije odlučujući ukoliko unaprijed pomno planirate rješenje u slučaju da vam sreća okrene leđa.
Komponente
Komponente igre su pristojne kvalitete. Tribine, kao i zajednička ploča, napravljene su od čvrstog kartona. Kartice navijača su nešto deblje nego standarne igraće karte, ali tanje nego, primjerice, pločice u Carcassonneu, što je dobro jer ih igrači drže kao igraće karte.
Igra je prekrasno dizajnirana, a informacije na kartama se, nakon jedne partije, lako čitaju. Dizajner Pavle Sviličić uspio je nacrtati sve potrebne informacije, ali tako da zadrži temu igre.
Oznake košarkaškog terena na središnjoj ploči jasno daju do znanja o kojem se sportu radi i ta tema je prisutna tijekom cijele partije.
Dojam
Uživali smo igrajući ovu igru. Posebno veseli što se radi o domaćem autoru, ali ostaje dojam da bi igra imala što za ponuditi i na globalnom tržištu, kad bi bila prevedena na engleski i kad bi tema bila nekako internacionalizirana.
Ovako je moguće da tematski igra zavara potencijalnog igrača jer se izvana stiče nepravedni dojam da se radi o promo-igri s ne jako dubokom strateškom komponentom. Međutim, taj dojam isčezava već nakon par minuta igranja, a nakon igre ostaje promišljanje strategije i utisak da je igra još i dublja nego što se čini.
Od meni poznatih igara, najviše sliči na Quadropolis, ali je dosta teža i opet drugačija. Igru svakako preporučujem svima koji vole kombinatorne probleme i mozgalice.
Na kraju, pogled na tribinu s velikim brojem zelenih kvačica, koje označavaju zadovoljne navijače, stvara osjećaj zadovoljstva i uspjeha kod igrača.
Nadajmo se samo da ćemo taj osjećaj imati u budućnosti i prilikom bodrenja naše košarkaške reprezentacije.