Sve dok nismo naletjeli na Bohnanzu (Rio Grande Games), s grahom smo se gotovo isključivo susretali u društvu kobasice, a igrali se s njime samo uz pomoć žlice. Iako su autori ove simpatične razonode lukavo maznuli ime Bonanzi, pa ga malo skuhali u marketinškoj kuhinji (die Bohne na njemačkom znači grah), igra s jednim od najdugovječnijih vestern serijala koji je šezdesetih galopirao malim ekranima nema baš nikakve veze.
Sveti cilj svakog igrača u Bohnanzi je opernatiti se na uzgoju odnosno prodaji manje ili više uvrnutih sorti graha . Osim naziva sorti poput Stink Bean ili Black-eyed Bean, spremnost autora igre (Uwe Rosenberg & Co.) za šalu naglašena je i crtežima na karticama koji dočaravaju osebujan karakter pojedine sorte.
Humor je dobar začin zbog koje već i neotpakirana igra može mirisati dobro, ali je za igru ipak presudno što se zapravo u loncu kuha. Bohnanza, srećom, ni sadržajem nije zakazala.
Kutija i pribor igre
Princip je jednostavan, pravila pitka i jasna. Kutija je malena, stane u većinu ženskih torbica pa igru uvijek možete imati pri ruci. Ploče za igru nema, nikakvih figurica ili žetona nema, a niti kockica nema. Zato ima 154 kartice koje označavaju 11 vrsta graha, od onih kojih ima na bacanje kao nekad državnog novca (24 kartice Coffee Beana), pa do sorti rijetkih kao poštenje (Cocoa Bean zastupljen je sa svega četiri kartice). Na poleđini svake kartice je slika novčića.
Teksta na karticama ima minimalno (u funkciji samog imena graha), no slika same sorte graha dovoljno govori za sebe, pa nije nužno poznavanje jezika.
Tijek igre
Igračima se na početku igre u ruke posije po pet karata koje je najbolje nanizati jednu za drugom umjesto da ih se slaže u lepezu (ne, ovoga puta slika ne govori više od riječi!) jer je, prema pravilima, redoslijed karata sveta krava i najstrože je zabranjeno u njega dirati. Od preostalih se kartica složi kup koji se stavlja na sredinu stola kako bi bio dostupan svim igračima.
Igrač koji je na potezu dužan je posaditi jedan grah (jedan mora, a drugi može) odlaganjem kartice na stol. Nakon toga izvlači dvije kartice sa središnjeg kupa, stavlja ih pred sebe okrenute licem prema gore, pa s njima radi što ga je volja – ukoliko ima slobodnih polja ili polje zasađeno istom sortom (svaki igrač može maksimalno imati 3 polja – dva, što bi se reklo, u startu od države dobije besplatno, dok treće može kupiti čim zemlja rodi pa namakne financijska sredstva) može ih posaditi, dogovoriti manje ili više povoljnu trampu za druge sorte s ostalim igračima, pa čak ih i pokloniti. Ukoliko ostali igrači odbiju poklone, aktivni je igrač dužan sjeme graha posijati na nekom svojem polju, pa i po cijenu prodaje uroda bez (velike) zarade. Potom slijedi bavljenje karticama u ruci (još jedan ciklus razmjene i/ili poklanjanja), da bi aktivni igrač potez završio uzimanjem tri kartice sa središnjeg kupa koje, redom izvlačenja, slaže na kraj svojeg ručnog fonda.
A kako se dolazi do zarade od prodaje graha na veliko, koju smo još na početku označili kao sveti cilj? Dovoljno je pogledati karticu kojoj je lice grah, a naličje novčić pa da sve bude jasno! U svakom smislu, u ovoj igri grah je novac, ne vrijeme. Igrač uvijek može prodati urod s bilo kojeg svojeg polja i za njega dobiti protuvrijednost u novcu (kartice se samo okrenu tako da bude vidljiv novčić, a višak se kartica odbacuje na hrpicu koja će formirati novi središnji kup čim se prethodni iscrpi). Rijetke sorte (Garden Bean, Cocoa Bean) donose finu zaradu već na malom broju uzgojenih jedinica, ali golom rukom (čitaj: karticama u ruci) uzgojiti odnosno trampom doći do tih nekoliko biljčica ponekad je pravi podvig. Raširene sorte nicat će iz špila kao korov, ali da bi se na njima zaradio koji dinar, trebat će ih skupiti i prodati maltene cijeli vagon.
Iako je pokušaj da se postigne određeni balans očit, iskustvo govori da se ipak više isplati usredotočiti na učestalije sorte, a s rijetkima kako bude jer nije rijetkost da se dva uzgajivača koji pucaju na istu vrstu graha zainate, pa radije gube novac nego da se dogovore.
Koliko vam god u nemilosrdnoj utrci za zaradom više puta spomenuta riječ poklanjanje zvuči blasfemično, ovdje se za darivanjem poseže zbog taktičke nužnosti, a ne zbog altruizma. S obzirom na ograničenja poput zabrane miješanja kartica u ruci, broja polja dostupnih za sadnju, obavezne sadnje prve kartice graha itd., često je bolje pokloniti loš grah nego ga saditi nauštrb obećavajućeg polja.
Bohnanza je brzopotezna, miroljubiva igrica za velika društva (može je igrati do 7 igrača). Neće izazvati ovisnost, ali će fino zakrpati svaku rupu u vremenu između dvije ozbiljnije društvene igre ili kao posljednja najaviti fajrunt. Iako će u rijetko kojem trenutku izazvati veće uzbuđenje jer je u taktičkom smislu dovoljno donijeti klimavu odluku o grahu koji će se uzgajati pa eventualno brojati koliko je kartica te vrste izašlo, odbačeno ili otišlo u krive ruke, sustav igre u kojem se stalno nešto vrti, premeće i mijenja vlasnike, ima svoju draž.
U Bohnanzi nema statiranja u kukuruzu. Na red se stiže brzo čak i s maksimalnim brojem igrača, a razmjena dobara odvija se praktično bez prekida. Za pobjedu je nužno sudjelovati u svakoj fazi igre, čak i kad igrač nije na potezu. Svaka dobra trampa ili uvaljivanje viškova mimo reda najbolja je priprema terena za vlastitu akciju.
Kad vas prijatelj(ica) iznenadi pozivom na porciju graha u večernjim satima, ne oklijevajte. Bohnanza se servira brzo, a probavlja lako. Bohnbohnčić od igre.