Korak dalje od “Čovječe ne ljuti se”…

Kada vam netko spomene pojam “društvena igra”, što je prva stvar koja vam padne na pamet? Većina će reći Čovječe ne ljuti se ili Monopol. Oni koji su se susreli s ovakvim tipom zabave i nakon djetinjstva će se možda sjetiti Rizika, Scrabble, Pictionary ili Trivial Pursuit – što otprilike predstavlja krajnji domet ponude društvenih igara “za odrasle” u domaćim dućanima. Uglavnom su danas društvene igre zasjenjene računalnim igrama s jedne strane, te velikom ponudom jednostavnih, dječjih igara s druge što stvara krivu percepciju da se radi o hobiju namjenjenom gotovo isključivo djeci.

U svijetu je situacija nešto drugačija. Društvene igre postaju priznati hobi i vrlo atraktivna alternativa beskonačnom sjedenju pred TV-om ili računalom. Osoba neupućena u svijet društvenih igara vjerojatno bi ostala zatečena izborom te izgledom modernih društvenih igara koje su se daleko odmakle od starinskog koncepta “baci kockicu i pomakni se toliko polja”.  Ovaj članak će baš zbog toga predstaviti nekoliko tzv. “gateway” iliti “ulaznih” igara – atraktivnih društvenih igara općenito namjenjenim “novim” igračima čije karakteristike su relativno jednostavan i kratak skup pravila, razumno kratko vrijeme igranja te dovoljna “dubina” da zadovolji igrača koji ipak želi nešto više od “Čovječe ne ljuti se”.

Prva igra koju ćemo kratko predstaviti jest Ticket to Ride, koju izdaje Days of Wonder.

Ticket to Ride je vrlo popularna igra za 2-5 igrača čiji je koncept zavaravajuće jednostavan – cilj svakog igrača je povezati gradove željezničkim rutama (koje se grade nizanjem plastičnih vagona). U kutiji dobijate ploču za igru, špil karata te nekoliko setova plastičnih vlakova. Igrači na početku igre dobivaju te odabiru po nekoliko skrivenih kartica na kojima su navedeni gradovi koje moraju povezati (npr. Los Angeles-Miami). Svaka ruta nosi određene bodove, s tim što udaljenije rute nose više bodova od onih kraćih. Igrač svoje rute drži u tajnosti do kraja igre – uspješno završene rute na kraju donose bodove,  a nedovršene ih oduzimaju. Ovo znači da igrač može ići “na sigurno” slažući kraće rute, ili riskirati sa duljim i atraktivnijim rutama.

Kako bi uopće zauzimao dijelove rute na karti igrač prvo mora prikupiti određeni broj obojenih karata s vlakovima, s kojima onda naknadno “plaća” zauzimanje rute između dva grada. U svakom potezu igrač može birati između prikupljanja dodatnih karata ili zauzimanja ruta – više karata znači više mogućnosti ali i rizik da će neki drugi igrač zauzeti dio rute nužan za ostvarivanje cilja. Ono što daje poseban čar igri jest činjenica da se može igrati u “mirnodopskom”, obiteljskom okruženju gdje igrači pristojno slažu svoje rute i trude se previše ne smetati drugima, ali i u vrlo “krvoločnoj” maniri gdje svaki igrač balansira povezivanje svojih ruta sa otkrivanjem i blokiranjem ruta protivničkih igrača.

Igra dolazi u nekoliko varijanti, koje se većinom razlikuju po “regijama” na kojima se igra odvija. Ovdje je prikazani osnovni Ticket to Ride (poznat i kao Ticket to Ride:USA ili TTR:USA), a postoje još mnogi, kao npr. TTR: Europe, TTR: Nordic Countries itd. Verzije se razlikuju u nekim pojedinostima (npr. “europska” verzija igri dodaje željezničke stanice pomoću kojih se igrač može okoristiti “tuđim” dijelovima rute, dok “švicarska” verzija nudi manju mapu za manji broj igrača podobniju kompetitivnom stilu igre). Postoji i veći broj dodatnih regija za igru stvorenih od strane fanova koje se mogu pronaći i besplatno skinuti na Internetu. U svakom slučaju radi se o zabavnoj igri čija pravila se uče jako brzo, koji mogu naučiti i djeca, ali koja nije toliko jednostavna koliko se na prvi pogled čini – pogotovo ako su igrači voljni zasukati rukave i igrati “prljavo”.

Za dodatne detalje pročitajte recenziju igre Ticket to ride ovdje.

Druga igra koju ćemo danas predstaviti je Carcassonne, koju izdaju Rio Grande Games/Klaus & Teuber:

Carcassonne je igra za 2-5 igrača sa jednom posebnosti – igra zapravo ne sadržava ploču kao takvu, već se ploča slaže tokom igre. Cilj igre je pomoću djelića ploče stvoriti krajolik sa cestama, gradovima i poljima, no pri tom stvaranju “zauzimati” djelove krajolika te tako prikupljati bodove. Svaki igrač ima ograničeni broj svojih “podanika” koje će tokom igre postavljati na različita područja te potom daljnjim razvojem zauzetih područja pokušati osvojiti što veći broj bodova.

Ova igra je dokazano atraktivna i privlačna širokom krugu ljudi, što zbog vrlo zahvalnog ugođaja slaganja i praćenja krajolika u nastajanju, što zbog brze, dinamične te ponekad kaotične igre u kojoj se do samog kraja ne može razaznati pobjednik. Za igru je također specifično da se može igrati na prijateljski način, ali i agresivno – s tim da će agresivci morati biti malo kreativni pošto igra ne nudi načine “direktnog” napadanja tuđih dijelova krajolika, ali omogućuje da ih podmuklim potezima preuzmete ili vještim slaganjem karticama onemogućite njihov daljnji razvoj.

Uz ovu igru ipak je potrebna jedna važna napomena – budite vrlo pažljivi kod kupnje iste. Naime Carcassonne je toliko popularan da je igra uzrokovala izdavanje ogromnog broja dodataka i alternativnih verzija (tzv, “spin-offa”), tako da bi se neupućeni kupac mogao lako zbuniti kada se umjesto jedne susretne sa desecima različitih kutija, svih sa oznakom “Carcassonne” na sebi. Zbog toga je moja preporuka da prvo potražite kutiju koja izgleda točno kao na slici, a dodatke za početak ignorirate  – osim možda dodatka s nazivom Carcassonne:Inns & Cathedrals koji na suptilan ali genijalan način nadopunjuje igru i ispravlja neke njene manje nedostatke te bi se po meni trebao prodavati zajedno sa “osnovnom” igrom.

Za dodatne detalje pročitajte recenziju ovdje.

Treća igra nosi naziv Settlers of Catan, izdavač Mayfair Games/Kosmos.

Settlers of Catan (u lokaliziranoj verziji Naseljenici otoka Catan) je igra za 2-4 igrača (moguće kupiti dodatak za 5-6), a također ne sadržava klasičnu ploču. U ovom slučaju ploča se sastavlja prije igre nasumičnim slaganjem šesterokuta koji čine “otok” te postavljanjem pločica sa brojevima koji će imati važnu ulogu tokom igre.

Igra na prvi pogled djeluje složenije od dosada predstavljenih ali izgled vara – vrlo brzo postaje očigledno da je ona čak i ponešto jednostavnija. Cilj igre – kao što ime kaže – jest naseliti otok “Catan”. Svaki igrač dobija drvene figurice koje predstavljaju ceste, sela i gradove. Izgradnjom novih cesta i sela te razvojem sela u gradove igrač dobija bodove, a pobjednik je onaj koji prvi skupi 10 bodova (sa dodacima malo više). Izgradnju cesta, sela i gradova igrač provodi kroz trošenje materijala predstavljenim karticama: drvo, ruda, vuna, žito i cigla. Odluku tko dobija materijale doslovno donosi sreća – svaki potez bacaju se dvije kockice i ako kraj jednog svog naselja vidite broj dobiven na kockicama, onda dobijate jednu ili dvije kartice; broj materijala ovisi da li imate selo ili grad, a tip materijala vrsta pločice na kojoj se nalazi broj – tako šuma donosi drvo, planina rudu a njiva žito. Da stvar ne bude prejednostavna, otokom također harači i družina lopova koja može “blokirati” određena područja, a igrači mogu osvajati dodatne kartice sa bonusima – npr. vojnike koji će tjerati lopove ili spomenike sa skrivenim bodovima. Strategija se svodi na širenje svoje male kolonije prema poljima sa “pogodnijim” brojevima, blokiranje širenja drugih igrača te – što je najvažnije – uspješnu trgovinu. Pošto se najčešće teško osloniti na sreću kod bacanja kockice – a i gotovo nemoguće naseliti toliko područja koja će donositi sve tipove potrebnih materijala – često će najbolji igrač biti onaj koji uspije najuspješnije trgovati a možda i manipulirati drugim igračima, što donosi posebnu čar ovoj igri.

Iako igra možda naizgled djeluje pomalo “suho”, u zbilji se može pokazati prilično zabavnom, što zbog aspekta trgovanja, što zbog toga što se zapravo radi o utrci za bodove. Za razliku od igara Ticket to Ride i Carcassonne koje se teoretski mogu igrati u apsolutnoj tišini, ova igra je prilagođenija otvorenim, brbljavim igračima vještim u manipuliranju i okretanju stvari “na svoj mlin”. Igra također ima neke dodatke za koje bih preporučio da se na prvu loptu ignoriraju – po meni većina njih čini igru predugom ili složenijom nego što bi trebala biti, pa je nabavku istih poželjno ostaviti barem dok se ne uvjerite da niste istinski zaljubljenik u ovu igru i da vam stvarno treba nešto više. Konačno, ovo je jedina igra od ovdje navedenih za koju postoji potpuno lokalizirana verzija te koja je trenutno čak i dostupna u dućanima široke potrošnje.

Za dodatne detalje pročitajte recenziju ovdje.

Konačno, zadnja igra koju ćemo ovdje predstaviti je Pandemic.

 

Pandemic je igra za 2-4 igrača i ovdje je navedimo gotovo isključivo iz jednog razloga – za razliku od do sad predstavljenih igara ovo je tzv. “kooperativna” igra. Naime igrači se ne sukobljavaju između sebe, nego igraju zajedno protiv same igre, što je koncept koji posebno pogoduje sredinama u kojima su igrači nekompetitivni i vole igrati “prijateljski”.

Ideja igre je sljedeća – u svijetu je iznenada buknulo nekoliko epidemija koje se počinju naglo širiti. Igrači predstavljaju tim stručnjaka koji imaju dva cilja – suzbiti epidemije od širenja, te pronaći lijek za svaku od njih. Igrači pobjeđuju ako uspiju naći lijek za sve četiri bolesti, a gube ako bolesti previše “ekplodiraju” ili ako su igrači u svojim nastojanima previše spori. Svaki igrač dobija posebnu “ulogu” tj. bonus kojeg koristi tokom igre – tako je npr. “liječnik” posebno učinkovit u suzbijanju širenja bolesti, “znanstvenik” ima mogućnost brže doći do lijeka dok “stručnjak za logistiku” može brzo stvoriti infrastrukturu za brže kretanje po karti.

Jedna od najatraktivnijih stvari u ovoj igri je jednostavan ali genijalan način na koji igra “simulira” protivnika. Srž toga je način na koji se bolesti šire – postoji špil karata sa imenima gradova u kojima se pojavljuje bolest, a u nasumičnim intervalima dolazi do “epidemije” pri čemu se dosad inficirani gradovi “recikliraju” i postaju sve opasnija žarišta bolesti. Intenzitet epidemije prikazan je kockicama, a kad prijeđe tri kockice bolest se prelijeva u susjedne gradove što može dovesti do ekstremno brzog širenja i gubitka svake šanse  za kontrolom i pobjedom.

Igrači se prije partije mogu dogovoriti koliko “tešku” partiju žele – težina partije vrlo lako se određuje odabirom broja “opasnih” kartica koje se stavljaju u špil. Igra sa dva igrača je nešto jednostavnija zbog lakše koordinacije i više “vremena”, dok je sa tri ili četiri igrača lakše “pokriti” cijelu kartu ali teže uspješno se organizirati i dostići konačni cilj.

Ova igra se obično ljudima ili jako svidi ili poprilično ne svidi. Obično se ne sviđa kompetitivnim igračima kojima nije interesantno kada “nema pravog pobjednika” i onima koji u duši nisu timski igrači već više vole biti “svoj na svome”. Igra isto tako ima ozbiljan problem “alfa-mužjaka” – može se dogoditi da najiskusniji (ili najglasniji) igrač kroz cijelu igru govori ostalim igračima što im je činiti, što znači da će on biti jedini koji zapravo “igra”. Konačno, dosta igrača tvrdi da nakon određenog broja partija igra postane “riješena”, tj. ima jedan očigledan put prema cilju pa će pobjeda ili poraz ovisiti o čistoj sreći. Oba ova problema mogu se riješiti (ili ublažiti) – nabavkom dodatka igri nazvanom Pandemic: On the brink. Ovaj dodatak donosi više novina koje će igru učiniti težom, izazovnijom ili šarolikijom, a možda najinteresantniji je moguće uvođenje “bio-terorista” – igrača koji će djelovati protiv ostalih igrača, potajno se kretati po karti i širiti bolest na neočekivani i ubojiti način.

S ovom igrom završiti ćemo sa pregledom “gateway” igara , s napomenom da se ovdje radi tek o malom i zasigurno nedovoljnom uzorku dostupnih igara. Navedene igre možete potražiti u domaćim trgovinama ili eventualno naručiti preko Interneta. Napomenimo da postoje dva moguća problema – prvi jest da igre vjerojatno nisu dostupne na hrvatskom jeziku već samo na engleskom (ili čak njemačkom). Za navedene igre ovo možda nije presudno jer one same – osim pravila – ne sadržavaju strani tekst ili ga sadrže u vrlo maloj mjeri koji ne predstavlja veći problem za igru nakon usvajanja osnovnih pravila. Drugi problem je njihova cijena koja je nažalost često i dvostruko veća nego cijena istih u inozemstvu. No ni ovo ne bi trebao biti veći nedostatak ako se uzme u obzir da igru koju kupite imate trajno, pod uslovom da ju pazite i održite očuvanom (ili barem u igrivom stanju) :).

Na kraju samo jedna stvar – netko će se možda zapitati zašto ovdje nisu prikazane igre navedene u prvom odjeljku. Gdje je Rizik? Monopol? Zašto nije naveden Pictionary ili Trivial Pursuit? Što se prve dvije igre tiče, mislim da je izlišno pobliže opisivati te igre jer su one s jedne strane široko poznate, a s druge pomalo arhaične u svojim mehanizmima što ih čini dosta različitim od modernih društvenih igara. Tako npr. i Rizik i Monopol uključuju eliminaciju igrača, što je posebno bolno ako se to dogodi blizu početka partije, a jedna partija može trajati i više sati, predugo za “prosječnog” igrača sa manjkom slobodnog vremena[1]. Što se Pictionary i Trivial Pursuit igara tiče, to su tzv. “party” igre koje se ipak znatno razlikuju od društvenih igara prikazanih ovdje. Za takve igre je specifično da se zapravo ne radi o pravim “igrama na ploči”, već drugom tipu natjecanja koji ploču eventualno koristi kao pomoćno sredstvo – tako je Pictionary ipak zapravo natjecanje u crtanju, a Trivial Pursuit natjecanje u općem znanju. Ovo ne znači da su ovakve društvene igre manje vrijedne od prikazanih, dapače, ali mišljenje autora članka jest da su one ipak puno jače eksponirane i društveno prihvaćene te da im nije potrebna dodatna promocija kroz ovakve članke. Uostalom, postoji čitav niz društvenih igara koje su možda bliže “party” konceptu od ovih koji su prikazani u članku te koje bi vrijedilo upoznati, no to ćemo ostaviti za drugu priliku.

Toliko za ovaj put. Pozdrav i sretno igranje!