Svaki hobi sa sobom nosi nekakvo rivalstvo. Ako se bavite računalima, morate se opredjelite na PC ili Mac. Ako igrate računalne igre, onda morate odabrati svoju omiljenu konzolu (i mrziti sve vezano uz one koje ne posjedujete). Ako se bavite zimskim sportovima, onda ste ili ljubitelj skija ili snowboarda. Pratite nogomet? Rivalstvo je tu izlišno i spominjati. Ali društvene igre… tu zasigurno nema ovakvih stvari zar ne?
Novopridošlica u svijetu društvenih igara će ipak vrlo brzo shvatiti da se fanovi društvenih igara ipak dosta često opredijeljuju za jedan od dva žanra: “eurogames” ili “euroigre” te “ameritrash” tj. samopogrdni izraz stvoren od strane ljubitelja tog žanra a koji doslovno znači “američko smeće”.
Prije nego objasnimo o čemu se tu zapravo radi treba reći da nije istina da se svaka društvena igra može utrpati u jedan od ta dva koša. Ako bi gledali sve tipove društvenih igara možemo pričati o dječjim igrama, o “party” igrama, o ratnim, obiteljskim, “gateway”, strateškim, apstraktnim… ali ova dva žanra su se ipak nametnula kao mainstream žanrovi “ozbiljnih” društvenih igara.
Pogledajmo dakle što se krije iza tih neobičnih pojmova.
Ameritrash igre su žanr koji – nevjerojatno ali istinito – potječe iz Sjedinjenih Američkih Država. Naime u drugoj polovici prošlog stoljeća društvene igre doživljavaju procvat u SAD-u, no nastaju pod velikim utjecajem role playing igara, pogotovo poznate igre Dungeons & Dragons. Zbog toga ove igre imaju jaku tematsku komponentu te naglašavaju iskustvo igranja igre ispred svega ostalog. S druge strane Euroigre se tako zovu zbog naglog povećanja interesa za društvenim igrama u Europi, pogotovo SR Njemačkoj – a kao što bi od Njemaca očekivali, ove igre odlikuje strog i jasan, gotovo minimalistički skup pravila koji kao najbitniju stvar stavlja natjecateljsku komponentu igranja dok je tema te nekakvo “uživljavanje” u igru sekundarno. Danas zemlja porijekla igre nema previše veze sa njenim žanrom, ali termini su se zadržali.
Pogledajmo u nastavku neke od glavnih značajki jednog i drugog žanra.
1) Pravila igre. Jedna od najčešćih (i najbanalnijih) razlika između euro i ameritrash igre jest debljina knjižice s pravilima. Dok euro teži ka što manjem skupu pravila po principu “izbaci van sve što nije bitno”, ameritrash koristi princip “što više to bolje”. Euro igra sa sobom nosi tek nekoliko listova sa relativno malo osnovnih pravila, a ameritrash igra će vam uredno ponuditi knjižicu koja vjerojatno sadržava i poduži opis svijeta u kojem se odvija igra, možda i kakvu priču iz tog svijeta, a potom detaljni opis kako odigrati igru sa brojnim dodacima, specijalnim slučajevima i iznimkama. Tipičan primjer ovoga jest igra Magic Realm iz 1979. sa knjižicom pravila od 122 stranice gustog teksta (ako želite, pogledajte je ovdje), te brojnim naknadno izdanim dodacima i izmjenama. Usporedite to sa pravilima igre Puerto Rico, tipičnog predstavnika srednje složene euro igre, koja imaju tek 12 stranica (pogledajte ih ovdje).
2) Tema i doživljaj – za ameritrash igre je tipično da su one usko povezane sa svojom tematikom, tj. sa onim što igra zapravo simulira. Ako se igra odvija u fantasy svijetu gdje grupica ratnika pokušava prodrijeti u dubine rudnika u kojem se nalazi skriveno blago ali i hrpa krvoločnih beštija, onda igra kao takva mora igračima što bolje predočiti tu atmosferu i omogućiti što intenzivnije uživljavanje u igru. Mehanizmi kako igra funkcionira nisu toliko bitni, oni su samo pomoćno sredstvo za proživljavanje iskustva kojeg igra nudi. Kao primjer možemo pogledati igru Descent, igru fantasy žanra čija je okosnica upravo scenarij opisan na početku ovog poglavlja. S druge strane euro igre su često skup interesantnih mehanizama na koje je jednostavno “naljepljena” neka tematika, tek toliko da igra izgleda interesantnije i atraktivnije. Kao primjer možemo uzeti igru Dominion, kartaški euro čija je tema navodno razvoj nekakvog srednjovjekovnog dominija, ali se ipak radi o čistokrvnoj kartaškoj igri u kojoj je cilj izgraditi “dobar” špil karata, odigrati interesantne i učinkovite kombinacije i naposljetku skupiti najviše bodova.
3) Komponente – ameritrash igru ćete vrlo često prepoznati po ogromnoj i teškoj kutiji, većinom zbog toga što sadrži ogroman broj komponenata. Najčešće se radi o desecima plastičnih figurica koje pokušavaju što vjernije dočarati likove iz same igre, potom hrpe karata koje predstavljaju predmete/blago/čarolije isl.. te konačno šarolika ploča, često u komadima koji se slažu poput puzzli. I naravno – kockice, gotovo nezaobilazna komponenta u ameritrash igrama. Euro igre se često nalaze u manjim, lakšim kutijama i sadržavaju minimalistički skup komponenti. Figurice najčešće nisu nekakve plastične minijature, već apstraktne figure – čovuljci ili tek nekakvi geometrijski likovi. Za razliku od ameritrash-a, kockice su relativna rijetkost. Jedna stvar koja je česta za euro igre jest da sadrži komponente od drveta, umjesto od plastike, pa se euro igre često pomalo zlonamjerno nazivaju “drvenima” (iz više razloga pored materijala komponenti, kao što ćemo kasnije vidjeti).
4) Vrijeme trajanja igre – ameritrash igra će najčešće pretpostaviti da vrijeme nije problem. Za očekivati da će partija trajati više sati, uz prekide možda čak i nekoliko dana, a nije nemoguće da igra uključuje i nekakvu kampanju koja se proteže kroz više mjeseci. Ne treba zaboraviti da ovome treba dodati i vrijeme učenja pravila te vrijeme pripreme igre, što često nije zanemarivo. Euro igra s druge strane “štedi” vrijeme – igra se brzo uči i priprema, partije traju kraće, od petnaestak minuta pa do sat-dva, a sve preko toga se često smatra pretjeranim i megalomanskim. Kad zaigrate ameritrash igru onda često ne očekujete da ćete odigrati više od jedne partije (često i samo dio partije), dok se kod euro igara često podrazumijeva igranje više partija u nizu, ili igranje više različitih igara tokom jedne “sesije”.
5) Interakcija igrača i cilj igre – ameritrash naslovi često se bave direktnim konfliktima, borbom za teritorij, sukobljavanjem vojski i sl. Shodno tome, cilj igre je najčešće pobjeda u takvom konfliktu, nadigravanje protivnika u borbi licem u lice. Zbog toga je tzv. “direktna” interakcija uobičajena stvar kod ameritrash igara. Ovo je često poželjna karakteristika koja igru čini interesantnijom i življom, iako sa sobom ponekad vuče i nezgodne posljedice kao npr. eliminaciju igrača (tj. njegovo izbacivanje iz igre) ili tzv. “sindrom trećeg” (to je ono kada je najbolji put do pobjede stajanje po strani i čekanje da se sukobljene strane međusobno unište). U euro naslovima igra se najčešće vrti oko skupljanja nekakvih bodova (nazvanih VP ili victory points), a svi igrači najčešće ostaju u igri do kraja. Za euro igre malo je ustaljenija “indirektna” interakcija, tj. mehanizmi igre koji ne omogućuju direktan konflikt među igračima već nekakvo “posredno” sukobljavanje, najčešće kroz onemogućavanje pristupu nekom resursu, otežavanje napretka ili dijeljenje negativnih bodova. Zbog ovoga se često kaže da su euro igre pomalo “suhe” naspram ameritrash-a.
6) Ciljana publika – ameritrash igre su često popularnije među mlađom i tinejdžerskom publikom, što zbog samo izgleda igre koji je bliži konceptu “igračke”, što zbog zahtjevnosti glede slobodnog vremena. Euro igre ipak malo više pucaju na “odraslu” publiku, ljude sa manjkom vremena i volje za čitanjem (pre)dugih knjižica s pravilima te višesatnim pripremama za igru. No ipak je smješno postavljati nekakve stroge granice – nema razloga zašto svi uzrasti ne bi uživali i u jednom i u drugom žanru, ovisno o željama i mogućnostima. Ako mislite da će vas netko čudno gledati jer ste obiteljski čovjek a vikende provodite u višesatnom pomicanju plastičnih figurica… koga briga, barem se bavite stvarnom društvenom aktivnošću umjesto nekakvim virtualnim druženjem i ispraznim “lajkanjem” kojekakvih statusa i komentara (ne zaboravite lajkati ovaj članak nakon čitanja! 😛).
Nakon što smo ovako lijepo razgraničili što je euro a što ameritrash (i usput nepovratno uvrijedili sve ovisnike o Facebooku), treba reći da iako mnoge igre vrlo očito pripadaju jednom ili drugom žanru, postoji čitav niz igara koje je teško utrpati u bilo koji žanr, kao i neke koje čvrsto pripadaju jednom žanru, osim u nekim značajkama gdje se od njega potpuno odmiču. Kao jedan primjer možemo navesti Space Hulk koji je naizgled vrlo tipičan predstavnik ameritrash žanra, ali ga ipak odlikuje minimalistički skup pravila i vrlo razumno i kratko trajanje jedne partije. Onda je tu Agricola, koji je po mnogočemu “tvrdi” euro, ali iznimno dobro predočava odabranu tematiku preživljavanja male siromašne seljačke obitelji u 16. stoljeću, toliko da si mnogi ljudi daju truda i modeliraju svoje figurice za igru koje onda predstavljaju članove obitelji, snopove žita, krave, svinjice, ovce i sl. Nadalje imamo Android, Galaxy Trucker ili Twilight Struggle, igre koje su jednako toliko euro koliko i ameritrash. Konačno, postoji jedan poseban žanr ratnih igara koji, iako sličan ameritrash-u u mnogo stvari, ipak predstavlja nešto potpuno drugo (kao što će vam svaki fan ratnih igara nadugačko objasniti ako ga “uvrijedite” svrstavši ga među ameritrashere). 🙂
Umjesto zaključka, recimo samo da poznavanje ovih žanrova ne treba uzeti kao savjet da se svaki fan društvenih igara treba opredjeliti za jedan ili drugi žanr. Pametan čovjek će jednostavno odabrati ono što odgovara njemu i njegovom društvu, i potražiti najbolje što se nudi prema svojim kriterijima, pa makar jednako zastupili oba žanra u svojoj kolekciji.