Scythe: The Rise of Fenris

Prvo što bi vam možda moglo upasti u oči kada otvorite ovu recenziju vjerojatno će biti značajno niža ocjena koju dajem ovom proširenju naspram hvalospjevima većine o “najboljem proširenju ikad za neku igru”. Iako već postoji recenzija za Scythe, kratko bih iznio svoje dojmove o igri prije negoli pređem na opisivanje The Rise of Fenris kako bi pojasnio svoja očekivanja od ovog proširenja.

Sa Scytheom sam prolazio ambivalentan odnos, prvo me je zarazio entuzijazam ljudi kada je krenula crowdfunding kampanja za ovu igru oko koje se podigao toliki publicitet i spektakl što me ponukalo na nabavu svoje prve igre putem Kickstartera, a kada je igra konačno stigla i krenula su prva igranja, moje oduševljenje je naglo splasnulo.

Kao i sve druge igre pod etiketom Stonemaier Gamesa, Scythe je vrhunski produciran, sa fantastičnom premda možda i kontroverznom steampunk umjetnošću Jakuba Rozalskog na čijim temeljima je Jamey Stegmaier dizajnirao igru, ali sama igranja su naprosto ostavljala mlak dojam sa dosta antiklimaktičnim završetkom, a tome je vjerojatno kumovalo još nekoliko faktora, primjerice što smo moja voljena i ja igrali uglavnom udvoje po standardnim pravilima, a također imali smo i pogrešna očekivanja jer je Scythe od strane izdavača bio pogrešno reklamiran kao 4X igra (eXplore, eXpand, eXploit & eXterminate), da bi ispala nešto sasvim drugačije, ali to se na kraju pokazalo sretnom okolnošću jer je ispalo da nam baš i ne odgovara takav tip igara.

Uglavnom igra nije doživjela dobar prijem i završila je negdje u zapećku tako da je trebalo vremena da Scythe, usprkos nekim manama u igri poput neuravnoteženosti, počne ostavljati povoljniji dojam, posebice nakon što jednom baždarite svoja očekivanja što igra pruža. Scythe se definitivno pokazao zanimljivijim za igranja sa većim brojem igrača, a onda sam otkrio da pruža i izvrsno iskustvo za solo igranja zahvaljujući genijalnom Mortenu Monradu Pedersenu, u svijetu društvenih igara poznatom upravo po dizajniranju skupa pravila za solo igranja za razne projekte, pa je tako i za Scythe osmislio tzv. Automa sustav gdje jednom od frakcija upravlja poseban kup kartica simulirajući ljudskog igrača, a to radi tako jednostavno, elegantno i brzo da sam u svome oduševljenju kupio još jedan takav kup kartica kako bih mogao uključiti još jednu frakciju u igri. Ono najvažnije, upravo sustav sa dvije uključene autome je definitivno popravio igraće iskustvo za dva igrača, usudim se reći čak da su takve igre bile zanimljivije nego sa većim brojem igrača bez uključenih automa, pa je Scythe odnedavno počeo doživljavati svoje zvjezdane trenutke kod žene i mene u našim zajedničkim igranjima.

Ipak usprkos svojoj umjetnosti, minijaturama i ostalim komponentama, Scythe je realno tematski dosta siromašna igra što nas zapravo i nije toliko ometalo u užitku u igranju, ali The Rise of Fenris, treće i posljednje proširenje za Scythe, uzburkalo je naša očekivanja da će konačno čvrsto integrirati temu u igru i time je približiti savršenstvu. Ukratko, to se nije desilo. Ako hoćete dulju verziju zašto, nastavite čitati uz upozorenje da će daljnji tekst sadržavati minimalne spojlere iz igre.

The Rise of Fenris pruža iskustvo igranja Scythea kroz kampanju od 8 epizoda gdje se iz epizode u epizodu otkrivaju i uključuju nove komponente u igru, dodaju se nova pravila premda ona nisu komplicirana iako smo se znali zeznuti previdjevši ih katkad, a postignuća igrača iz prethodnih epizoda prenose se u sljedeće. Ali ovo proširenje nema stil legacyja gdje mijenjate ili uništavate same komponente igre tako da možete iznova počinjati novu kampanju, pa čak i dodavati neke otkrivene komponente u osnovnu igru bez igranja kampanje. 

Sama priča koja prati kampanju je dosta banalna premda je iluzorno očekivati beletristiku u igri, ali usprkos tome što možda par puta zakolutate očima, ona dosta dobro daje dubinu svijetu Scythea.

S obzirom da ima samo 8 epizoda, cijela kampanja se relativno brzo može svesti kraju. Na početku smo još bili entuzijastični, kampanja je lijepo počela i svidjelo nam se što su se tijekom igre razvili alternativni pravci kojima će krenuti kampanja pa iako bi to vjerojatno bilo logistički dosta zahtjevno, šteta što to nije izvedeno dosljedno do kraja, ali onda su se počeli javljati i prvi problemi.

Ponekad osnovna igra može biti neuravnotežena zbog kombinacije ploča igrača i frakcija, ali dok je to ograničeno na jednu partiju relativno pristojnog vremena igranja, to i nije toliki problem, ali tijekom igranja može se stvoriti efekt snježne grude koja se kotrlja i raste iz epizode u epizodu jer kako rekoh, svoja postignuća gomilate i prenosite u sljedeće epizode pa netko od igrača time može steći i u sljedećim epizodama početi sa velikom prednošću naspram drugih igrača, ali moguće da je to jače izraženo u igrama sa manjim brojem igrača, automama usprkos. 

Počeli su se javljati i problemi sa pojedinim epizodama koje su trajale kraće od pripreme igre, doslovce ih završite u 3 do 5 poteza, igranje je naprosto žrtvovano radi priče i tada bi se pojavio žal za osnovnom igrom bez ovih gluposti, premda se doduše u kasnijim epizodama popravio dojam.

Također dok je bilo logično da neki igrači preuzmu vođenje novih frakcija koje bi otkrili, i priznajem, one su stvarno fora premda znaju ispasti prejake, naprosto nam nema nikakvog tematskog smisla da ostali igrači zamijene svoje frakcije, ono Gunther je odjednom postao Zehra i sl… 

Isto tako zadnja epizoda je bila svojevrsno razočaranje, ona je trebala biti nekakvo grandiozno finale, majka svih bitaka koja je trebala odrediti budućnost svijeta, a dobili smo… Scythe. Želim reći kako smo igrali običnu igru uz tek neka izmijenjena pravila, a završetak kampanje se sveo na brojanje novčića.. Također uopće nam nije sjeo epilog koji je valjda trebao biti utjeha igračima koji nisu pobijedili a teoretski bi čak mogao pobjednika kampanje napraviti inferiornijim naspram drugih igrača. Po meni epilog se trebao drugačije napraviti, primjerice Europa bi doživjela prosperitet ili zapala u kaos ovisno o tome koja je od novih frakcija pobijedila ili nešto treće u slučaju pobjede jedne od izvornih frakcija. 

Uglavnom na kraju nije bilo toliko loše, nove komponente su fora i bilo bi dobro da je službeno osmišljeno kako ih koristiti za igru bez kampanje, ali ipak je dojam kako je trebalo još doraditi kampanju. Sad nam je dosta Scythea za neko vrijeme i vraćamo se nekim drugim igrama, ali vjerujem da ćemo se opet igrati kampanju i moguće je da će dojam ubuduće popraviti sa novim igranjima, posebice kada osmislimo kako neke epizode promijeniti, uz preskakanje popratne priče koja nas se na kraju nije dojmila, ali to opet nažalost znači da još nismo dobili osjećaj teme u igri, a i nepovratno je izgubljen efekt uzbuđenja prilikom prvog otključavanja igre. Prvo igranje je naprosto trebalo biti puno dojmljivije i uzbudljivije nego što je ispalo na kraju i otuda ovakvo niska ocjena.