Pogled na Maldoriju

“U jednom čudesnom svijetu…”

Igrači su zatočeni u izgubljenom podzemnom svijetu Maldorije, mitskom mjestu koje povezuje Medvedgrad sa zagrebačkom crkvom svetog Marka. Svi zajedno moraju u zadanom vremenu skupiti ključeve kako bi se otključao portal koji vodi u vanjski svijet inače će zauvijek ostati lutati mračnim hodnicima Maldorije. Da stvar bude gora, za ključeve se treba boriti sa čudovištima koja čuvaju ključeve, a stalno prijete i opasnosti od urušavanja hodnika.

Tako zvuči zanimljiva ideja igre koja dolazi u lijepo dizajniranoj kutiji, ali na žalost, to su izgleda skoro pa jedine kvalitete ove igre.

 

“Svi za jednoga, jedan za sve!”

Dopala mi se ideja da igrači igraju kao jedan tim protiv igre jer takve igre rijetko igramo i dosta mijenjaju dinamiku među igračima naviklima na međusobna natjecanja. To znači da svi igrači zajedno gube ili pobjeđuju (izuzev onih koji nisu stigli na vrijeme do izlaza, vaša žrtva neće ostati zaboravljena).

Igrači kreću od portala i razdvajaju se po hodnicima da bi skupili ključeve razasute po hodnicima, a potrebne za izlaz iz Maldorije, dok se jedan igrač istovremeno kreće prema tronu kako bi saznao koji su to ključevi potrebni jer u osnovnoj verziji igre je potrebno skupiti 4 ključa od ukupno 8. Dodavanjem ključeva potrebnih za izlaz se pojačava težina igre. Kretanje otežavaju hodnici ispunjeni vodom koji usporavaju kretanje, te povremena urušavanja koja blokiraju izlaze pa ih je potrebno raščistiti. Uz to, ključeve čuvaju čudovišta protiv kojih se treba boriti da bi se osvojio ključ. Stvari donekle olakšavaju teleporteri koji olakšavaju kretanje trenutnim prebacivanjem sa jednog na drugi dio Maldorie.

 

Dizajn odličan, a sadržaj…

Ploče za igru su lijepo oslikane i imaju taj mračni štih kao da doista lutate podzemnim hodnicima, a i zgodno je što se ploče na početku igre svaki put mogu iznova presložiti i stvarati stalno novu mapu podzemnih hodnika kojima se krećete. Naše su ploče nakon otvaranje kutije bile lagano savijene prema gore, ali to nije bio problem jer smo ih presavijanjem u suprotnom smjeru lako izravnali.

Akcijske karte, karte ključeva i karte čuvara ključeva su isto zgodno oslikane, i sve to lijepo stane u isto tako zgodno oslikanu kutiju, pa otud veće razočaranje plastičnim i nemaštovitim figuricama igrača, zastavicama (koje označavaju ključeve) i kockici koje djeluju tako jeftino na igraćoj ploči i bodu poput prsta u oko.

Upute za samu igru su mogle biti preciznije jer na prvi dojam djeluju kao reklamni letak i moram priznati, trebalo mi je par čitanja da pohvatam pravila igre premda nema puno stranica a sama pravila, kada se jednom shvate, vrlo su jednostavna. Toliko jednostavna da je minimalna dob za igrače od 12 godina definitivno visoko postavljena, što samo po sebi nije problem. Čak i usprkos tome, postoje još neke nejasnoće u igri za koje bi bilo dobro da su razjašnjene pa smo često igrali intuitivno (znači možda i pogrešno).

 

Taktika: nula – kockice, daj mi šesticu

Sama mehanika igre je vrlo jednostavna, baca se kocka i figura se pomiče po poljima za dobiven broj, znači slično kao “Čovječe, ne ljuti se”. Svaki put kada figura prijeđe na sljedeću ploču, izvlači se akcijska karta kojih ima više vrsta i njima se može postići urušavanje hodnika (kada se na izlazima iz pločice stavljaju također zgodno dizajnirane gromade), propuštanje bacanja, dodatno bacanje, prebacivanje na teleporter, ali mogu se dobiti i zaštitne kartice koje se sačuvaju i koriste se kasnije za sprečavanje najavljenog urušavanja ili za obranu od neželjenog ishoda borbe sa čuvarem ključa.

Kada se jednom dođe do ključa, slijedi borba protiv čuvara, a ishod borbe određuje kockica što mi se nije pretjerano svidjelo jer daje preveliki utjecaj sreće na odigrane akcije. Za osvajanje ključa je potrebno dobiti 6, dok ostali ishodi znače ili ponovljeno bacanje ili odbacivanje na teleportere. I to onda počinje djelovati frustrirajuće kada ispucate akcijske kartice za borbu protiv čuvara (ako ih uopće slučajno dobijete kretanjem po pločama) i nakon svakog pogrešnog broja vas čuvar odbaci daleko pa dok opet doteglite do istog… To bi možda i moglo funkcionirati kada se igrač prvi put bori za ključ, ali ako već osvoji jedan ili više ključeva, po meni je trebalo uzeti u obzir barem stečeno iskustvo kod tog igrača za svaku daljnju borbu za preostale ključeve. Isto tako frustrira i što je za probijanje ruševina koje blokiraju izlaze isto potrebno dobiti 6-icu.

Frustrirajuće je jer, dok pokušavate dobiti prokletu 6-icu na kocki, vrijeme neumoljivo teče i po isteku pola sata hodnik se automatski zatvara pa tko živ, tko mrtav. Osim početnog dogovora među igračima na početku igre tko će krenuti kojim dijelom hodnika, ne postoji više daljnje razrađivanje taktike, i otada je sve prepušteno čistoj sreći određenoj nasumičnim bacanjem kockica što će smetati mnogim igračima koji su nadišli takvu vrsta igara. Sve te šestice potrebne za daljnji tijek igre samo pojačavaju sličnost sa igrom “Čovječe ne ljuti se”.

 

Iritantno tika-taka

Iako mi se isprva svidjela ideja da se u igri odbrojava vrijeme pa do isteka vremena ako se ne osvoje ključevi i dođu do portala, igrači gube protiv igre, kasnije sam promijenio mišljenje. Nije to toliko loše jer odbrojavanje daje osjećaj protjecanja realnog vremena i ubrzava radnje igrača kako ne bi previše razmišljali što poduzeti (premda realno i nema se o čemu previše razmišljati), ali postalo je glupo stalno motriti na sat tijekom igre. Osobno volim da, kada igram igru, u potpunosti se udubim u nju i izgubim se iz ovog prostorvremena, pa kada završim istu začudim se sa ostalim suigračima “zar je već prošlo toliko?”. Volio bih da se drugačije riješilo dobivanje ili gubljenje igre bez gledanja na sat, samo što mi trenutno ništa ne pada na pamet.

 

I na kraju…

Igra se inače trenutno može naći za cca 150 kn u raznim trgovinama, ali iskreno mislim da je previše dati toliko za nju kada postoji toliko dobrih igara na tržištu pa je bolje dodati još koju stoticu i kupiti iste. Šteta jer je igra djelovala tako obećavajuće, a možda je moje razočaranje još veće jer je riječ o domaćem proizvodu od kojeg ipak očekujemo više i stvarno želimo da uspije. Možda i griješim ali na kraju ostaje dojam da je trebalo samo još malkice razraditi pravila i mehaniku da bi igra bila zanimljivija.

VEZANI ČLANCI: