Istanbul: recenzija


Istanbul

Istanbul je igra trgovanja po gradu s mirisom kumina, Bospora i ružmarina. Ne toliko trgovanja, koliko dostave, raznošenja svile, ćilima, voća i začina s ove strane grada na drugu, od sultana do kockarnice, od bazara do crnog tržišta.

Priznajem da sam veliki ljubitelj igara s kretanjem po ploči. Tu ne mislim na grozomorno kockičanje kakav implementiraju Talisman, Clue ili Čovječe ne ljuti se, već brižno kalkuliranje ruta i koraka kao recimo u Tikalu. Takav je Istanbul. Ploča se sastoji od 16 lokacija po kojima se kreće u potezima od jednog ili dva koraka i kad igrač želi stići s jedne lokacije na drugu valja mu dobro isplanirati put, jer svaka od lokacija donosi nekakav benefit koji se treba iskoristiti u sklopu višeg plana. Igrač pomiče kompozitnu figuricu koja se sastoji od trgovca i 4 njegova pomoćnika, pa na svakoj lokaciji na koju se pomakne stavlja jednog pomoćnika ako taj već ne čeka na toj lokaciji. Kad ostane bez pomoćnika, a ne želi ponovo hodati po lokacijama gdje ih je ranije ostavio, igrač treba otići do fontane gdje mu se automatski pridruže razasuti pomoćnici i igra se nastavlja dalje.
Ovo je sjajan mehanizam pomicanja po ploči. Igrač je prisiljen planirati rute, optimizirati ponovne posjete istim poljima i na taj način raditi efektivne comboe.


Istanbul

Ovako to nekako izgleda, igrač ode u skladište začina i napuni kolica sa začinima, onda ode u trgovinu i proda začine pa sa zarađenim novcima rupi proširenje za kolica da idući put može više prenositi.
Ili: Igrač ode u poštu tamo dobije različite vrste dobara, zatim u karavanseraju dobije karticu koja mu daje bilo koji resurs, na crnom tržištu kockanjem osvoji nakit pa ode kod sultana i sve mu to da za jedan rubin, a rubini su pobjednički poeni.
Prvo, lijepo je imati rubine za pobjedničke poene, nisu apstraktna neodređenost koja se u igrama naziva victory point već vrlo konkretna blještava stvar. Pogledajte ih u sultanovoj palači kako lijepo lome istanbulski sunčev sjaj:

Istanbul

Pregled ploče:

Istanbul

Sada ide genijalnost: ploča je modularna! 16 lokacija se može prerazmjestiti na različite načine i tako donijeti nepredvidivosti potrebu za posve novim taktikama. Pravila odmah donose nekoliko predložaka za slaganje: s najkraćim rutama (gdje je mapa osmišljena tako da su dobitne kombinacije blizu jedna drugoj), s dugim rutama (gdje treba opreznije planirati kretanje), random (gdje bude svačega).
Sada ide kritika: modularnost nije zaživjela u mojoj ekipi. Dok nam je originalna light verzija slaganja ploče (najkraće rute) sjajna, sve ostale su nam ostavile dojam nepotrebnog otezanja. Naprosto, sve one fine kombinacije koje bi inače osmislili odraditi u iduća 3-4 poteza, u ostalim verzijama mape traju 6-7-8 poteza, a to kompliciranje nam ne donosi neku posebno zabavu već samo traumu što ne možemo jednostavno izvesti ono što smo zamislili.
Zaključno o modularnosti ploče: sjajna ideja makar je mi ne koristimo.

Pregled nekih od zanimljivih lokacija koje se mogu pronaći po Istanbulu:

Istanbul

Trgovac rubinima. No dobro, gemstone možda i nije rubin, ali hajmo pojednostavniti zasad. Dakle, ovdje se za novac mogu kupiti pobjednički bodovi. Tko ih prvi skupi 5 (u 2 igrača 6) pobijedio je, međutim, i tu je lijepo implementiran zgodan mehanizam: rubin košta onoliko lira kolika je najviša vidljiva cijena. Pa kad se ovaj rubin slijeva kupi, idući će koštati malo više. Sjajno.


Istanbul

Crno tržište je jedno od rijetkih mjesta gdje se može kupiti nakit. Inače, u igri postoje 4 resursa, tri vrlo dobavljiva a nakit je luksuz za koji se treba malo više potruditi.


Istanbul

Istanbul ima kockice i one najčešće koriste za: kockanje!
Još jedan sjajan mehanizam nalazi se u čajnoj kući. Igrač kaže jedan broj i onda baci dvije kockice. Ako je na njima taj ili veći broj – dobije toliko lira koliko je rekao. (ako na kockicama bude manji broj, dobije utješne 2 lire). Nije li ovaj mehanizam sjajan? Što je igrač pohlepniji to je manja vjerojatnost da će dobiti novce. Relativno lako se dobije 6-7 lira (vjerojatnost da će na dvije kockice pasti 7 je 21%, to znamo iz Settlersa Catana, znači tko kaže 7, vjerojatnost mu je skoro 60% za dobitak), ali idealno je dobiti 9 ili 10 lira, no, treba imati hrabrosti za to.


Istanbul

Još jedan od sjajnih mehanizama u igri su “članovi obitelji”. To je jedan dodatna figura koju igrač ima uz trgovca i pomoćnike. Trgovcem treba doći u policijsku stanicu gdje ga član obitelji čeka iza rešetaka, a onda ga se može poslati da odradi posao bilo gdje u gradu. Sjajno, jer ne treba hodati do tamo, član obitelji je vrlo mobilan. Člana obitelji se može igrati samo dok je u stanici, a jednom kad je u gradu, može ga uhvatiti bilo koji drugi igrač i vratiti u policijsku stanicu. … Wait!! What?… Presložimo malo ovaj opis: Član obitelji je figura koja stoji u zatvoru odakle ga oslobodimo da obavi neki “poslić” pa ga drugi uhvate i vrate u zatvor. I to se zove član obitelji, a ne lopov?
Jasno, riječ je o jednom trendu u euroigrama i politici koju jako ne volim – a to je: ne nazivanje stvari pravim imenima.
Sjetite se “radnika” u Puerto Ricu. Radnici su male smeđe figurice koje masovno na brodovima dolaze na plantaže pa ih šaljemo da beru kavu! Pa to su robovi, a ne radnici! Patuljci u Caverni, koji se opreme oružjem pa idu u “ekspedicije” odakle donose svinje, ovce i novac. Pa to su pljačke, a ne ekspedicije! Čak i u spomenutim Settlersima, onaj “lopov” kojeg pomičemo kad na kockicama padne 7, pa ga stavimo na polje koje više ne urodi plodom. Ta zla sila je vojska, a ne lopov. Razumljiva mi je potreba da se neke stvari ublaže, jer igre igraju i djeca, ali ovakvo prozirno prikrivanje stvari je relativizacija. Ako kažemo da je Puerto Rico igra koja tematizira robovski rad, nitko joj ne može poreći edukativnost. Sa svojom se prošlošću treba suočiti, a ne je relativizirati i pokušati prikazati benignom. Prije nego zaglibim duble u politiku, vratimo se na igru. Istanbul ima figuru lopova i to je sjajno jer dobro oslikava vrijeme i prostor teme igre.


Istanbul

Evo malog bazara. Trenutno se traži dva paketa voća, i po jedan nakita, začina i robe. Koliko igrač odjednom iskrca robe toliko će biti plaćen.

Evo sad nešto malo stvari za kritiku. U igri dakle trgovac s svojim kolicima prevozi resurse po gradu. Kolica nose 4 vrste resursa i mogu se nadograđivati. Evo kao to izgleda:

Istanbul

Osjećaj vožnji kolicima… slab. Imersiviti, tj. uživljenost – mala i uz najbolju volju. Jasno mi je da nije jednostavno, ali moglo se staviti i više kockica istog resursa, možda i malo drukčije to smisliti.
Nekidan sam slikao kolica u Cottage Gardenu: slika. To su kolica!
Što se igre tiče, stvar ne smeta, samo eto, igra koja ima toliko dobrih mehanizama, žao mi je da neki tračak genijalnosti nije zabljesnuo i ovaj dio igre.

Istanbul ima još nekih sjajnih mehanizama, džamije koje daju upgradeove sposobnosti (npr. manipulacija kockicama, ili dodatni pomoćnik), instant kartice, guverner i švercer – i svi ti mehanizmi su sjajni, a ovdje ih preskačem već i da ne spoilam cijelu igru nego malo čari otkrivanja ostavim i onima koji će čitati pravila. Igra je sjajna i zaslužuje to.
A sad par prikaza samog procesa igranja:


Istanbul

Ovo je moja ruka sretna jer je vukla karticu koja mi omugućuje da se slijedeći potez ne pomičem (tj. pomičem za nula) pa ću moći dva puta zaredom odigrati stolara, upgredati kolica do kraja i time dobiti preostali rubin što će mi omogućiti još jednu briljantnu pobjedu!


Istanbul

Ovo je moja ruka u grču nakon što je shvatila da je moj suigrač već stigao do sultana i ima sve što sultan želi pa će mu ovaj zauzvrat dati posljednji rubin koji mu fali za pobjedu.


Istanbul

Ovo je moja ruka kako poražena prijeti: Idući put ću te pobijediti! Idući put!

 

Finalno
  • Komponente: odlične, osim neinspirativnog dizajna players mata
  • Mehanizmi: vrhunski, sve do jednog
  • Osjećaj igre: uzbudljiv, s puno planiranja i uživanja u planiranju
  • Igra: ugodnih 60 minuta, brzih poteza s malo i ništa čekanja
  • Ambijent: izazovno natjecateljski za 2 – 5 igrača
  • Utjecaj sreće: minimalan pri izvlačenu kartica, a sjajno inkorporiran dio igre pri kockanju
  • Izvor zabave: planiranje i osmišljavanje vlastite rute
  • Izvor spetkanjena: planiranje kako stati na neku lokaciju koja drugom treba pa će ti morati platiti 2 lire ekstra jer si prvi stigao
  • Izvor smijeha i razlog udaranja dlanom o vlastito čelo: pohlepa pri klađenju u čajnoj kući
  • Ocjena: jaka devetka, sjajna igra bez mana.
VEZANI ČLANCI: