Nedavno je na našim portalima osvanula vijest u kojoj se spominje mladi Osječanin, ovisan o videoigrama koji prijeti samoubojstvom i odbija hranu.
Ne jede, bježi iz škole, ima negativne ocjene. Prikovan je za ekran do deset sati na dan, vikendom i više. Kada su mu roditelji pokušali ‘srezati’ vrijeme koje provodi igrajući World Warcraft, 15-godišnji je Osječanin zaprijetio samoubojstvom. Čak je nasrnuo na oba roditelja.
Pitamo se gdje li je korijen ovog problema? Već je u nebrojeno slučajeva ranije dokazano kako igranje videoigara može postati ovisnost koja nas potpuno odvaja od realnog života. Igrači se u videoigrama poistovjećuju s likovima i odlaze u virtualnu stvarnost. Ta stvarnost njima pruža osjećaj veće ugode i zadovoljstva od svakodnevnog života i cijela stvar ode potpuno krivim putem.
Kako je uopće došlo do toga da ovaj mladić tolike sate provodi pred računalom? Nisu li ovdje i roditelji krivi, ne brinući što im dijete radi i s čime se zabavlja. Prebrz i naporan tempo života koji je nametnut ljudima današnjice s dodatkom neimaštine jednostavno ne ostavlja dovoljno vremena da se roditelji brinu i dovoljno posvećuju svojoj djeci. Računalo je često puta samo izlika roditelja kako bi odmaknuli svoje dijete od sebe i svojih problema.
Dodatni su problem umrežene videoigre u kojima se djeca druže sa ostalim živim sudionicima povezanim preko Intereneta u zajedničku igru. Upravo ovo daje lažni osjećaj druženja u živo. Na ovaj način dijete na računalu provodi sate i sate igrajući se zajedno s ostalim igračima iz cijelog svijeta, a da zapravo uopće ne zna tko su ti ljudi niti se s njima ikada kvalitetno upozna. Rekli bismo da tu, zapravo uopće nema druženja.
Igranje na računalu gotovo uvijek vas izolira od ostatka obitelji i svijeta. Igrač vremenom postaje sve agresivniji i sve ovisniji o virtualnom svijetu unutar kojeg učestvuje. Također, društvene mreže, ma koliko zvučale dobro i pružale naoko kvalitetni sistem povezivanja i druženja nisu i ne mogu zamijeniti pravo, realno druženje.
Prevencija od ovakvih scenarija upravo je stalna komunikacija roditelja sa svojom djecom i to od najranijih dana! Upravo se tada djetetu gradi sustav vrijednosti.
Društvene igre koje se igraju za stolom sa pravim, živim društvom ili obitelji su jedan od najboljih načina za produbljivanje kvalitete komunikacije s djecom i roditeljima, odnosno s ostatkom vršnjaka. Roditelji moraju shvatiti da su djeca koju su doveli na ovaj svijet njima prva i najbitnija bića u životu. Oni su ti koji se s njima moraju prvi igrati i družiti. Na taj način stječu dječje povjerenje i ljubav.
Kroz igru djeca nauče najviše, a igranje s roditeljima je neprocjenljivo. Stoga, dragi roditelji umjesto da djeci nabavljate videoigre ili ih bez kontrole i nadzora prepuštate da ih odgaja računalo, nabavite neku društvenu igru, bilo koju i zajedno s njima provodite vrijeme smijući se, zabavljajući se i družeći se. Djeca će potom preuzeti iz obitelji upravo ove navike i širiti ih dalje sa svojim društvom.