Vrijeme za mene nema značenja, bar ne kako ga vi zemljani doživljavate. Ja upravljam vremenom kako poželim. Gledam pučinu, osluškujem zvuk valova – pripremam se za putovanje u jako značajno vrijeme. Vrijeme kad je Mandrija još bio u jaslicama, vrijeme kad je samo vrijeme počelo.
“Ne Amelija, ne možeš sa mnom – ovaj put moram ići sam…”
Ulazim u vremensko-relativnu dimenziju u prostoru, ostavljam Ameliju na plaži. Unosim koordinate , vremenski rotor se počinje rotirati – dematerijalizacija je započeta. Ovo što slijedi je opis početka svega – dogodilo se u vrijeme koje vi zemljani nazivate “prije tri godine”.
Tu sam – nebo je sivo i konstantno pada kiša – zaboravio sam kako je tužno svijet izgledao tada. Ovo je vrijeme kada društvene igre nisu postojale. Prisjećam se onog osjećaja nostalgije za nečim što nikad nisam imao – sjena koja je uvijek prisutna u mislima, određena praznina koju je teško opisati. Hodam ulicama ne obraćajući pažnju na čudnovatost ovog mjesta koje vi zemljani nazivate “prije tri godine” – moje odredište je mračniji kutak mračnog mjesta. Ulazim u jako sumnjiv bar, sjedam za prvi stol – tri stola od mene sjede jako bitne osobe. Krišom pogledam prema njima – ja prije tri godine i moja buduća gejmerska obitelj! Čudan osjećaj, vidjeti sebe u doba sumnji i nesigurnosti, sada moćan vremenski lord – nekada dijete nesvjesno svoje moći, prestrašeno i izgubljeno.
Ideja mi je u glavi, još od trenutka kad sam vidio ovo prvi put. Iskra je zapaljena, samo je treba pretvoriti u vatru.
“Sad je pravi trenutak Marino!” – čujem vlastite misli.
Sa smiješkom promatram sebe od prije tri godine kako pomalo nervozno pretvara misli u riječi: “E, što mislite da kupimo jednu društvenu igru i zaigramo večeras? Baš je siv i dosadan dan…”
Oko mene skeptični pogledi – “A koju?” napokon prozbori Nikola.
“Zove se Cosmic Encounter – mi smo razni vanzemaljci i napadamo se međusobno po raznim planetima u galaksiji i svi imamo svoje moći i ne moramo se napadati nego se možemo i dogovoriti i ima plastične brodove i….” – u jednom dahu izbacujem svo oduševljenje i entuzijazam koje sam tako dugo držao u sebi. Prijedlog je prihvaćen s dozom sumnje.
“Bit će veličanstveno!” – uvjeravam sebe i njih, iako se i u meni budi sumnja – što ako im se ne svidi?
Večer koja je uslijedila je bila jedna od najboljih večeri mog života.
Krenulo je jako loše. Četiri zbunjena lica oko mene dok pokušavam objasniti pravila igre. Svatko tko je ikada objašnjavao pravila ljudima koji nisu gejmeri poznat je ovaj osjećaj. Oči uprte u tebe, obećao si zabavu a sad nam govoriš o špilovima kartica i što kad smijemo raditi i matematičkim formulama.
“Ne želim biti tu” – čitam im misli.
“Bit će sve u redu, shvatit ćete kad krenemo” – pokušavam vratiti davno izgubljenu nadu.
Krenuli smo – prvi krug, pa drugi… I u jednom trenutku dogodilo se nešto čarobno – “Aha! Kužim! Ovo je jako dobra igra!” – usklikne Nikola.
I polako, jedan za drugim svi razumješe i dogodi se zabava. Onaj magični trenutak o kojem sanjaju svi objašnjivači pravila – iz zbunjenosti u zabavu – uzdah olakšanja na mom licu, misija uspješno odrađena! Prije nego nastavim s pričom dajmo joj kontekst – za neupoznate s Cosmic Encounterom. Odradimo najmanje sexy dio društvenih igara – objašnjavanje pravila.
Kako se uopće igra Cosmic Encounter?!
Vrlo jednostavno – svaki igrač kreće s pet planeta, na svakom po četiri svemirska broda. Cilj igre – osnovati pet kolonija na suparničkim planetima. U svom krugu igrač izvlači karticu koja određuje s kojim će igračem imati susret taj krug. Zatim odluči koji će suparnički planet napadati i koliko će vlastitih brodova uložiti (od 1 do 4). Igrači zatim igraju istovremeno kartice na kojima su razni brojevi (od 0 do 40) – čiji je zbroj kartice i brodova veći pobjeđuje taj susret – u slučaju da napadač pobjedi osniva koloniju kod suparnika. Igrači osim attack kartica mogu igrati i negotiate kartice – ako ih oboje igraju imaju jednu minutu da ostvare nekakav dogovor – obično mirno razmijene kolonije. U slučaju da jedan igrač otkrije negotiate a drugi attack karticu, onaj tko je otkrio attack pobjeđuje ali mu suprotni igrač uzima određen broj kartica iz ruke. Igrači također mogu zvati ostale igrače kao saveznike, da im svojim brodovima pomognu u susretu. Tko prvi ostvari pet kolonija je pobjednik. I to je to!
Osim što nije – osnovna igra dolazi sa pedeset različitih sexy vanzemaljaca, od kojih svaki ima svoju jedinstvenu pravilo-kršeću moć. Možda je netko Virus – množi svoju karticu sa svojim brodovima umjesto da ih zbraja, ili Pacifist – pobjeđuje ako otkrije negotiate karticu, ili Parasite – može uletjeti u susret iako ga nitko nije pozvao, ili Masochist – koji pobjeđuje ako izgubi sve brodove. Upravo tu leži genijalnost i seksipil Kozmika – svaka partija je drukčija od prethodne. Mogućih kombinacija vanzemaljaca za igru s pet ljudi je zapanjujućih dva milijuna sto osamnaest tisuća i sedamsto šezdeset (ne uključujući ekspanzije koje dodaju još preko stotinu novih vanzemaljaca!).
Ne samo što je igra drukčija svaki put, već je jako interaktivna. Stalno se sklapaju savezništva koja se razbijaju prvom prigodom. Suparnik iz jednog kruga postaje saveznik i obrnuto. Za stolom je uvijek žustra rasprava o tome tko je najveća prijetnja galaktičkom poretku (Virus) i kako bi svi “trebali mene slušati jer ja radim za opće dobro” (dok mi to paše). Niste živjeli dok ne doživite strepnju u susretu protiv Mirrora – hoće li koristiti svoju moć ili ne?
Početak svemira
Sve su to jedni od razloga zašto je Cosmic Encounter briljantna pločna igra – ali za mene je ona više od igre. To je početak nas – skupine od pet ljudi (koja se kasnije proširila) u kojima je jedne večeri zapaljena iskra, gotovo ritualno. Tri godine – bezbroj druženja uz Kozmik i ostale pločne i kartaške igre. Stvorili smo nešto više od nas samih, mjesto gdje možemo doći i osjećati se sigurno – zaboraviti na sve svakodnevne brige i prepustiti se svijetu iz kutije – osvajanje galaksije u satiričnom Cosmic Encounteru, lov na Drakulu u 19. stoljeću, spašavanju svijeta od zaraze u Pandemicu. I možda ono najvažnije, upoznati jedni druge kroz medij društvene igre. (Ako niste pogledali ovaj kratki web serijal, pogledajte – jako ga preporučam!). Te večeri stvoren je svemir – moja nostalgija je ugašena.
Što se tiče samog Cosmic Encountera i evolucije našeg odnosa kroz tri godine – to je kao romantična veza. Počelo je strastveno, elektricitet i kemija – svaki trenutak je bio predivan. Onda smo se malo razdvojili – varao sam ga s drugim igrama, ali sam se uvijek vratio i ostao posramljen što sam ikad otišao.
Moja poruka za vas zemljane koji ste zalutali na planet Klopku – kupite Cosmic Encounter, potkupite prijatelje da ga igraju s vama i započnite svoj vlastiti svemir. Ja sam vremenski lord – biće puno naprednije od vas, nema razloga da sumnjate u moje riječ (nebi da dolazim s planeta koji se zove Klopka, ili nešto).
Vraćam se na plažu, sjedam pokraj Amelije – gledamo zajedno zalazak Sunca na nepoznatom planetu.
“Puno smo prošli u ove tri godine, čini se kao da te poznajem čitav život” – kažem dok ulazimo u brod za relativiziranje prostor-vremena.
“I još ćemo puno toga proći” – ona odvrati.
I nekako osjećam da je to istina. Pokrećem vremenski rotor i dematerijaliziramo se.
