Mi, klinci i igre – obiteljska kolumna

mi-klinci-igre-crveno.jpg

Mi? – da Mi, mama i tata, tipični roditelji, komad prosječne obitelji koja kao veselu prikolicu vuče i svoju djecu, mališane, klince, kasnije i veće klince.

Klinci? – pa “prikolica” jel’? Onaj dio obitelji koji uveseljava Prvi dio, koji Prvom dijelu ponekad zadaje i kakve brige, rekli bismo “životne mozgalice”, ali i diže život za cijelu potenciju.

A igre? – Heh, bez igre život nije život. Bez igre prestajemo biti djeca i prestajemo se istinski radovati životu. Ali, ako baš želite preciznije, ovaj blog, kolumnu posvećujem iznimno obiteljskim društvenim igrama, pa termin “igre” stoji zapravo za društvene igre. Dobre obiteljske društvene igre.

I sada vam je vjerujem već jasno. Smisao ovog mog malog projekta jest upoznati sve mame i tate, njihove klince i klinceze, pa i poneku baku i djeda sa zaista dobrim društvenim igrama koje bi svi mi trebali igrati po svojim obiteljskim stolovima.

No, zašto sam se zapravo odlučio na pisanje o obiteljskim društvenim igrama? Odgovor je jednostavan: Zato što prosječna hrvatska obitelj nema pojma o tome kakvih kvalitetnih društvenih igara danas ima u svijetu, a sve to lako je nabavljivo i kod nas.

Kao uvod u ovu tematiku ispričati ću vam klasičnu priču obitelji koja traži neku igru za svoje ili nečije tuđe dijete. Siguran sam da će se mnogi (svi) pronaći u baš ovoj priči.

Dakle, rođendan je i vi ste odlučili djetetu kupiti neku društvenu igru. Ili, možda samo želite klince maknuti od ekrana i video igrica, možda ih želite društvenom igrom nečemu i naučiti ili im skratiti dosadu. Svejedno. Put pod noge i odlazite negdje gdje znate da ima društvenih igara. Naravno, smatrate kako društvenih igara ima u svakoj većoj trgovini gdje inače kupujete svoje potrepštine, pa tamo i odlazite. Što je najgore, tamo ih i ima. Ali kakvih? Pa onakvih na koje ste i sami naučili. Poneki Monopoly, Čovječe ne ljuti se, Šah, Domino, Crni Petar, možda Uno, “mađarice” za Belu, kojekakve karte s autićima i ostala igraća konfekcija, baš konfekcija – igre u čije je stvaranje uloženo minimalno truda. U zadnje vrijeme, pogotovo za doba lanca trgovina One2Play koji je neslavno propao, a kojeg su pak naslijedile neke druge trgovine, pojavile su se i svakolike plastične društvene igre koje me osobno svaki puta sve više zgroze pred malim ekranom. Tako možete uživati u plastičnom zelenom Prstu sudbine, Gas Out igri prdeža ili još bizarnije u Kakaglavcima – nekakvoj igri u kojoj si na glavu stavljate plastični izmet. Postoji i igra s velikom prilično odvratnom glavom iz koje klinci vade kojekakve šmrklje i ostale “bljak” stvari. Mislim si, koji je na kraju smisao tih igara? Koga to veseli, posebno na dulje staze?  Siguran sam da nitko od vlasnika tih igara istu nije zaigrao više od nekoliko puta i sva ta plastikarija na kraju završi u smeću, fino doprinjevši globalnom zagađenju izbivši vam pri tome nemalih 100 do 150 kn iz novčanika.

Da se razumijemo, nema u tim plastičnim društvenim igrama nikakve kvalitete. Zabaviti će vas i vaše dijete tih par puta i šlus. Zaista će završiti u smeću. Nakon par takvih kupljenih igara više nećete nasjedati i vratiti će te se konfekciji. Onim igrama za koje znate i koje su jeftinije. Po nekoj ludoj inerciji svaka kuća mora imati jedan Čovječe ne ljuti se, jedan Šah i jedan Monopoly (možda i Uno karte). To se od vas na neki čudesni način očekuje.

No, da se vratimo započetoj priči o odlasku po neku društvenu igru. Gotovo svaki puta kada odem u poznatu njemačku drogeriju pogledati imaju li kakvu novu dobru društvenu igru, pogled mi zapne za roditelje s klincima koji traže nešto za igranje. Lete oni tako s jednog kraja police na drugi i natrag. Tako jedno četiri, pet puta. Svaki drugi puta ispuste i neki uzdah. Kutije igara s polica ih zovu, a oni jednostavno ne znaju što uzeti. Plastikarije ih više ne zanimaju. Tu priču su prošli. Druge igre ne poznaju i ostaje što? Čovječe ne ljuti se, Monopoly ili Igra života. Huh, šteta, a samo 30 cm od Monopolya stajao je Catan. Dobri stari Catan. Istinski evergreen obiteljskih društvenih igara. Da su roditelji iz ove priče odlučili riskirati i uzeti Catan, otvorili bi vrata potpuno novog svijeta za svoju obitelj. Mogli su, ali nisu. Strah od nepoznatoga očito je veći od znatiželje i tako ta roditeljska ruka na kraju bira neki teško isprežvakani Monopoly. Možda sam trebao reagirati. Možda sam trebao tim roditeljima reći: “Nemojte! Uzmite radije Catan ili Carcassonne ili Ubongo ili DIxit, samo nemojte taj Monopoly”. Možda sam trebao, ali nisam. Nisam, jer ne želim nekome pametovati. Ne tako direktno. Na kraju krajeva, ne bi li tu uslugu savjetovanja trebali davati trgovci? Vjerojatno bi, ali oni imaju još manje pojma o igrama. Rijetko koji će vam znati reći nešto suvislo. I gdje smo sada? Pa, ako čitate ovu kolumnu onda ipak na dobrom putu da zamijenite svoj Čovječe ne ljuti se s Catanom ili Carcassonneom ili Ubongom. Možda vam neću pametovati u trgovini, ali ovdje hoću. Želim. Jer šteta je da ne znate.

Kada smo supruga i ja odlučili pisati o društvenim igrama prva ideja nam je bila baš ova – doprijeti do roditelja i njihovih klinaca. Na kraju su web stranice postale udruga, a udruga postala glavno okupljalište mladih. Onih mladih koji žele izazove u igri i koji znaju za sebe pronaći igre po svom ukusu. Obitelji su pomalo ostale u sjeni. Doduše, ne sumnjam da ovi mladi koji tako zdušno rade za udrugu i koji se isto tako druže i igraju neće svoje igranje prenijeti i u krug svojih budućih, mladih obitelji. Definitivno hoće. Ali, što je sa svima onima koji za našu udrugu ne znaju, koji ne znaju gdje potražiti savjet za neku igru ili uopće saznati kako postoje tisuće i tisuće izvrsnih igara za njihovu obitelj? Oni će na neki način ostati nepravedno zakinuti. E, pa baš za njih ovo pišem. Baš za obitelji, baš za one koji su već posegnuli rukom za kutijom Monopolya, pa ih želim skrenuti na kutiju Catana.

Pričati ću ovdje o svačemu. O tome zašto je neka igra loša i zašto je neka igra dobra. O mehanikama i tipovima igara, o svjetskim nagradama, o tome gdje i kako ove igre uopće nabaviti, a najviše o samim igrama koje su mojoj obitelji ušle pod kožu i tamo ostale zauvijek.

Pratite me, nećete požaliti i siguran sam da ćete pri idućem obilasku trgovina ponosno posegnuti za nekim Catanom, Carcassonneom, Ubongom ili Dixitom.

Uz to, moći ćete me i kontaktirati. Na forumu ili sveprisutnom Facebooku. Ako ne baš ja, onda će vam pri nedoumici pomoći netko od nas iz udruge. Tu smo zbog vašeg igranja. 😉