.Evo ja sam pred koji dan napokon završio Vernor Vingeov - "Na kraju duge", nakon skoro dva i pol mjeseca
.Nažalost knjiga nema 3000 stranica, već svega 410, ali me namučila poput niti jedne knjige dosad. Da. čak i lektira
.Obično me u većini djela radnja ponijela već na nekih 40-50 stranice. No ovdje su se stvari događale i događale, a nisam imao osjećaj da se ništa značajno ni bitno po radnju događa. Pretežno se bavilo snalaženjem starije osobe u bliskoj budućnosti, u kojoj je svijet toliko daleko dogurao da praktički svi "nose", to jest imaju u očima mikro računala uobliku leča, a pomoću kojih između ostalog mogu iskrivljavati realnost oko sebe. Npr. mogu sebe prikazati vidljive drugima u nekom drugom obličju, pretežno poput nekih likova iz crtića i filmova, ali tu je i instanto prikazivanje raznih informacija čisto treptajem ili pomakom očiju. Na prvu sve to djeluje iznimno intrigantno i zanimljivo, ali samo na prvu. Čitajući kratki sadržaj sa poleđine knjige očekivao sam neki misteriozni krimić, svjetsku globalnu urotu, špijune na sve strane, akciju na svakom uglu, bizarne situacije itd. Mislim pogledajte samo i naslovnu stranicu i recite mi što ste zamišljali i očekivali.
Umjesto svega navedenog dobili smo iznimno sporu radnju, uglavnom nezanimljive svakodnevne situacije koje i danas možemo vidjeti kada se starijim ljudima dade tehnologiju na koju nisu navikli. Tek oko 200 i neke stranice, dakle na pola knjige, sam napokon dobio dojam da radnja kreće u nekom smjeru. No opet do samog kraja mi je sve nekako ispalo mlako, pogotovo finale, mada opet nisam u potpunosti razočaran, samo jednostavno ravnodušan i s osjećajem da je moglo puno bolje i zanimljivije. Tim više me iznenadilo ovakvo razočaranje jer je djelo osvojilo sve žive i nežive nagrade, uključujući i nagrade Hugo i Locus. Eh sad ili su se kriteriji jako srozali u zadnje vrijeme, ili su čovjeka zakinuli za nagradu u nekom od prijašnjih djela, pa su mu se htjeli iskupiti. Jer iako ima neke zanimljive ideje, ništa od toga nije nešto što bih nazvao originalnim i još dosad neviđenim, a radnja je u najblažu ruku rečeno mlaka.
Ako išta pozitivno mogu reći, onda je to da mi se sviđa način pisanja i način na koji je većina likova realno karakterizirana kao prava ljudska bića. Samo bih volio da se nešto više događalo s njima osim redovnih životnih obveza.
Ovo mi je inače prvo djelo koje sam pročitao od Vernor Vingea, imam još od njega "Vatru nad dubinom", "Jazbinu nad nebom" i "Rat miru". I iako kratki sadržaj i s poleđine tih knjiga djeluju zanimljivo i intrigantno, nakon ovoga sam blago rečeno skeptičan oko upuštanja u čitanje.
čitaš i pitaš se sam ja lud ili ne kužim zakaj je ovo dobro. Sličan mi je osjećaj s brdo Oscarom nagrađenih filmova i sl.
