Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends
Postano: 01 ruj 2021, 12:11
Epizoda #52: Povratak godišnjeg odmora u doba pandemije (II. dio)
11.08. smo ponovno obišli jezero oko Trakošćana, prije nego smo se smjestili za našim dobrim starim stolom odmah do velike stajaće vode.
Slijedio je revanš u Innovationu i prvu partiju sam uistinu izgubio. Netko je sinoć do kasno u noć izgleda ipak bio marljiv. Ali ne dovoljno. Drugu partiju sam pobijedio s kartom Empiricism ostvarivši 23 vidljive žaruljice (znanosti).
Innovation kraj jezera
Od puno razmišljanja čovjek brzo ogladni, pa smo idući ogled morali odgoditi za neki drugi put. U našoj gladujućoj potrebi ponovno nas je zadovoljio posjet restoranu Preša. Uz juhu od rajčice Slavica je ponovno naručila zapečene zagorske štrukle, kako bi mogla napraviti usporedbu s onima iz Lojzekove hiže. Zgoditak je bio neriješen, obje priprave su joj bile jednako dobre. Ja sam se zadovoljio lignjama na pariški s pole krumpirom.
Kako nam se nije dalo doma nakon objeda, sve do predvečer smo se proveli u šetnji po Krapini. U tih par stotinjak metara imali smo toliko simpatičnih susreta i doživljaja da smo počeli otvoreno razgovarati kakav bi bio život u Zagorju. Osim mnogobrojnih dobro uhranjenih i zbrinutih uličnih mačaka, koje je Slavica sve trebala dobro izmaziti, uspjeli smo naići i na djevojku koja po cesti hodala s kunićem u naručju. Kao veliki ljubitelji ovih malih dvojezubaca morali smo se naravno upoznati. Nešto poslije nije nam promakao ni susret s nekim štenetom nalik malom medvjediću. I od njega smo se jedva odvojili.
Daljnjom šetnjom uz rijeku Krapinčicu došli smo do lijepo uređenog i održavanog parkića, te kulturnog centra gdje su se održavale predstave, priredbe, i iznenađujuće kino projekcije. Tako je, Krapina ima svoje vlastito gradsko kino. Slavica se sa sjetom se prisjetila karlovačkih gradskih kina prije zatvaranja, a bogme sam se i ja prisjetio svojih posjeta kinu Europa, starom dobrom kinu Zagreb na Cvjetnom trgu, Kinoteci u Kordunskoj, te kinu čije ime se ne mogu sjetiti ali znam da se nalazilo s lijeve strane Britanskog trga. U ovom zadnjem ću vijek pamtiti kako su se tamo s prijateljima gledali dugo iščekivani Ratovi Zvijezda Epizoda I: Fantomska prijetnja. Ali bolje da ne ulazim u nostalgična sjećanja jer bih tu mogao ispisati i previše stranica.
Nešto dalje, kod srednje škole, izašli smo na glavnu ulicu koja nas je dovela do Konzuma, što nas je podsjetilo da bismo trebali kupiti nešto voća i osnovnih namirnica. Slavici su pred blagajnom zapele za oko flis dekice koje su stajale u košari s velikim natpisom 50%. No kako nigdje nije bila navedena cijena dekice su bile pošteno ispremetane po rukama, prije nego je djevojka za blagajnom primijetila i rekla ovu relevantnu informaciju. Slavica je sva sretna brzo nadodala zadnje dvije na pomičnu traku za blagajnu, a ja sam uz uzdah na glas konstatirao da sva sreća da su samo dvije ostale. Blagajnica me iz ženske solidarnosti prekorila da flis dekica nikad dosta, te da ona doma svoje mijenja svaka dva dana. Iz nekog razloga dobili smo dodatnih 15% popusta na cjelokupnu kupovinu. Mjerilo za selidbu u Zagorje sve se više naginje na tu stranu. Ne radi se samo zbog lokalnih blagajnica u Konzumu koje dijele popuste u ovisnosti i simpatičnosti, već su ljudi tamo generalno puno pristupačniji, vedriji i otvoreniji za pomoć.
12.08. je ponovno bio dan za toplice, a kako smo posljednji put bili iznimno oduševljeni hranom u termama Jezerčica, odlučili smo ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga ponoviti iskustvo. Na koncu kako je i sama Slavica konstatirala, platila bih upad i u toplice samo da mogu jesti tamo .
Bio je to samo uobičajen četvrtak, ali i usprkos tome taj dan je baš bila ludnica. Nakon dvadeset minutnog kruženja po parkiralištu, jedva jedvice sam pronašao mjesto na livadi uz kompleks. Pri odlasku od auta pomolio sam svecu zaštitniku vozila da ta livada nije u posjedu nekog ludog domaćeg koji je alergičan na parkiranje na njegovoj zemlji.
Pred ulaz smo stigli u posljednji trenutak prije nego što se hrpa starijih građana uspjela iskrcati iz autobusa. Usprkos tome na vanjskom dijelu je već bilo toliko ljudi da smo jedva jedvice uz samu ogradu pronašli posljednji lijepi komadić hlada. Jedini nedostatak je bio što smo bili za lijepu udaljenost daleko od svega, ali kako će se svi idući posjetitelji peći na Suncu poput purica, nismo se mogli žaliti.
Nakon što smo se smočili u vanjskom bazenu i malo rashladili, došlo je vrijeme za naše vječne okršaje u Innovationu. Statistika se ovoga puta nešto popravila za Slavicu. Pobijedila je u obje odigrane partije. Vratila mi je čak milo za drago pobijedivši me Empiricism kartom u drugoj partiji.
Ponovno smo se rashladili u vanjskom bazenu, a onda je došao na red glavni događaj dana – kratka šetnja do terase restorana. Ovoga puta smo odlučili biti pametniji i uza juhu od rajčice naručiti samo jedno glavno jelo. Odluka je ovoga puta pala na teletinu u umaku od voća i povrća s kroketima. Rezultat je ponovno bio božanstven, ako je moguće čak i bolji od prošlog puta, uz bitnu razliku što nismo imali osjećaj u trbusima kao da ćemo se raspuknuti.
Teletina s voćem i povrćem i kroketima
Kratko smo se odmorili, a onda smo do kraja radnog vremena uživali u različitim bazenima i sadržaju. Auto nas je dočekao osamljen, ali netaknut.
13.08. je došlo vrijeme za ponovno malo jače fizičke aktivnosti. Koliko jake i intenzivne ponovno ćemo uspjeti sami sebe zadiviti. Plan je bio ponovno posjetiti Ivanščicu, ali ovoga puta smo imali namjeru doći do vrha s druge, teže strane. Marko nas je prošli puta plašio tom stazom, pa smo odlučili provjeriti koliko je uistinu teška.
Parkirali smo na velikom parkiralištu Prigorec. S obzirom da je bio petak samo dva auta su se nalazila na parkiralištu uz naš. Sunce je taj dan poprilično peklo, ali nije nas bilo briga budući da smo odmah zašli u gustu šumu. Nije nam dugo trebalo da svako malo počnemo nailaziti na vjeverice, a u jednom trenutku smo prošli kraj zeca koji je očito spavao u grmlju u našoj neposrednoj blizini. Kažem spavao jer čim je postao svjestan naše prisutnosti dao se u sumanutu trku. Ne znam jel više njega umalo ušlagiralo ili nas kad je tako luđački skočio i potrčao kraj nas.
Nastavili smo dalje po blagom usponu sve dok nismo došli do velikog brijega i račvanja s tri staze. Jedna je zakretala u desno od brijega, druga ulijevo, a treća je vodila ravno uza brijeg. U nedoumici uvijek biraj sredinu, bio je naš moto. Doduše navedena stazica je bila najmanja od svih, jedva da se i mogla nazvati stazicom, a kako smo ubrzo otkrili kod uspona nismo nailazili ni na kakve markacije. Ali kocka je već bila bačena i nismo imali namjeru vratiti se ni za pedalj prijeđenog puta. Ubrzo je postajalo sve napornije, kako je brdo postajalo sve strmije. Stazica je sad vijugala poput sklupčane zmije u cik-cak maniri. Sve brže smo se umarali, te smo praktički svaka 4 zavoja bili primorani raditi predahe. Neki nisu bili samo oslanjanje na veća debla, već i izležavanje na oblijim stijenama ili kraj oborenih stabala i panjeva. Voda se tijekom tih odmora samo slijevala niz grlo, a znoj niz tijelo. Smatrali smo da smo se dobro snabdjeli tekućinom, ponijevši svaki po litru i pol. Ovim tempom ćemo vrlo vjerojatno sve potrošiti i prije vrha, a ako neće biti makar otvorene pipe kod planinarskog doma Pasarićeva kuća, neće biti dobro.
No nismo se dali obeshrabriti te smo tvrdoglavo stupali dalje. Pokretanje kod dužih odmora je bilo iznimno teško, te smo odlučili da se više nećemo odmarati dulje od kratkog stajanja i par dubokih udisaja.
Svaki put kad bi došli do vrha vidljivog horizonta, nadajući se da je to ujedno i kraj napora, ostajali smo razočarani novim velikim udaljenostima za prijeći, to jest uspeti se. Nakon četvrtog razočaranja prestali smo se više nadati. Prilikom idućeg posjeta Ivanščici izrezbarit ćemo na stablu s početka ove staze: „Ostavite svaku nadu, svi vi koji ulazite.“
I tako su se razočaranja nastavila još neko vrijeme, sve dok nismo počeli primjećivati sve više svjetlosti na štetu šumske tame. Jel moguće da nas je Vergilije ipak izveo iz jednog od krugova pakla? Pohrlili smo prema sve većoj svjetlosti poput namjernika kroz pustinju koji hrle prema oazi. Fatamorgane srećom ipak nije bilo, ali novog razočaranja ipak jest. Izbili smo na manji proplanak obrastao visokom polu-sasušenom travom. Dobra stvar je bila što je dalje sve bilo ravno, loša što je ona stazica naprasno završila na izlasku iz šume. U nedoumici samo šibaj ravno, bilo je iduće naše pravilo. S obzirom kako nas je poslužilo prijašnje nisam bio nimalo optimističan. Bit će poput pogotka na lotu ako iz te travurine izađemo na neko normalno mjesto i bez da nagazimo na zmiju ili poberemo tonu krpelja.
S tom mišlju koračali smo naprijed korak po korak, razgrćući visoku travu ispred sebe. Noge nažalost nisu imale taj luksuz pa su bile primorane trpjeti šibanje zeljastih stabljičica. Srećom po njih što je ova muka kratko potrajala, budući da nam je slijedio novi ulazak u šumu.
Kada smo ponovno izbili iz šume ugledali smo prostranu ograđenu čistinu unutar koje se nalazila masivna građevina sa 60 metara visokim televizijskim odašiljačem. Nevjerojatno ali ipak smo stigli na odredište. Nešto dalje se nalazio planinarski dom Pasarićeva kuća. Osim jedne grupice od četvero, sve je bilo praktički pusto. Srećom po nas planinarski dom je radio. Uzeli smo dvije hladne boce radlera od grejpa i zamolili dobre ljude da nam dotoče zalihe vode. Potom smo se smjestili za jedne od klupica u dubokom hladu i polako dolazili k sebi ispijajući osvježavajuće piće.
Innovation uz jedan od najljepših pogleda
Povrativši svu snagu odšetali smo do samog vrha i zauzeli jedini stol. Slijedio je obračun u Innovationu pri jednom od najljepših pogleda. Čekajući na Slavicu da dovrši svoje akcije, imao sam barem dostojnu zanimaciju. Odigrali smo jednu, ali mega uzbudljivu i iznimno napetu partiju. Prvo je Slavica povela, pa sam ju uspio sustići i prestići u broju izvršenih postignuća, pa je opet Slavica povela. Tako smo došli do 6 ostvarenih postignuća za nju i 5 za mene. I onda u samoj završnici kada se i Slavica spremala zadati majstorski udarac, preduhitrio sam ju ispunivši na svojem potezu i posljednja dva postignuća, ukravši joj pobjedu pred nosom. Slijedilo je nečije deset minutno buljenje u prazno. Moram priznati kako sam ovoga puta šokirao i samog sebe.
Započeli smo i drugu partiju, ali vrijeme se počelo vrlo brzo i vrlo naglo naoblačivati. Najezda mušica koje su nas u većoj količini intenzivno opsjedale posljednjih pola sata odjednom su dobile na značaju. Dodatan značaj nam se ukazao kad smo se uspeli na 10 metara visoki vidikovac i bacili pogled na stranu odakle je dolazilo pogoršanje vremena. Ono što smo vidjeli su bili sivi oblaci dokle god je pogled sezao.
Put prema dolje uz pokoji lijepi vidikovac
U par skokova smo se našli ponovno na tlu, brže bolje pospremili stvari i ubrzanim koracima krenuli prema dolje istim putem kojim smo i došli. U cijeloj brzini u jednom trenutku smo krivo skrenuli i prešli na jednu od drugih staza. Poslije smo doznali od Marka da se ta staza zvala Pionir. Bila je definitivno puno ljepša i za hodanje lakša od one kojom smo se mi uspinjali. Na dijelovima nudila je i svakojake živopisne prekrasne poglede na okolicu. Pri jednom od tih dijelova postali smo bolno svjesni da nas ono nevrijeme ipak zaobilazi. Pri samom kraju smo ipak imali susret i sa zmijom, mada srećom s pristojne udaljenosti i koju nikad ne bi ni zamijetili da se nisam baš zagledao u tom smjeru. Je li bila riječ o otrovnici ili ne teško je bilo reći, ali definitivno opomena da valja pripaziti prilikom posjeta prirodi.
Došavši do auta u razmjeni poruka s Markom, dokučili smo da nismo išli niti jednom od predloženih staza, već nekom totalno sporednom koja je vodila direktno ravno uza brijeg bez ikakvih zavijanja. Nije ni čudo što smo dušu ostavili na stazi. Imali smo utjehu što smo barem zaradili respekt s Markove strane, koji je navikao malo žešće planinariti u Alpama.
14.08. smo imali dogovoreno druženje sa Sanjom i Sinišom u Tuheljskim toplicama. Mi smo prvi pristigli oko 09:00 sati, kako bismo zauzeli ključne pozicije, a ostatak ekipe nam se pridružio sat vremena poslije.
Zauzimanje strateških mjesta
Sve do podneva je bilo relativno slabo popunjeno, tako da smo uspjeli u miru proći kroz sve raspoložive tobogane. Uhvaćeni adrenalinskom manijom niz neke smo se spustili i više desetaka puta. Kada smo se napokon ipak zasitili, a i zbog sve većih gužva koje su se počele stvarati, slijedilo je ležerno plutanje na luftićima niz umjetnu rječicu glavnog vanjskog bazena.
Nakon toga je uslijedio ručak u lokalnom restoranu u sklopu toplica, čijom hranom nažalost nismo ostali nimalo pretjerano oduševljeni. Poslije toga smo se malo odmarali na ležaljkama u lijepoj hladovini.
Kada smo se zasitili dosadnog izležavanja odlučili smo rasprostrti dekicu i zaigrati Lords of Waterdeep sa Scoundrels of Skullport ekspanzijom. Nekad nam je ova igra bila jedna od najvećih favorita, ali kako su se vremena mijenjala i sve bolje igre nam ulazile u kolekciju, sve manje smo pronalazili vremena za dobre stare Lordse. Tako da ih je Slavica prije dvije godine odlučila darovati Sanji za rođendan, kako bi barem nekoga češće uveseljavali. Siniša je relativno nov u igri, a nas ostalo troje smo već stari maheri.
Od tajnih uloga prema redoslijedu igranja igrali su sljedeći likovi i frakcije:
Siniša - Danilo Thann (Harpes)
Mislav - The Xanathar (City Guard)
Sanja - Durnan The Wanderer (Red Sashes)
Slavica - Nymra Scheiron (Gray Hands)
Sa Xanatharom i Danilom rekao bih da je iznimno izazovno za igrati. Kod prvog treba jako dobro znati balansirati s isplativošću korupcije, budući da mu svaka korupcija koju posjeduje nosi bodove, ali u ovisnosti o popunjenosti trake korumpiranosti mu može kao i drugim igračima oduzimati. Prednost je što će ga to puno manje boljeti u odnosu na ostale igrače. Dobra strategija za igranje s njim bi trebala biti ispunjavanje što vrjednijih bodovnih misija, kako bi se stekla što veća bodovna prednost pred ostalim igračima, koji bi ga onda imali prilike sustići i prestići kod bodovanja ispunjenih misija. Danilo pak donosi svega 3 boda po ostvarenoj misiji, ali mu se zato boduje apsolutno svaka ispunjena misija. Igrajući s njim došli smo do zaključka upravo obrnutog pravila od igre sa Xanatharom, tako da bi trebao ispunjavati što više manjih i jednostavnijih misija.
Slavica i Sanja su u početku značajno bodovno napredovala, što je za rezultat imalo da su jedna drugoj podmetala razne smicalice. Sinišu se malo više štedjelo jer je noviji igrač, a mene se nije doživljavalo kao prijetnju zbog veće količine korupcije koje sam se nabrao već u samom početku. Mada je Sanja dobro naslutila da bih mogao biti okorjeli Xanathar, ali Slavica ju je uvjerljivo razuvjerila da se nikad ne bih usudio odabrati tako nezgodnog lika. Srećom pa sam tijekom godina igara blefiranja, naučio razviti dobro pokeraško lice. Do finalnog bodovanja uspio sam lijepo preskočiti sve ostale ispunivši dvije misije po 40 i neke po 15, 20 i 25. No ispostavilo se da nije niti Siniša bio nimalo loš s lijepom hrpicom ispunjenih manjih misija. Konačni rezultat je izgledao sljedeće:
1. Siniša – 150 (3)
2. Mislav – 150 (1)
3. Sanja – 146
4. Slavica – 125
Bilo je izjednačeno između Siniše i mene, presudio je veći broj novčića. Izgubio sam za razliku od dva novčića. Cure su bile očekivano lošije budući da su se međusobno napadale, mada Sanja nije bila toliko daleko od pobjede. Da joj Slavica nije konstantno dosađivala podvalama, i ja jednom preoteo neke kockice, sigurno bi pobijedila.
Još smo se malo okupali na vanjskim bazenima, a onda su nas oko 20h Sanja i Siniša morali napustiti, a nas dvoje smo se preselili u unutarnje bazene gdje smo još uživali do 22h.
Zadnji dan godišnjeg smo bili u opraštajućoj šetnji oko jezera Trakošćan. Pritom smo na putu susreli mojeg kolegu iz srednje škole pri njegovim obilascima jezera iz suprotnog smjera i fotografiranju lijepe prirode. Kako smo se posljednji put vidjeli nedugo nakon završetka školovanja prije 13 godina, imali smo za štošta toga za proći u narednih pola sata razgovora.
Trakošćan
Produžili smo potom do našeg igraćeg stola kraj jezera s namjerom igranja Innovationa. Iako se već tada počelo polako naoblačivati, nismo se dali smesti. Na koncu imali smo primjer od prekjučer kada su sivi oblaci samo došli i prošli. Čak niti kad smo osjetili koju kap kiše i dalje nismo ni trepnuli. Bili smo na 2/3 igre kada se nenajavljeno podigao snažan vjetar razletjevši nam sa stola skoro polovicu karata Innovationa i Echoes of The Past ekspanzije. Preostali dio za stolom smo brzo zaogrnuli dekicom i ubacili u ruksak, te se odmah potom bacili u mahnito trčanje i hvatanje lepršajućih karata. Neke smo uspjeli uhvatiti na samom rubu početka jezera, za drugima smo trebali potrčati lijepu udaljenost. Kada se sve okončalo mogli smo se samo nadati da smo ih uspjeli sve pohvatati, jer s obzirom na lagano pojačavanje kišice nismo imali vremena za daljnje i detaljnije pretrage. Uslijedila je mahnita trka do auta, a do kojeg smo uspjeli stići doslovno par sekundi prije nego se na zemlju sručio prolom oblaka. Još uvijek zadihani uživali smo u destruktivnom ambijentu u sigurnosti i toplini limenog ljubimca.
Čim se malo smirilo zaputili smo se prema restoranu Preša na posljednju večeru. Nismo prošli niti kilometar kada je ponovno pojačalo, ovoga puta solidnom tučom. Uz značajno sporiju vožnju i na dijelovima puta gotovo potpuno zaslijepljeni usprkos najbržem radu brisača, nekako smo se ipak uspjeli dovući do restorana. Parkirali smo na doslovno dva metra od ulaza u restoran, no zbog toliko jake kiše bili bismo skroz mokri čim bismo otvorili vrata. Iskoristili smo vrijeme čekanja na popuštanje vremenskih prilika, tako što smo izbrojali sve karte Innovationa i Echoes of The Past ekspanzije. Odahnuli smo ustanovivši kako nevjerojatno, ali nije nam nedostajala niti jedna jedina karta. Ubrzo su i padaline popustile pa smo uspjeli utrčati u restoran.
Za oproštajni obrok naručili smo juhu od rajčica, a za glavno jelo „Gajev odrezak“ s kroketima. Inače je predviđeno da uz odrezak u umaku od šampinjona dolaze njoki, ali kako smo se pokazali redovitim i vjernim mušterijama, izašli su nam ususret oko ove sitnice.
Doma smo uspjeli ipak odigrati dvije partije Innovationa i ekspanzije. Slavica je ovoga puta Slavila u pobjedom u obje partije. Nakon toga smo se sa žalošću u srcima spremili svu prtljagu oprostivši se od kuće i zaputivši natrag u Zagreb okončavši još jedan godišnji odmor.
11.08. smo ponovno obišli jezero oko Trakošćana, prije nego smo se smjestili za našim dobrim starim stolom odmah do velike stajaće vode.
Slijedio je revanš u Innovationu i prvu partiju sam uistinu izgubio. Netko je sinoć do kasno u noć izgleda ipak bio marljiv. Ali ne dovoljno. Drugu partiju sam pobijedio s kartom Empiricism ostvarivši 23 vidljive žaruljice (znanosti).
Innovation kraj jezera
Od puno razmišljanja čovjek brzo ogladni, pa smo idući ogled morali odgoditi za neki drugi put. U našoj gladujućoj potrebi ponovno nas je zadovoljio posjet restoranu Preša. Uz juhu od rajčice Slavica je ponovno naručila zapečene zagorske štrukle, kako bi mogla napraviti usporedbu s onima iz Lojzekove hiže. Zgoditak je bio neriješen, obje priprave su joj bile jednako dobre. Ja sam se zadovoljio lignjama na pariški s pole krumpirom.
Kako nam se nije dalo doma nakon objeda, sve do predvečer smo se proveli u šetnji po Krapini. U tih par stotinjak metara imali smo toliko simpatičnih susreta i doživljaja da smo počeli otvoreno razgovarati kakav bi bio život u Zagorju. Osim mnogobrojnih dobro uhranjenih i zbrinutih uličnih mačaka, koje je Slavica sve trebala dobro izmaziti, uspjeli smo naići i na djevojku koja po cesti hodala s kunićem u naručju. Kao veliki ljubitelji ovih malih dvojezubaca morali smo se naravno upoznati. Nešto poslije nije nam promakao ni susret s nekim štenetom nalik malom medvjediću. I od njega smo se jedva odvojili.
Daljnjom šetnjom uz rijeku Krapinčicu došli smo do lijepo uređenog i održavanog parkića, te kulturnog centra gdje su se održavale predstave, priredbe, i iznenađujuće kino projekcije. Tako je, Krapina ima svoje vlastito gradsko kino. Slavica se sa sjetom se prisjetila karlovačkih gradskih kina prije zatvaranja, a bogme sam se i ja prisjetio svojih posjeta kinu Europa, starom dobrom kinu Zagreb na Cvjetnom trgu, Kinoteci u Kordunskoj, te kinu čije ime se ne mogu sjetiti ali znam da se nalazilo s lijeve strane Britanskog trga. U ovom zadnjem ću vijek pamtiti kako su se tamo s prijateljima gledali dugo iščekivani Ratovi Zvijezda Epizoda I: Fantomska prijetnja. Ali bolje da ne ulazim u nostalgična sjećanja jer bih tu mogao ispisati i previše stranica.
Nešto dalje, kod srednje škole, izašli smo na glavnu ulicu koja nas je dovela do Konzuma, što nas je podsjetilo da bismo trebali kupiti nešto voća i osnovnih namirnica. Slavici su pred blagajnom zapele za oko flis dekice koje su stajale u košari s velikim natpisom 50%. No kako nigdje nije bila navedena cijena dekice su bile pošteno ispremetane po rukama, prije nego je djevojka za blagajnom primijetila i rekla ovu relevantnu informaciju. Slavica je sva sretna brzo nadodala zadnje dvije na pomičnu traku za blagajnu, a ja sam uz uzdah na glas konstatirao da sva sreća da su samo dvije ostale. Blagajnica me iz ženske solidarnosti prekorila da flis dekica nikad dosta, te da ona doma svoje mijenja svaka dva dana. Iz nekog razloga dobili smo dodatnih 15% popusta na cjelokupnu kupovinu. Mjerilo za selidbu u Zagorje sve se više naginje na tu stranu. Ne radi se samo zbog lokalnih blagajnica u Konzumu koje dijele popuste u ovisnosti i simpatičnosti, već su ljudi tamo generalno puno pristupačniji, vedriji i otvoreniji za pomoć.
12.08. je ponovno bio dan za toplice, a kako smo posljednji put bili iznimno oduševljeni hranom u termama Jezerčica, odlučili smo ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga ponoviti iskustvo. Na koncu kako je i sama Slavica konstatirala, platila bih upad i u toplice samo da mogu jesti tamo .
Bio je to samo uobičajen četvrtak, ali i usprkos tome taj dan je baš bila ludnica. Nakon dvadeset minutnog kruženja po parkiralištu, jedva jedvice sam pronašao mjesto na livadi uz kompleks. Pri odlasku od auta pomolio sam svecu zaštitniku vozila da ta livada nije u posjedu nekog ludog domaćeg koji je alergičan na parkiranje na njegovoj zemlji.
Pred ulaz smo stigli u posljednji trenutak prije nego što se hrpa starijih građana uspjela iskrcati iz autobusa. Usprkos tome na vanjskom dijelu je već bilo toliko ljudi da smo jedva jedvice uz samu ogradu pronašli posljednji lijepi komadić hlada. Jedini nedostatak je bio što smo bili za lijepu udaljenost daleko od svega, ali kako će se svi idući posjetitelji peći na Suncu poput purica, nismo se mogli žaliti.
Nakon što smo se smočili u vanjskom bazenu i malo rashladili, došlo je vrijeme za naše vječne okršaje u Innovationu. Statistika se ovoga puta nešto popravila za Slavicu. Pobijedila je u obje odigrane partije. Vratila mi je čak milo za drago pobijedivši me Empiricism kartom u drugoj partiji.
Ponovno smo se rashladili u vanjskom bazenu, a onda je došao na red glavni događaj dana – kratka šetnja do terase restorana. Ovoga puta smo odlučili biti pametniji i uza juhu od rajčice naručiti samo jedno glavno jelo. Odluka je ovoga puta pala na teletinu u umaku od voća i povrća s kroketima. Rezultat je ponovno bio božanstven, ako je moguće čak i bolji od prošlog puta, uz bitnu razliku što nismo imali osjećaj u trbusima kao da ćemo se raspuknuti.
Teletina s voćem i povrćem i kroketima
Kratko smo se odmorili, a onda smo do kraja radnog vremena uživali u različitim bazenima i sadržaju. Auto nas je dočekao osamljen, ali netaknut.
13.08. je došlo vrijeme za ponovno malo jače fizičke aktivnosti. Koliko jake i intenzivne ponovno ćemo uspjeti sami sebe zadiviti. Plan je bio ponovno posjetiti Ivanščicu, ali ovoga puta smo imali namjeru doći do vrha s druge, teže strane. Marko nas je prošli puta plašio tom stazom, pa smo odlučili provjeriti koliko je uistinu teška.
Parkirali smo na velikom parkiralištu Prigorec. S obzirom da je bio petak samo dva auta su se nalazila na parkiralištu uz naš. Sunce je taj dan poprilično peklo, ali nije nas bilo briga budući da smo odmah zašli u gustu šumu. Nije nam dugo trebalo da svako malo počnemo nailaziti na vjeverice, a u jednom trenutku smo prošli kraj zeca koji je očito spavao u grmlju u našoj neposrednoj blizini. Kažem spavao jer čim je postao svjestan naše prisutnosti dao se u sumanutu trku. Ne znam jel više njega umalo ušlagiralo ili nas kad je tako luđački skočio i potrčao kraj nas.
Nastavili smo dalje po blagom usponu sve dok nismo došli do velikog brijega i račvanja s tri staze. Jedna je zakretala u desno od brijega, druga ulijevo, a treća je vodila ravno uza brijeg. U nedoumici uvijek biraj sredinu, bio je naš moto. Doduše navedena stazica je bila najmanja od svih, jedva da se i mogla nazvati stazicom, a kako smo ubrzo otkrili kod uspona nismo nailazili ni na kakve markacije. Ali kocka je već bila bačena i nismo imali namjeru vratiti se ni za pedalj prijeđenog puta. Ubrzo je postajalo sve napornije, kako je brdo postajalo sve strmije. Stazica je sad vijugala poput sklupčane zmije u cik-cak maniri. Sve brže smo se umarali, te smo praktički svaka 4 zavoja bili primorani raditi predahe. Neki nisu bili samo oslanjanje na veća debla, već i izležavanje na oblijim stijenama ili kraj oborenih stabala i panjeva. Voda se tijekom tih odmora samo slijevala niz grlo, a znoj niz tijelo. Smatrali smo da smo se dobro snabdjeli tekućinom, ponijevši svaki po litru i pol. Ovim tempom ćemo vrlo vjerojatno sve potrošiti i prije vrha, a ako neće biti makar otvorene pipe kod planinarskog doma Pasarićeva kuća, neće biti dobro.
No nismo se dali obeshrabriti te smo tvrdoglavo stupali dalje. Pokretanje kod dužih odmora je bilo iznimno teško, te smo odlučili da se više nećemo odmarati dulje od kratkog stajanja i par dubokih udisaja.
Svaki put kad bi došli do vrha vidljivog horizonta, nadajući se da je to ujedno i kraj napora, ostajali smo razočarani novim velikim udaljenostima za prijeći, to jest uspeti se. Nakon četvrtog razočaranja prestali smo se više nadati. Prilikom idućeg posjeta Ivanščici izrezbarit ćemo na stablu s početka ove staze: „Ostavite svaku nadu, svi vi koji ulazite.“
I tako su se razočaranja nastavila još neko vrijeme, sve dok nismo počeli primjećivati sve više svjetlosti na štetu šumske tame. Jel moguće da nas je Vergilije ipak izveo iz jednog od krugova pakla? Pohrlili smo prema sve većoj svjetlosti poput namjernika kroz pustinju koji hrle prema oazi. Fatamorgane srećom ipak nije bilo, ali novog razočaranja ipak jest. Izbili smo na manji proplanak obrastao visokom polu-sasušenom travom. Dobra stvar je bila što je dalje sve bilo ravno, loša što je ona stazica naprasno završila na izlasku iz šume. U nedoumici samo šibaj ravno, bilo je iduće naše pravilo. S obzirom kako nas je poslužilo prijašnje nisam bio nimalo optimističan. Bit će poput pogotka na lotu ako iz te travurine izađemo na neko normalno mjesto i bez da nagazimo na zmiju ili poberemo tonu krpelja.
S tom mišlju koračali smo naprijed korak po korak, razgrćući visoku travu ispred sebe. Noge nažalost nisu imale taj luksuz pa su bile primorane trpjeti šibanje zeljastih stabljičica. Srećom po njih što je ova muka kratko potrajala, budući da nam je slijedio novi ulazak u šumu.
Kada smo ponovno izbili iz šume ugledali smo prostranu ograđenu čistinu unutar koje se nalazila masivna građevina sa 60 metara visokim televizijskim odašiljačem. Nevjerojatno ali ipak smo stigli na odredište. Nešto dalje se nalazio planinarski dom Pasarićeva kuća. Osim jedne grupice od četvero, sve je bilo praktički pusto. Srećom po nas planinarski dom je radio. Uzeli smo dvije hladne boce radlera od grejpa i zamolili dobre ljude da nam dotoče zalihe vode. Potom smo se smjestili za jedne od klupica u dubokom hladu i polako dolazili k sebi ispijajući osvježavajuće piće.
Innovation uz jedan od najljepših pogleda
Povrativši svu snagu odšetali smo do samog vrha i zauzeli jedini stol. Slijedio je obračun u Innovationu pri jednom od najljepših pogleda. Čekajući na Slavicu da dovrši svoje akcije, imao sam barem dostojnu zanimaciju. Odigrali smo jednu, ali mega uzbudljivu i iznimno napetu partiju. Prvo je Slavica povela, pa sam ju uspio sustići i prestići u broju izvršenih postignuća, pa je opet Slavica povela. Tako smo došli do 6 ostvarenih postignuća za nju i 5 za mene. I onda u samoj završnici kada se i Slavica spremala zadati majstorski udarac, preduhitrio sam ju ispunivši na svojem potezu i posljednja dva postignuća, ukravši joj pobjedu pred nosom. Slijedilo je nečije deset minutno buljenje u prazno. Moram priznati kako sam ovoga puta šokirao i samog sebe.
Započeli smo i drugu partiju, ali vrijeme se počelo vrlo brzo i vrlo naglo naoblačivati. Najezda mušica koje su nas u većoj količini intenzivno opsjedale posljednjih pola sata odjednom su dobile na značaju. Dodatan značaj nam se ukazao kad smo se uspeli na 10 metara visoki vidikovac i bacili pogled na stranu odakle je dolazilo pogoršanje vremena. Ono što smo vidjeli su bili sivi oblaci dokle god je pogled sezao.
Put prema dolje uz pokoji lijepi vidikovac
U par skokova smo se našli ponovno na tlu, brže bolje pospremili stvari i ubrzanim koracima krenuli prema dolje istim putem kojim smo i došli. U cijeloj brzini u jednom trenutku smo krivo skrenuli i prešli na jednu od drugih staza. Poslije smo doznali od Marka da se ta staza zvala Pionir. Bila je definitivno puno ljepša i za hodanje lakša od one kojom smo se mi uspinjali. Na dijelovima nudila je i svakojake živopisne prekrasne poglede na okolicu. Pri jednom od tih dijelova postali smo bolno svjesni da nas ono nevrijeme ipak zaobilazi. Pri samom kraju smo ipak imali susret i sa zmijom, mada srećom s pristojne udaljenosti i koju nikad ne bi ni zamijetili da se nisam baš zagledao u tom smjeru. Je li bila riječ o otrovnici ili ne teško je bilo reći, ali definitivno opomena da valja pripaziti prilikom posjeta prirodi.
Došavši do auta u razmjeni poruka s Markom, dokučili smo da nismo išli niti jednom od predloženih staza, već nekom totalno sporednom koja je vodila direktno ravno uza brijeg bez ikakvih zavijanja. Nije ni čudo što smo dušu ostavili na stazi. Imali smo utjehu što smo barem zaradili respekt s Markove strane, koji je navikao malo žešće planinariti u Alpama.
14.08. smo imali dogovoreno druženje sa Sanjom i Sinišom u Tuheljskim toplicama. Mi smo prvi pristigli oko 09:00 sati, kako bismo zauzeli ključne pozicije, a ostatak ekipe nam se pridružio sat vremena poslije.
Zauzimanje strateških mjesta
Sve do podneva je bilo relativno slabo popunjeno, tako da smo uspjeli u miru proći kroz sve raspoložive tobogane. Uhvaćeni adrenalinskom manijom niz neke smo se spustili i više desetaka puta. Kada smo se napokon ipak zasitili, a i zbog sve većih gužva koje su se počele stvarati, slijedilo je ležerno plutanje na luftićima niz umjetnu rječicu glavnog vanjskog bazena.
Nakon toga je uslijedio ručak u lokalnom restoranu u sklopu toplica, čijom hranom nažalost nismo ostali nimalo pretjerano oduševljeni. Poslije toga smo se malo odmarali na ležaljkama u lijepoj hladovini.
Kada smo se zasitili dosadnog izležavanja odlučili smo rasprostrti dekicu i zaigrati Lords of Waterdeep sa Scoundrels of Skullport ekspanzijom. Nekad nam je ova igra bila jedna od najvećih favorita, ali kako su se vremena mijenjala i sve bolje igre nam ulazile u kolekciju, sve manje smo pronalazili vremena za dobre stare Lordse. Tako da ih je Slavica prije dvije godine odlučila darovati Sanji za rođendan, kako bi barem nekoga češće uveseljavali. Siniša je relativno nov u igri, a nas ostalo troje smo već stari maheri.
Od tajnih uloga prema redoslijedu igranja igrali su sljedeći likovi i frakcije:
Siniša - Danilo Thann (Harpes)
Mislav - The Xanathar (City Guard)
Sanja - Durnan The Wanderer (Red Sashes)
Slavica - Nymra Scheiron (Gray Hands)
Sa Xanatharom i Danilom rekao bih da je iznimno izazovno za igrati. Kod prvog treba jako dobro znati balansirati s isplativošću korupcije, budući da mu svaka korupcija koju posjeduje nosi bodove, ali u ovisnosti o popunjenosti trake korumpiranosti mu može kao i drugim igračima oduzimati. Prednost je što će ga to puno manje boljeti u odnosu na ostale igrače. Dobra strategija za igranje s njim bi trebala biti ispunjavanje što vrjednijih bodovnih misija, kako bi se stekla što veća bodovna prednost pred ostalim igračima, koji bi ga onda imali prilike sustići i prestići kod bodovanja ispunjenih misija. Danilo pak donosi svega 3 boda po ostvarenoj misiji, ali mu se zato boduje apsolutno svaka ispunjena misija. Igrajući s njim došli smo do zaključka upravo obrnutog pravila od igre sa Xanatharom, tako da bi trebao ispunjavati što više manjih i jednostavnijih misija.
Slavica i Sanja su u početku značajno bodovno napredovala, što je za rezultat imalo da su jedna drugoj podmetala razne smicalice. Sinišu se malo više štedjelo jer je noviji igrač, a mene se nije doživljavalo kao prijetnju zbog veće količine korupcije koje sam se nabrao već u samom početku. Mada je Sanja dobro naslutila da bih mogao biti okorjeli Xanathar, ali Slavica ju je uvjerljivo razuvjerila da se nikad ne bih usudio odabrati tako nezgodnog lika. Srećom pa sam tijekom godina igara blefiranja, naučio razviti dobro pokeraško lice. Do finalnog bodovanja uspio sam lijepo preskočiti sve ostale ispunivši dvije misije po 40 i neke po 15, 20 i 25. No ispostavilo se da nije niti Siniša bio nimalo loš s lijepom hrpicom ispunjenih manjih misija. Konačni rezultat je izgledao sljedeće:
1. Siniša – 150 (3)
2. Mislav – 150 (1)
3. Sanja – 146
4. Slavica – 125
Bilo je izjednačeno između Siniše i mene, presudio je veći broj novčića. Izgubio sam za razliku od dva novčića. Cure su bile očekivano lošije budući da su se međusobno napadale, mada Sanja nije bila toliko daleko od pobjede. Da joj Slavica nije konstantno dosađivala podvalama, i ja jednom preoteo neke kockice, sigurno bi pobijedila.
Još smo se malo okupali na vanjskim bazenima, a onda su nas oko 20h Sanja i Siniša morali napustiti, a nas dvoje smo se preselili u unutarnje bazene gdje smo još uživali do 22h.
Zadnji dan godišnjeg smo bili u opraštajućoj šetnji oko jezera Trakošćan. Pritom smo na putu susreli mojeg kolegu iz srednje škole pri njegovim obilascima jezera iz suprotnog smjera i fotografiranju lijepe prirode. Kako smo se posljednji put vidjeli nedugo nakon završetka školovanja prije 13 godina, imali smo za štošta toga za proći u narednih pola sata razgovora.
Trakošćan
Produžili smo potom do našeg igraćeg stola kraj jezera s namjerom igranja Innovationa. Iako se već tada počelo polako naoblačivati, nismo se dali smesti. Na koncu imali smo primjer od prekjučer kada su sivi oblaci samo došli i prošli. Čak niti kad smo osjetili koju kap kiše i dalje nismo ni trepnuli. Bili smo na 2/3 igre kada se nenajavljeno podigao snažan vjetar razletjevši nam sa stola skoro polovicu karata Innovationa i Echoes of The Past ekspanzije. Preostali dio za stolom smo brzo zaogrnuli dekicom i ubacili u ruksak, te se odmah potom bacili u mahnito trčanje i hvatanje lepršajućih karata. Neke smo uspjeli uhvatiti na samom rubu početka jezera, za drugima smo trebali potrčati lijepu udaljenost. Kada se sve okončalo mogli smo se samo nadati da smo ih uspjeli sve pohvatati, jer s obzirom na lagano pojačavanje kišice nismo imali vremena za daljnje i detaljnije pretrage. Uslijedila je mahnita trka do auta, a do kojeg smo uspjeli stići doslovno par sekundi prije nego se na zemlju sručio prolom oblaka. Još uvijek zadihani uživali smo u destruktivnom ambijentu u sigurnosti i toplini limenog ljubimca.
Čim se malo smirilo zaputili smo se prema restoranu Preša na posljednju večeru. Nismo prošli niti kilometar kada je ponovno pojačalo, ovoga puta solidnom tučom. Uz značajno sporiju vožnju i na dijelovima puta gotovo potpuno zaslijepljeni usprkos najbržem radu brisača, nekako smo se ipak uspjeli dovući do restorana. Parkirali smo na doslovno dva metra od ulaza u restoran, no zbog toliko jake kiše bili bismo skroz mokri čim bismo otvorili vrata. Iskoristili smo vrijeme čekanja na popuštanje vremenskih prilika, tako što smo izbrojali sve karte Innovationa i Echoes of The Past ekspanzije. Odahnuli smo ustanovivši kako nevjerojatno, ali nije nam nedostajala niti jedna jedina karta. Ubrzo su i padaline popustile pa smo uspjeli utrčati u restoran.
Za oproštajni obrok naručili smo juhu od rajčica, a za glavno jelo „Gajev odrezak“ s kroketima. Inače je predviđeno da uz odrezak u umaku od šampinjona dolaze njoki, ali kako smo se pokazali redovitim i vjernim mušterijama, izašli su nam ususret oko ove sitnice.
Doma smo uspjeli ipak odigrati dvije partije Innovationa i ekspanzije. Slavica je ovoga puta Slavila u pobjedom u obje partije. Nakon toga smo se sa žalošću u srcima spremili svu prtljagu oprostivši se od kuće i zaputivši natrag u Zagreb okončavši još jedan godišnji odmor.