http://boardgamegeek.com/thread/497047/ ... rto-bolano
http://www.boardgamegeek.com/thread/483 ... ano/page/1
http://72.233.16.130/thread/689844/thir ... rto-bolano
http://boardgamegeek.com/thread/778095/ ... hird-reich
Bolaño je bio predani i kompetentni wargamer koji je dobro poznavao igraće scene u više zemalja, brojne ratne igre, časopise itd. i to znanje utkao u djelo za koje se može smatrati da je dijelom autobiografsko (o književnoznanstvenoj problematici "pisac ≠ autor ≠ pripovjedač itd." ovdje, naravno, nećemo).
Uglavnom se smatra da je igra u središtu romana, na koju glavni lik troši većinu svoga godišnjeg odmora, igrajući je solo i s lokalnim iznajmljivačem pedalina, pišući strateške opaske i isprobavajući varijante i kombinacije, a bilježeći u dnevničkoj formi istovremeno i svoju opsesiju i igraću povijest, legendarni Avalon Hillov (dizajneri Don Greenwood, John Prados) monster ETO wargame Rise and Decline of the Third Reich:
http://boardgamegeek.com/boardgame/1563 ... hird-reich
Treba upozoriti da je roman polagan i ispunjen raznoraznim opservacijama prostora, likova i osnovne situacije u kojoj se glavni lik, 25-godišnji Nijemac na odmoru s djevojkom u Španjolskoj, nalazi. Nesklonima čitanju moglo bi se preporučiti da slobodno preskoče na 79. stranicu od koje počinju ozbiljniji AAR-ovi (after action reporti) i strateške napomene, otvaranja i sl. za ovu igru. Međutim, u tom bi se slučaju preskočili dijelovi igraće povijesti Uda Bergera – njegov ulazak u svijet igara, problemi s urednicima časopisa i suparničkim igraćim zajednicama, kao i neki fenomenalni pasusi poput:
"Onime što zaradi plaća sobu, jede u krčmi u kojoj ga gotovo smatraju članom obitelji, i tek sporadično kupuje odjeću; ostatak mu odlazi na igre, pretplate na europske i američke časopise, klupsku članarinu, pokoju knjigu (malo koju, jer se obično služi knjižnicom, štedeći novac namijenjen kupovanju novih igara) i dobrovoljne priloge gradskim fanzinima u kojima surađuje, takoreći svima, bez iznimke. Suvišno je reći da bi se mnogi od tih fanzina ugasili da nije Conradove velikodušnosti, i u tome se također može vidjeti njegov manjak ambicije: najmanje što neki među njima zavređuju jest nestati bez slave i spomena, kao gnjili fotokopirani listići što ih umnožavaju adolescenti skloniji igranju uloga, ako ne kompjuterskim igrama, nego strogosti šesterokutne ploče".
(Mnogo je toga zanimljivog u ovom pasusu, redom: Ne mogu odoljeti, a da ne skrenem pozornost na ovo "klupsku članarinu"
s obzirom na čestu temu na ovom forumu; pitanja opsesije, hrvatski prijevod (o čemu niže), prikaz netolerancije unutar različitih grana hobija u jednoj epohi – ovo je sukob koji i danas ima svoje snažne odjeke – pogledajte samo posljednju Top 10 listu Dice Towera, reakcije na nju na YouTubeu, među kojima i reakciju Marka Hermana te potom svojevrsno posipanje pepelom Toma Vasela u novoj epizodi Boardgame Breakfasta – ključno je bilo nazivanje wargamera izumirućom vrstom – Vasel ne voli snobizam wargamera zbog "trauma iz djetinjstva", tj. iz vremena kada je wargaming u SAD-u bio jak... U svakom slučaju, nije pasus lijep zbog netolerancije, nego zato što se u njemu nalazi autentični prikaz razdoblja hobija - unutargamerskih nerazumijevanja u koja je Bolaño bio izvrsno upućen. Pasus je naročito lijep zbog sugestije potonuća u hobi).Kada bi preskakali stranice propustili bi i Udovu zabavnu polemiku s osobljem hotela koje jednostavno ne razumije zašto je njemu potreban toliko i toliko dugačak i širok stol u sobi. Propustio bi i fino registriran prijezirni pogled djevojke i opasku šefice hotela o nezrelosti glavnog junaka itd. itd.
Knjiga, dakle, nije baš veselo nastrojena prema hobiju jer pokazuje poniranje jednog grognarda u opsesiju s kojom se ni lijepa priroda, ni zgodna djevojka ni koketiranje s MILF-ačom iz djetinjstva itd. ne mogu nositi (kao u svakoj dobroj knjizi, nije sve to baš tako jednostavno i jednosmjerno - protagonist nije potpuno nezainteresiran za ljubav, dapače), no tu je još čitav niz slojeva o kojima ne treba ovdje dalje govoriti. Treba, međutim, reći da je Bolañov ton daleko od prezirnog, već i stoga što pripovijeda iz perspektive wargamera, inteligentnog mladića koji je potpuno svjestan da bi se igra mogla ispriječiti između njega i djevojke, ali neće zbog toga zapostaviti svoju strast koju uporno naziva "poslom" i "radom" – teško bi se prijezir i postiglo u prvom licu i dnevničkoj formi, pa još iz pera čovjeka koji je i sam bio wargamer.
Valja, dakle, i ne-ljubiteljima lijepe književnosti sugerirati da izdrže sva ta silna kupanja i izlaske u diskoteke prije nego li se glavni junak u potpunosti posveti onome što nas najviše zanima, ali i da pritom ostanu senzibilni za prikaz šireg psihološkog konteksta krajnjih, bez sumnje negativnih, implikacija koje prijete iza svake opsesije – strateške igre nisu tu ni bolje ni gore od drugih praksi koje se otvaraju potpunoj posvećenosti (a prikazi strukture ličnosti koja se predaje takvim hobijima uvijek su fascinantni). Zanimljivo je kako se nešto inicijalno društveno pretvara u "bijeg iz društva", čak i kada se igra s drugim igračem – ne donosim ovdje nikakve zaključke, samo naklapam.
Glavni me lik malo podsjetio na Enrica Viglina (Calandalea), recenzenta znanog svakom ljubitelju kompleksnijih igara, i na njegovu specifičnu vrstu autizma (Aspergerov sindrom). (Osobna opaska je kako mi je Viglino bio stravično odbojan u vrijeme kad sam se tek zainteresirao za igre, a danas mi većina vremena na BGG-u prođe u slušanju njegovih elaboriranih opservacija. Ima nešto privlačno u tom tipu asocijalnosti o kojoj otvoreno govori i vjeri u vlastitu prosudbu.)
Nakon EPP-a dolazimo do onoga što me i ponukalo na ovaj post, a to je problematičnost prijevoda i kritičke recepcije. Naime, da je do hrvatskog prijevoda došlo saznao sam na portalu Moderna vremena, jednom od rijetkih u nas koji još prati tamo neke "knjige" i koji redovito posjećujem. Tamo sam pročitao kritiku Dragana Juraka:
http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-kritike- ... ?ppar=8213
Kritika će vas bez sumnje uputiti u to zašto je Treći Reich općenito dobra književnost (zbog čega i nije bilo potrebe da ja pokušavam o tome serendati), ali potrebno je zaista biti blaženo samopouzdan i ignorantan da se Rise and Decline of the Third Reich dosljedno naziva "igricom". Kako nešto što traje 1440 minuta, ima 70-100 stranica pravila i valjda par tisuća dijelova može biti "igricom" beats me (jer što je onda "igra"?), ali hajde – kritičaru se to još i može oprostiti – on je zabavljen položajem knjige u cjelovitom Bolañovom opusu, postmodernističkim postupcima, paralelama i aluzijama u knjizi etc., a vjerojatno je taj tjedan recenzirao još sedam knjiga, pa neka mu bude – nećemo se sada upuštati u vječnu Hacker-PSX-Gameplay-Next Level-Reboot itd. raspravu o igrama i igricama (iako ponovno samo pitam – što je onda igra?).
Ali prevoditelj knjige ipak NE BI SMIO pokazati toliku dozu nepoznavanja onoga što je središnji motiv djela i onoga o čemu je autor toliko mnogo znao (uz sve razumijevanje za težinu prijevoda nekih ustaljenih termina – no ovdje se, nažalost, osjeća kako se o njima nije ni malo porazmislilo ili se, ne daj Bože, upoznalo s time što to uopće jest jedan wargame). Da ne govorimo o opremi knjige – veli se na stražnjoj stranici "to je nešto kao Rizik, samo kompleksnije" (a time se valjda vodio i prevoditelj). Telećan, primjerice, tokens (ili možda chits – nisam uspoređivao s izvornikom) prevodi kao žetoni (!? što se po ploči povlače metalni novčići?), ali je zanimljivo da će wargames ostaviti na engleskom (ajde de, iako termin dolazi od njemačkog Kriegspiele, pa ne vidim zašto ih se ne bi prevodilo kao ratne igre), kao i breakthrough jedinica (e to stvarno nema nekog smisla). S druge strane će RPG prevesti kao igranje uloga... dakle vlada opća nedosljednost i zbunjenost. Da ne nabrajam dalje – ne samo iz prijevoda pojedinih termina, nego i iz sintakse i stila potpuno je vidljivo da prevoditelj nema pojma o onome čime se glavni junak bavi. Obično kad se vidi prezime Telećan na hispanoameričkoj književnosti možete biti sigurni da je riječ o najvećem domaćem stručnjaku za nju – no to je ipak Milivoj Telećan, a ne mlađi Dinko, koji je doduše i sam primio razne nagrade za prevođenje pa je neshvatljivo da nije obavio makar mali research prije nego li je pristupio ovoj knjizi.
Da ne završim u negativnom tonu, knjiga nam štošta može reći o još jednoj bitnoj odrednici vremena – naime usredištenju umivenog neonacističkog (ili barem neovermahtovskog
sentimenta u krugu njemačkih igrača wargameova – koji se možda baš zato nisu proizvodili u Njemačkoj nakon rata (a što je, naravno, doprinijelo razvoju euro igara koje se danas, što je pomalo povijesna ironija, nazivaju i njemačkima). Ratne igre igrali su, znamo, i njemački zapovjednici tijekom rata – jedan, pomalo naivan, ali zanimljiv prikaz sadržan je u holivudskom filmu Najduži dan. U Trećem Reichu izvode se implikacije kontrafaktičkih modela što ih protagonist povlači na ploči za cjelokupnu sliku društva, diskretno se pita "što bi bilo kad bi bilo", ali i mnogo važnije, "što takva razmišljanja uopće govore o ljudima koji im se predaju" – pri čemu nema jednostavnih i stereotipnih zaključaka.Po mojem skromnom mišljenju, usprkos nespretnostima prijevoda, obavezno štivo – ne samo zato jer boljeg nema, nego stoga što je uistinu veliko djelo uz koje ćemo moći još malo razmišljati o onome čime se bavimo.
Disclaimer: Temu bi vjerojatno bilo primjerenije staviti u "Razno" ili sl., ali budući da tamo osobno nikada ne zalazim rekoh da post netko i vidi prije nego li ga administratori tamo premjeste
