Kako uvesti nekoga u hobij ilitiga gateway igre

[DarkDefender]

Dosta dobroga je vec napisano pa cu samo dodati dvije igre koje meni jos nisu failale:
Tales & Games: Hare and Thortoise
Survive: Escape From Atlantis

Obe igre imaju veliku kolicinu srece, ali i zanimljive (ali jednostavne) odluke.

[PsyBurn]

Ako je pitanje doista "ulaska u hobi", a ne da "ljudima ne bude naporno", ja uopće ne vjerujem u koncept gateway igara. Po mojem nereprezentativnom iskustvu točno je ono što je već spomenuto - Dixit, Avalon i Codenames su stvarno super, ali ne vode ni u kakav hobi.

Ako si u hobiju više o njemu čitaš i gledaš negoli se igraš. Ako si u hobiju igrao bi se u 9/10 situacija u kojima tvom nesretnom TTR drugu takvo što ne bi palo na pamet - on bi radije na kavu a TTR može opet kad neće imati ništa pametnije, za koji mjesec. Hobi je ustvari većim dijelom samački, a manjim dijelom komunalan, a kada je komunalan onda više vremena pričate o igrama negoli se igrate. O odnosu kupovanja i igranja da ne pričamo.

Nisam siguran da se s ovim slažem. Hobi je nešto što voliš raditi u slobodno vrijeme i za osobno zadovoljstvo. Dakle, zašto bi o igrama morao više čitati nego ih igrati? Zašto bi ih morao posjedovati? I zašto je samački? Mene su društvene igre privukle vrlo rano u djetinjstvu, kada sam skužio da postoje bolje igre od Monopolya i ČnLJ (Hero Quest, Space Crusade, Starfall i slične starine) moje oduševljenje je bilo samo veće i dalje sam kopao i kopao. To je sve bilo negdje u 80-tim godinama prošlog stoljeća. Želim reći. Netko voli slagati puzzleove, netko vezati goblene i sada. Stvar je samo u tome koliko često to voliš raditi.
Ako više voliš ići na kave nego igrati igre (bilo kojih vrsta) onda je tvoj hobi ići na kave. Odigrati jednu igru godišnje nije hobi. Hobi je voljeti ih igrati i baviti se s njima na druge načine i jedno ne isključuje drugo.

Naslov teme je možda nespretno odabran i trebao je glasiti: "Kako uvesti nekoga u igranje društvenih igara ilitiga gateway igre".

Zašto neki gateway ne bi nekoga uveo u hobi? Ja sam dosta ljudi uveo u trajna igranja društvenih igara upravo preko gateway-a i time ih uveo u hobi. Sada da li su oni još uvijek u tom hobiju ili su vremenom pronašli neke druge interese druga je pak priča.

[dlakar]

Slažem se sa svime što su napisali @Antomon i @Vatanen .
Na početku sam bio toliko oduševljen modernim igrama da sam sve i svakoga pokušao zainteresirati za igranje. Sa vremenom se iskristalizirala ekipa i sada imam relativno redovnu ekipu koja voli igrat i jednostavno se nemam više volje nametati ljudima sa svojim igrama. Vjerojatno zato što sam često naletio na veliki otpor(tu je često bila moja kriva procjena i loš odabir igre), ali isto tako je i razlog što mi se više ne igra sve i svašta samo da bi se igralo. Volim društvene igre, ali mi nisu primarni oblik socijalizacije. Zato više ne forsiram među ljudima koji nisu zainteresirani za to. Imam svoju ekipu, ovo ostalo odigram isključivo ako me traže da nešto pokažem.
Iz prijašnih iskustava, kod većine početnika dobro prolazi catan. To je bila moja preporuka gotovo svima koji su igrali Rizik ili Monopoly.
Sada kada me netko pita za savjet, a vidim da mu nije problem malo se posvetit proučavanju pravila, kažem Terraforming Mars.
Na tu su igru skoro svi početnici reagirali sa oduševljenjem. Bitno je samo da svi imaju volju za igranjem, a ne za zajebanciju. Ako je do zajebancije, onda igre i ne trebaju.
Još bih jednu igru izdvojio koja nije komplicirana pravilima a ima dosta odluka da bude zanimljiva i početnicima i iskusnima. To je Castels of burgandy. Tu za primjer uzimam svoju ženu. Ona nema strpljenja za učenje bilo kakve igre. Većinom joj otupi pogled nakon 5 min objašnjavnja. Vidim da odluta i da me ne sluša. Ovo joj je super sjelo i voli ju igrat. Probao sam sa još par početnika i bilo je dobro prihvaćeno.
Kako nisam dugo igrao sa novim ljudima, od gore navedenih igara mi se The Crew čini odličan izbor za ljude koji vole kartat belu, loru...

[juri006]

O ovoj temi sam nedavno razmišljao čitajući ovaj komentar o pobjedniku Spiele des Jahres 2021 - MicroMacro: Crime City: https://boardgamegeek.com/blogpost/1205 ... nt10333996

Citiram "In fact, what is dangerous about many board games is that they can expose the stupidity of fellow players. There are people who don't play for the one reason that they are afraid they might be thought stupid." Takvo razmišljanje mi odlično objašnjava zašto su igre poput Rizika, Monopolya, Čovječe ne ljuti se popularne. Bacanje kockice oslobađa igrača od straha da ispadne glup radi svoje odluke, sreća je taj koja je presudila dobrom ili lošem potezu.

Ovo je fenomenološki jako interesantno i točno je velikom broju slučajeva. Znam također dosta ljudi koji ne žele na prvu odigrati nešto pametno, nego nešto smiješno i opuštajuće baš iz ovog razloga. Često to zna zvučati i kao: "Daj mi nemoj sad neke pametne igre" i sl.

Kod spomena na ovo uvijek se sjetim Bele. Belu kao igru jednostavno ne podnosim. Zašto? Zato jer sam prije svog prvog igranja dosta gledao druge igrače i gotovo uvijek se ta Bela pretvarala u grubu i ružnu (kafansku) bitku između igrača po sistemu "Tko je pametniji", "Kako si mogao baciti tako glupu kartu" i sl.
I da, naravno, kad sam je zaigrao kao totalni noob nabili su mi komplekse glupana. I uz sva moja nastojanja, tu Belu nikad nisam zaigrao kako treba (niti je danas igram) jer sam npr. uz to igranje shvatio da mi je jako veliki napor praćenje karata koje su izašle i koje bi još netko trebao imati u ruci + sama atmosfera oko te igre koja mi je sve samo ne dobra i pozitivna. Očito mi je mozak tako složen i taj aspekt u igrama mi ne ide. No, u svijetu društvenih igara pronašao sam puno onih koje volim i koje igram dobro, a ako i ispadnem ponekad "glup" zbog nekih poteza - oh Bože moj. Treba se znati nasmijati i na vlastiti račun. I to je dio osobnog čovjekovog razvoja.

Dakle, opet - ljude uvoditi malo po malo. Oni koji imaju potencijal će svoj razvoj u hobi i tako znati sami nastaviti dalje.

[Butch]

Mi smo evo već treći put imali game night s mamom i njenom prijateljicom. Obje imaju oko 50.

U početku su bile nezainteresirane za igranje, njima je to sve komplicirano i predugo traje, sve dok ih nisam natjerao da igramo Kingdomino.
On ih je oduševio, jednostavan za naučiti, kratak, zadovoljavajuc i zabavan.
I sad su otvorene za ostale igre, čak smo igrali Azul i Patchwork.

Ljudi vole izvaditi grandiose igre kako bi pokazali početnicima koliko su igre napredovala od monopolija, znam čak slučaj u kojem je netko izvadio Eldritch Horror početniku, i naravno da je osoba izgubila interes.

Ne treba gejmanje s početnicima gledati kao na neku rekruciju u board game hobi, vec kao na druženje u kojem želiš da se ta osoba zabavi.

Njih dvije sigurno neće postati hobisti, neće kupovati društvene igre, vjerojatno se neće ni odmicat previše od Kingdomino, ali ako su našle nešto što će htjeti povremeno igrati i zabavit se, to nije ni bitno.

Igre koje su se meni pokazale kao odlični starteri su King of tokyo i Kingdomino. Dream Home mi se čini jako dobar za djevojke ali treba mi veći sample.

[mado]

Nekome ljubazno objasniti kakav su gutač novaca i slobodnog vremena moderne društvene igre i spasiti ih od tog zla
Ak to ne uspije, onda pokušati sa najhevi igrama teme koju vole, npr. Race for the Galaxy ili Terraforming Mars za SF ljupce, ili War of the Ring ako vole LoTR.
Ak ni to ne uspije, onda će sigurno skužiti nedostatke igranja Ticket to Ride, Carcassonnea, Catana i sličnih do 2 u noći

[Vrabor]

Ljudi koji su u strahu od tog osjećaja posramljenosti zapravo nisu niti za jednostavne party igre... spomenuti dixit je vrlo izlagajući, a isto tako i mnoge druge naizgled bezbrižne igre s dvominutnim pravilima (just one, deception, codenames, letter jam, decrypto...)

[mado]

Ljudi koji su u strahu od tog osjećaja posramljenosti zapravo nisu niti za jednostavne party igre... spomenuti dixit je vrlo izlagajući, a isto tako i mnoge druge naizgled bezbrižne igre s dvominutnim pravilima (just one, deception, codenames, letter jam, decrypto...)

Slažem se apsolutno. Sve igre gdje treba biti kreativan su lošiji izbor po mom iskustvu. Najveći uspjeh sam imao s Ticketima, malo skupljaš karte i igraš se remija, malo gradiš po mapi. Rijetki su bili nongameri kojima se to nije svidjelo.

[dendarii42]

Mislim da je dosta bitno pogoditi interes osoba s kojima igramo. Moj prvi moderni board game je bio Game of Thrones. Obožavao sam knjige, igrao card game i kad sam čuo da postoji board želio sam ga. Oduševilo me koliko je drugačiji od rizika (jedine usporedive igre koju sam igrao) i kako je genijalno da nema kockica. Kompleksnost nije uopće bila problem.
Stoga bih rekao da će osobe koje privuče tematika vrlo lako prihvatiti kompleksniju igru.
U slučaju osoba kojima je tematika nebitna opet je bitno pogoditi interes. Žele li se zabaviti ili žele izazov? Žele li se iskazati ili žele sudjelovati. Neće nikad postojati univerzalna gateway igra. Uvijek će sve ovisiti o dobroj procjeni osobe kojoj želimo predstaviti neku modernu igru i kvalitetnom odabiru odgovarajuće igre.

[Satarash]

Iz vlastitog iskustva: s jednim prijateljima smo baš često igrali (TTR, Pandemic, Alhambra, Catan, Carcassonne, Village...), postupno ih uvodili u hobi, da bi nam isti nakon nekoliko godina priznali da ih to uopće ne zanima, iako im bude zabavno i da igraju samo zbog nas.
S drugim smo prijateljima sasvim slučajno odigrali Dixit i isti su ostali oduševljeni (odmah sutra ga nabavili) i potom su počeli sami tražiti i kupovati određene klasične naslove.
Treći vole ponekad nešto zaigrati i više su usmjereni na to da zainteresiraju svog klinca. Čak su mu kupili 2-3 igre, ali kažu da ih u biti to ne zanima previše, ali da u svemu tome vide korist za maloga i smatraju da je takav hobi dobra stvar.
Klincu od četvrtih prijatelja smo nedavno za rođendan kupili Qwirkle i isti su ostali super oduševljeni igrom i odmah su tražili da im preporučim još neku igru i preporučio sam im Azul, za kojeg sam rekao da je meni osobno jedno 100 puta bolji od Qwirklea. Za njih smatram da bi se jedini mogli ozbiljnije zakačiti.
Osim toga, hrpa ljudi me znala tražiti savjet u smislu koju igru da uzmu djetetu za poklon i jedno 99% ih je na kraju ipak uzelo Monopoly i Rizik, jer "to su ipak klasici".
Znači iz našeg vlastitog iskustva pravilo je da pravila nema. Tko želi, sam će pronaći put. Tko ne želi, ništa od toga, ma koliko mu bilo zabavno ponekad se proigrati.