Dead of winter, solo varijanta.
U biti coop za 2 igraca, tako da ja igram oba.
Razlog - ucenje pravila i stjecanje iskustva, tako da uvedem drustvo bezbolnije i povecam vjerojatnost da igra prođe.
Iako je ocito da je jedan od glavnih aspekta igre socijalna komponenta. U solo co-op nema izdajnika, tajne misije i nisu bas tajne, znam karte i jednog i drugog igraca itd. bilo je uzitak odigrati partiju.
Igra je ocito veliki potencijal koji ce, nadam se, biti ispunjen kad se skupi drustvo.
enivej.
Nakon kataklizme, vecina ljudi na svijetu, kolko mi u koloniji mozemo znati bez pristupa medijima, pretvorila se u zombije i samo gledaju kako doci do nas. Osjete nas miris. Cuju nas svaki korak.
Svaki dan koloniju treba nahraniti. U koloniji ima nekoliko ljudi koji nikako ne pridonose koloniji, a jedu nasu hranu (Too Many Mouths). Pocele su kruziti price da ih trebamo prepustiti zombijima da ih pojedu, jednog po jednog. Među njima su vecina žene i djeca, al oni su ionako bez nas vec osuđeni.
Sve je krenulo idilicno. Zahvaljujuci bivsem ravnatelju, u skoli smo uspjeli naci dosta korisnih stvari i bezbolno rijesiti par dnevnih kriza. Skupiti dovoljno lijekova i hrane, cak si podici moral znacajno. No kad su se zaredale krize s hranom, moral je naglo poceo opadati.
Prve žrtve bili su Ninja i Sherif, dvojica koja su najvise pridonosila ubijanju zombija, i tada je postalo jasno da ce najveci problem biti kontrolirati konstantni pritok novih zombija u koloniju. Sljedeca zrtva bila je kuharica, bez koje je postalo gotovo nemoguce prehraniti koloniju.
U tom trenutku postalo je jasno da toliko gladnih usta neduznih, ali nesposobnih ljudi u koloniji nije moguce prehraniti. Dogovor je bio da se svi pokupimo iz kolonije i prenocimo na drugim lokacijama. Kada smo sutradan vratili, u koloniji je bilo troje ljudi manje. Taman da mozemo prezivjeti s skromnim prinosom hrane koju smo nasli na drugim lokacijama.
Sparky, pas sa snajperom (
) je bio sljedeca zrtva.
Sad je sve bilo jasno. Da bi prezivjeli jos 1 dan moramo rijesiti krizu s lijekovima (uzima 2 morala) i smanjiti broj zombija u koloniji tako da ne uđu na niti jedan ulaz tijekom tog dana. Bez Sparkija i njegovog snajpera sve je bilo puno teze.
Plan je bio zacrtan, pozeljeli smo si srecu i krenuli. Katastrofa na prvom koraku plana. Ravnatelja, koji je trebao odigrati kljucnu ulogu i palicom u jednom potezu ubiti 2 zombija, prilikom seljenja u koloniju ugrizao je zombi. Katastrofa. Zaraza se moze prosiriti na ostale ljude u koloniji. Bijeg iz kolonije nije opcija jer su sve druge lokacije prepune zombija, a nema dovoljno vremena (akcija) da se ubije i pokoji zombi na drugim lokacijama. Moral je na kriticnom nivou i jos samo jedna greska zavrsit ce nasu pricu.
Sve se svelo na srecu. Hoce li se zaraza prosiriti na jos nekoga u koloniji. Kocka je bacena. Nista... preživjeli smo jos jedan dan.
Nakon svega, ispostavilo se da je David, računovođa i nasljednik ravnatelja, planirao osvetu protiv trojice ljudi u koloniji. Osveta mu je uspjela, i više od toga, jer je krajnji broj ubijenih 5. Slijedi čebovanje bolesnika
sve u svemu, zakon igra i jedva cekam odigrat u punom sastavu.
.
Zatim smo svi zajedno igrali Fearsome floors. To im se činilo naporno, ali mama i sestra su igrale prvi put, a nećak je prvi put igrao u više od 2 pa se malo bunio. Inače jako voli tu igru. Sestra je isto rekla da bi voljela igrati i idući put kad dođu. Iduće smo, da odmorimo njihove umorne mozgove, nabacili Zombie dice. To uvijek prođe odlično. Dalje smo odigrali Straw. Nećak zna zbrajati, ali ne baš do 50 
