Pripreme za Essen su krenule već u 2. mjesecu ove godine. Nije to samo odlučiti otići gore, nego treba naći i platiti smještaj unaprijed pošto je Essen relativno mali grad i nema toliko slobodnog mjesta za smještaj velikog broja posijetitelja iz cijelog svijeta.
Mi (Sven, Mario, Boris i ja) smo dogovarali da bi išli u Essen već nakon Boardgame Jama u Puli. Tako da je Sven, pošto je već bio gore prije par godina, bio zadužen pronaći mjesto za spavanje. U 4. mjesecu smo već rezervirali mjesto, a ne sjećam se jel bio 7. ili već 8. mjesec kad smo morali uplatiti za spavanje.
Debele Ofce
Pilule
Bloodhunters
Warmongers
Parnjače (Steam Engines)
Prvi val emailova sa Sell Sheetovima za našu i naše igre smo slali u 5. mjesecu. Imao sam sreću da mi se već tada javio AEG da bi htjeli pogledati igru i da mogu doći u Essen pokazati im igru. Nažalost, dalje mi se više nitko nije pozitivno javio. Malo mi je bilo čudno jer AEG baš i nema sličnih igara, al ajde, reko, možda žele i nešto kompliciranije nego što su imali do sada.
Što se tiče Bloodhunters-a (Krvolov), tu je bilo nekoliko zainteresiranih, a do pred Essen kojih 6-7 izdavača koji su htjeli pogledati igru.
Sven je dogovorio gotovo kod svih gdje je imao dogovor za svoje igre koje je pripremio ove godine pokazati i Bloodhunterse.
Boris i Mario još tada nisu imali ništa dogovoreno, a Mario je kasno slao mailove pa do samog sajma nije dobio neke pozitivne odgovore.
Zadnja dva tjedna je krenuo pritisak kod mene i Svena jer smo morali napraviti nekoliko kopija naših igara.
Ruka mi je bila sva u flasterima kako ne bi dobio teške žuljeve od rezanja ove količine ljepenke. Iako imam neke specijalne japanske škare za ljepenku svejedno, sve što je deblje od 1,5mm boli već nakon prvih par sati rezanja.
Ovo je samo set od dvije boje za dvije kopije igre, a ima 6 igrača.
Krvolov sam ja radio i to u 3 primjerka,
a Parnjače sam morao napraviti u 2 primjerka. Krvolov nije tako zahtjevna igra po pitanju komponenti, ali Parnjače bome jesu. 825 (čitaj puta 2, to je 1650) komada što plastike, tokena, karata, pločica i ploča. Nešto prestrašno. Radio sam dan i noć i već pred sam Essen već bio totalno iscrpljen jer uz sve to treba raditi u školi, u svojoj firmi i biti muž i otac. Ovo zadnje dvoje je najviše trpilo.
Sven je isto bio izvan sebe jer je jedva stizao sa izradom.
Došao je i zadnji dan, a Sven i ja se još dopisujemo oko ponoći da nismo još gotovi s nekim sitnicama. Brže u krevet i onda naravno ne možeš zaspati, pa se budiš po noći itd. Kako mi nismo išli jako rano, stigao sam odvesti ženu na posao i jednog sina u školu i onda pravac Zagreb.
Mario je već stigao do Svena, a Borisa smo pričekali, mada je i on stigao na dogovoreno vrijeme. Brzinski razgovor što sve imamo, tko što nosi, jesu li nam proto igre spremne i tako to
Mario je čak pripremio 3 kopije svoje novije igre Bakine Pilule, a Ovce samo jedan komad na hrvatskom.
Boris nosi svoje Warmongers-e s podlogom.
Kako se ja nisam usudio pumpati gume u Petrinji na benzinskoj jer zna zezati pumpa, stanemo iza Antunovića u Zagrebu i ko za vraga naletimo na nekog starčeka koji nas je tu malo zadržao jer se nikako nije htio maknuti sa mjesta za pumpanje guma. Kad su gume bile napumpane krećemo za Ljubljanu.
Prvi dio puta je vozio Sven i nije bilo nikakvih problema niti veće gužve na putu. Stali smo negdje na pol Slovenije pojesti sendviče koje nam je pripremio Mario. Moram priznati da nisam još takav jeo, sa jajima.
Nakon kratke stanke krećemo dalje put Austrije.
Malo smo se čudili ljepoti Triglava, a onda pod zemlju u Karavanke tunel.
Zapravo, ako ćemo pravo, puno ljepši mi je naš Sveti Rok. Nakon izlaska vrlo brzo smo se našli u Austriji.
Predivni krajolici kud god da se okreneš.
Počeli smo se zezati da su to sve kulise i da su oni to samo postavili da tako lijepo izgleda. Krave pasu pod ručnom i prkose padu na auto cestu
Negdje na pol puta po Alpama smo stali na jedno odmorište pa sam je preuzeo komande nad autom. Bilo je to otprilike 350km od Zagreba. Malo je počeo sipiti i snijeg što mi baš nije bilo drago jer nisam imao zimske gume.
Još malo austrijskog ugođaja.
Nakon Salzburga nismo ni skužili gdje smo točno ušli u Njemačku jer više nema granice. Skužili smo jedino po porukama na mobitelima da koristimo njemačke mreže. Zanimljivo je da sva četvorica imamo drugog operatera u HR ali smo uredno svi u isto vrijeme dobivali poruke.
Nakon Minhena smo skrenuli prema Inglstadu (tko igra Thurn und Taxis će ovdje imati jedan poseban osjećaj kao da se nalazi kod kuće, jer su svuda naokolo gradovi iz igre
), pa sjeverno prema Nurnbergu gdje smo odlučili malo posjetiti stari centar grada.Bome već pred kraj tog dijela puta mi je bilo dosta, ali dečki nisu htjeli stajati pa sam izdržao tih opet otprilike 350km do Nurnberga gdje smo se sparkirali u nekoj uličici, tko zna gdje. Bili smo u čudu što se ne naplaćuje parking
Usput smo naišli na prodaju starih kombija.
Kako smo sad već bili dobrano gladni odlučili smo potražiti neki restoran i pojesti nešto.
Nažalost pogodili smo prvo u jedan skuplji restoran (kasnije se to pokazalo da i nije skupo naspram ostalih) ali je hrana bila izrazito loša.
Tako da te srce zaboli kad toliko platiš i onda još nije ni fino.
Po želji Svena, malo smo prošetali centrom.
Nakon Nurnberga je za volan zasjeo Mario i vozio koliko se brzo moglo s obzirom na autocestu koja je bila u gužvi ali i svako malo u popravku. Nažalost zbunili su nas putokazi na autocesti 45 kojom smo trebali skrenuti prije Frankfurta u pravcu Dortmunda. Kako je na putokazima bilo naznačeno da se tuda ide na Fuldu i Dortmund uplašili smo se da će nas to odvuči skroz istočno što bi nam jako produžilo put, a već je i ovako bilo dosta kasno.
Tako da smo se odmah okrenuli i krenuli preko Frankfurta i Duseldorfa tim putom.
U Essen smo stigli oko ponoći. Kad smo našli odredište bili smo iznenađeni kako je soba sasvim dobro opremljena, pošto nas je Sven plašio da će nam biti kao u zatvoru i da je smještaj dosta loš.
Nabrzaka smo se otuširali i bacili premoreni u krpe.
1. dan Essena - četvrtak (13.10.2016.)
Kako moja navigacija u autu već duže vrijeme nema kartu Europe nismo se mogli na nju osloniti, srećom Boris je imao nekakvu navigaciju na mobitelu koja je radila u offline modu pa smo se pomoću nje dovezli do sajma (a i sinoć). Naravno, kao i svaki neewbara uvezao sam se direkt u sajamski parking koji je rezerviran samo za izlagače ili novinare. Srećom P9 parking nije daleko pa smo brzo došli do ulaza.
Ovako je izgledala gužva na zapadnom ulazu, tu će se sljedećih dana odvijati velike trgovine rabljenih igara s BGG-a.
Svena smo morali ranije pustiti jer je on već u 10 imao prvi sastanak sa izdavačem. Boris se otišao naći s nekim slovencima s kojima smo imali dogovor uzeti grupne karte za sva četiri dana tako da nas je karta ispala nešto jeftinije (28€ umjesto 30).
Ja sam imao dogovor u 10:30 kod AEG-a pa mi nije bila frka. Ljudi bi rekli - raj za svakog igrača. Hrpetina izlagača, stotine stolova sa izloženim igrama za probu, milina.
Ali gužva ubitačna. Dok su dečki otišli malo prošetati i naći Svena ja sam čekao na AEG-u na svoj red i tu je pala i prva kupnja
Svidjele su mi se ogromne vreće za igre koje su se dijelile. Pitao sam tipa s kojim sam prvo razgovarao koliko moram love potrošiti da dobijem vreću, a on me ljubazno uputi na jednu hrpu igara koje su prodavali po 3€, veli bilo što i dobiješ vreću. Drugi tip me uputio da se od te tri igre na ponudi najviše isplati uzeti Mercante, nekakva trgovačka igra, zanimljiva na prvi pogled, a cijena više nego zanimljiva pogotovo jer me najviše zanimala vreća
Nakon trženja sam došao na red na svoj prvi (i jedini
) sastanak s izdavačem. Čovjek me stvarno fino saslušao i odmah nakon toga iskreno rekao u glavu da igra nije loša, ali da oni tave igre ne izdaju, niti su u stanju izdavati. Jedino mi nije jasno kako su me onda pozvali na razgovor ako sam im poslao kratki opis (Sell Sheet) igre na email. Al dobro, dugo mi je pokušavao pomoći kod kojih bi izdavača mogao pomoći i kao da mu je malo bilo neugodno Kako bilo, iako nisam očekivao nešto previše od tog sastanka, ipak te to pogodi i nekako ti je malo teško oko srca.
Nakon toga je nastupilo letanje po sajmu po svom planu dogovora za preuzimanje igara. Na ludim aukcijama sam uspješno izbidao čak 26 igara. Zapravo nisam se nadao da se nitko neće sa mnom nadmetati za većinu igara pa sam tako kupio i neke stvarno za male novce tipa 1€.
Kad je došlo podne već sam bio pun s igrama i da nije bilo Borisa i Maria da mi pomognu oko čuvanja igara dok sam ja jurio kroz gužvu, stvarno ne znam kako bi odradio taj posao. Hvala momci do neba.
Nakon tog trženja se broj igara popeo na kojih 15 igara, nisam si sad točno zapamtio, ali za popodne mi je ostalo par, a za sutra i prekosutra možda desetak.
Kako smo se razišli ko rakova djeca, sva četvorica smo taj dan uglavnom proveli svako zasebno.
Uspio sam malo prošvrljati kroz ostale paviljone (kojih je BTW ove godine bilo najviše do sada - čak 7) i vidjeti što bih otprilike mogao kupiti ženi i djeci.
Novih igara nisam imao namjeru kupovati mada mi je odmah prvi dan u oko upala jedna lijepa igra od Pegasus-a i Eagerspile - Great Western Trails. Igra se doimala jako zanimljivom, pregršt raznih komponenti, a dizajn baš ugodan. Nažalost, do slobodnog stola se nije moglo. Zapravo taj prvi dan i nisam baš gledao da bi nešto odigrao, nego sam samo kao hrčak svako malo vukao igre koje sam utržio do auta. Uz sve to, još sam odnio Parnjače kod španjolskog izdavača Guerra de Mitos. Tip je rekao da mu donesem igru i ostavim jer nema vremena za sastanak i da će do kraja 11. mjeseca javiti kako mu se sviđa.
Navečer smo domaćine ponudili rakijom. Borisova prefina travarica i moja ubojica. Nismo imali straha da ćemo ostati bez tog ključnog sastojka do kraja ovog događaja
Ko bi rekao da se švabe bune na rakiju, ali bila im je prejaka - svašta brate
Prvu večer smo htjeli odigrati Mission: Red Planet ali kako nitko nije znao pravila, a ja ih nikako uz rakiju i vino nisam mogao savladati odustali smo od igranja i nastavili piti
Tu je uletio jedan od domaćih sa igrom koju pokazuje na sajmu pa smo imali priliku isprobati Gads Hill 1874 gdje zapravo istražujemo u ovom napuštenom gradu gdje su se nalazile koje zgrade.
Zanimljiva igra i potpuno suprotno od onoga što smo očekivali kad smo je vidjeli. Šteta što je cijena igre 30€, to mi je malo previše za igru tog tipa i broj komponenti koje nudi.
2. dan Essena - petak (14.10.2016.)
Pogled s naše zgrade.
Jedan tipični pogled na Messe Essen.
Ujutro smo morali ranije krenuti jer sam ja imao dogovoren sastanak s nekim Talijanom već u 9:45. Dečki nisu uspjeli parkirati na stari parking jer je sve već bilo prepuno. Talijan se nije pojavio pa smo se onda skupili i krenuli unutra. Sven je opet imao nekoliko sastanaka. Boris je također imao sastanak za svoje Warmongerse.
Mario i ja smo tražili slobodan stol za igranje i naletili na HofTheatre igru u Asmodee dijelu ali je igra bila na njemačkom pa nam je bilo dosta teško zapamtiti karte i igrati. Odigrali smo par krugova s nekim Njemcima pa smo onda morali ići dalje.
Na Artipia dijelu smo uletili na stol od igre The Pursuit of Happiness. Bio sam jako sumnjičav prema ovoj temi gdje zapravo proživljavaš život i skupljaš bodove. Zapravo mehanika igre i tema su odlično pogođene i mogu reći da sam uživao igrati ovu igru. Niti ovu igru nismo uspjeli dovršiti jer sam morao van na trade.
U podne je opet bila ludnica pred zapadnim ulazom, ali pošto nisam imao toliko puno dogovora bio sam dosta brzo gotov. Danas su već neki od izdavača bili zainteresirani za Bloodhunterse pa je i raspoloženje bilo nešto bolje. Sven i dalje nije uspio naći odgovarajućeg izdavača za svoju (po meni super) igru Major.
Šunjajući po sajmu dečki su naišli na jedne nove poljake koji su imali veliki natpis da im se donesu igre koje želimo izdati. Sven i Boris su bili ujutro kod njih, a Mario je imao dogovor u 14 pa sam ja došao s njime da probam uvaliti i ja svoje Parnjače
Ti poljaci nisu tipični izdavači, za sad su izdali samo poljske verzije od nekih poznatih igara, kvaliteta izrade je stvarno dobra, ali kako im prezentiraš igru na samom štandu na nekim kutijama, tu onda ispadaju malo neozbiljni. Pilule od Marija su mu se svidjele, ali Ovce baš i ne. Kad mu je počeo govoriti kako igra ima previše karata, pomislio sam se okrenuti i otići. Što će tek meni reći kad vidi mrcinu od moje igre sa 825 komada komponenti
Al ajde, izdržim ja i tip veli nema sad vremena, nego da dođem u 16 sati pa će pogledati igru i da svakako dođem.
U 16 sati tip je još bio na štandu i krenem ja njemu objašnjavati kako se igra igra. Na moje iznenađenje tip kaže da mu se jako sviđa ideja i da svakako mora probati igru prije nego odluči. Jedino što bi se morala mijenjati tema, da nije Hrvatska nego bi bila neka druga zemlja, ali da ako dobro prođe igra može ići ekspanzija za Hrvatsku. Čak me zamolio da nikome ne pokazujem igru do kraja 10. mjeseca dok oni ne probaju. Htio sam mu ostaviti kopiju ali je rekao nek probam još ako nađem nekog da bi odmah uzeo igru, a ako ne uspijem da mu donesem proto u nedjelju. E pa tu je raspoloženje još više poraslo, jer ipak ima kakve takve šanse da moje Parnjače ugledaju svjetlo dana.
Kasnije popodne dok sam čekao Svena i dečke na Ares štandu sam sjeo za stol igre Wings of Glory.
Ajd reko da i to probam, bolje nego da prodajem zjake naokolo.
Na prvu je igra privlačna, ali nije to moj fah i jednostavno mi nije sjela, mada nemam ništa za zamjeriti mehanici igre niti temi.
Na kraju je samo Sven izašao iz boxa za sastanke, zapuhan i uzjapuren. Veli morali su odigrati Bloodhunterse do kraja jer se šefu toliko svidjela igra
Veli jadan, nije uspio ni pokazati druge igre koje je donio jer su potrošili i više vremena nego je bilo na raspolaganju. Tako da kod Aresa imamo jako velike šanse da se igra objavi. Mislim da smo taj dan još bili na štandu kod jedne hrvatske ekipe koji rade igru Redemption. Tema je zanimljiva, gdje igrači igraju uloge likove nekog viteškog reda koji je malo zastranio, ali nakon što je kralj ili tko već ubijen, svi su njih optužili i sad se moraju dokazati da su nevini. Igra bi trebala izgledati kao da non stop bježiš pred vojskom i pokušavaš skinuti ljagu sa svog imena, što mehanika igre i radi, ali nismo baš imali i taj doživljaj. Po meni je dosta problematično za zadnje igrače jer dosta je teško opet doći na prvo mjesto za igranje, osim ako ne želiš još više zastraniti. Ekipa je uložila i truda i novca da dođu na sajam i na štandu predstave svoju igru, šteta da nije bila sasvim završena, ali zaslužuju pohvalu za trud i odricanje jer sigurno je teško biti na ovakvom sajmu a onda svo vrijeme biti samo na štandu i svakodnevno po tko zna koliko puta objašnjavati pravila jednoteiste igre.
Prije igranja u smještaju smo otišli pojesti nešto, zapravo, Sven i ja smo rekli da ćemo samo popit pivu, ali smo na kraju ipak uzeli pizzu po pola. Bili smo kod nekih talijana i pizza je bila ukusna, ali porcije i nisu baš prevelike
Kad smo se vratili natjerali smo Marija da prouči pravila za Red Planet pa smo napokon i zaigrali tu igru.
Mrcine su me non stop tukle tako da sam ja završio skoro u minusu s bodovima
3. Dan Essena - subota (15.10.2016.)
Tek danas je Sven imao hrpetinu sastanaka i nismo ga vidjeli skoro cijeli dan. Iako sam ja mislio danas pokušati otići na par štandova sa svojom igrom jednostavno mi se nije dalo. Odlučio sam danas odigrati što više igara.
Boris, Mario i ja smo tražili Great Western Trails ali opet bez uspjeha. Na drugom Asmodee dijelu smo naišli na prazan stol! Oho! Deus.
Čitao sam o toj igri pa smo brzo sjeli i dobili upute od jedne djevojke.
Iznenadio sam se kako je igra jednostavna, a opet zanimljiva. Toliko nam se svidjela da smo je odigrali do kraja. Još je zanimljivije bilo da smo svi bili s podjednakim bodovima, a Mario je pobijedio s najviše vojnih zgrada i karata.
Tokom dana smo pregledavali hale koje još nismo pošteno prošli.
U podne opet van na izlaz za jedan završni trade i brže nazad na dogovorenu partiju LEADERSa. Boris je rezervirao stol u 12 sati ali kako smo Sven i ja kasnili, Mario, Sven i ja smo sjeli za drugi slobodan stol. Boris je krenuo igru s nekom dvojicom, a mi smo dobili svog vodiča u uniformi Austrijske vojske
Igra ima dio koji se odigrava preko tableta. Ideja je zanimljiva i sviđa mi se što aplikacija isključuje bilo kakvu moguću pogrešku oko vođenja bodova proizvodnje s kojima se zapravo radi sve, i kupuje vojska, i razvija tehnologija, ali i podriva druge igrače. Malo je čudno to što, vjerojatno, radi balansa nacije ne kreću iz svoje domovine. Na primjer, Mario je bio Nijemac, a imao je cijelu Ameriku pod sobom. Sven je bio Rus, a imao je Europu i Afriku pod sobom. Ja kao Francuz sam spao na pola Azije i Australiju. To je najviše smetalo Svena. Ideja super, ali provedba baš i ne. Nažalost, tipkanje po tabletu oduzima dosta vremena pa ima dosta downtime-a. Pitanje kako bi bilo da znamo baš sve opcije napamet i gdje se nalaze, jel bi onda bilo išta bolje. Ovako, tek prolazna ocjena. Također oko borbi, previše se sve svodi na kocku. Tako sam ja skoro bio potpuno uništen radi loših bacanja kocki.
Kasnije popodne, Mario se smilovao i išao sa mnom čekati za jedan od stolova gdje se igrao Great Western Trails. Da mi je netko pričao da ću čekati možda i više od pola sata samo da zaigram igru poslao bi ga u k. Ali ovako mi je bila još više zanimljiva, jer ako su stolovi baš uvijek svi puni, onda je valjda i igra dobra.
Upali smo na jedan stol s jednim njemačkim parom koji su imali male bebice, na kraju se ispostavilo da su blizanci stari samo 3 i pol mjeseca!
U svakom slučaju, kad je krenulo objašnjavanje igre, Mario i ja smo se samo pogledavali. Toliko opcija, toliko pravila, oooo, ludnica.
Meni se odmah svidjelo, a Mariju tek nakon što smo ju započeli igrati kad smo i shvatili da je sve ipak dosta logično postavljeno pa nije bilo puno upitnika nad našim glavama. Predivna je, ali i dosta skupa. 38€, a već sam nakupovao pun auto igara. Jedino što me malo poljuljalo u euforiji je da igra traje jako dugo. Kao sat i pol, ali samo smo pravila slušali 45 minuta, a nakon 2 i pol sata stigli negdje manje od polovice igre. Ih da!
Ono najvažnije, u ovoj igri se radi o totalno dosadnoj temi. Igrači su kauboji i vode stoku u Kanzas City i prolaze raznim putevima na kojima mogu ulagati u razne građevine koje im onda donose dobit, ali i dodatne akcije. Natrag idu vlakom, a usput mogu kupovati i stanice i ići u razne gradove duž pruge. Ma stotine opcija što se sve može.
Kako se bližilo vrijeme zatvaranja sajma morali smo prekinuti partiju jer nije bilo šanse da završimo. Naša ekipa, Sven, Boris, Mario i ja smo odlučili danas ili sutra probati jednu ludu igru od kolega iz Beograda koji su bili u 6. paviljonu među dizajnerima igara. Igra se zove Long way Home i radi se o pijancu koji ide od birtije do kuće - tipična balkanska igra
. 
Igrači igraju njegove misli i svako ima neki od svojih zadataka. Problem je što pri izvršavanju svojih zadataka se zna dogoditi da jedan igrač mora pojesti hamburger (kako bi se malo otreznio), a opet drugi mora donest cvijet ženi (da baš ne ubije boga u njemu
) i onda ovaj taman nabaci cvijet u ruku, dok drugi taman da će zagrist hamburger pa pojede cvijet. Svakakve gluposti se mogu desiti u ovoj igri i jako mi se svidjela (bliska) tema igre. Nažalost igra još nije vizualno primamljiva, a ima se tu još dosta za poraditi jer se bojim da je dosta teško završiti igru pošto stalno jedni druge zeznu u pol poteza. Ako se ispegla, ovo bi mogla biti jedinstvena igra.Prije nego smo se vratili u smještaj smo išli nešto pojesti pa nas je Mario sve počastio. Fala Mario!
Bili smo u nekom grčkom. ah, nije to restoran, više kao neka birtijica koja ima i hranu. Jelo je bilo puno ukusnije nego ono u Nurnbergu ali opet malo čudni okusi, po meni previše curry-a ali ok. Konobarica je bila jako ljubazna.
Kad smo se vratili odlučili smo pokazati Svenu Deus jer nam se svima svidio i nije težak za objasniti. Naime, Boris se ipak odlučio kupiti ovu igru jer mu se svidjela.
Moram priznati da mi se ne sviđa baš ovo rješenje oko ploče pošto je recimo Mario (pošto je bio prvi igrač) imao mogućnost započeti igru kraj 3 barbara, dok smo Sven i ja mogli samo do 2. I opet je Mario forsirao vojskom i opet je pobijedio i ovaj puta s većom razlikom. Nadam se da je u pitanju još uvijek samo stvar što ne poznamo igru dovoljno da bi odigrali pametnije kad se neko bahati na polju s vojskom
Svejedno, igra je bila zanimljiva.4 dan Essena - nedjelja - (16.10.2016.) zadnji dan
Ujutro smo morali potrpati sve stvari u auto pošto odmah nakon sajma gibamo doma. Kako je Sven rekao - igrati tetris.
E ovo je bio hard task. Preko 40 igara i naše stvari. Ojoj joj, jedva sam uspio sve ugurati u auto. Iako je Kia stvarno velika s gepekom, jedva je sve stalo. Skoro kao kad idem na more s mojima
Ali uspjeli smo. Na sajam smo došli s malim kašnjenjem. E da, da ne kažem da smo tek jučer pronašli najbolji (najkraći) put do sajma od našeg smještaja.
Odmah smo išli natočiti i gorivo na obližnjoj pumpi ali je i ovdje poskupilo. Razlika između cijene u gradu i autoputa je prvi dan bila 25 centi, a to je dosta na pun rezervoar.
Danas smo uglavnom još prolazili dijelove sajma koje nismo prošli prethodnih dana. Sven je imao još neke razgovore s izdavačima, a zadnji je bio u 13. Dosta kasno, jer znamo da nas očekuje 12 sati vožnje doma, a već smo svi bili dosta izmoreni ovim tempom.
Pošto nisam jučer išao kod izdavača sa Parnjačama zamolio sam Mario i Borisa da idu sa mnom danas. Kod Feuerlanda su čak bili zainteresirani, ali žena koja pregledava nove igre nije imala slobodno do 14 sati, a to nam je bilo stvarno daleko prekasno. Eto, idiot, da sam jučer išao, možda sam mogao s njima nešto dogovoriti. Ovako sam dobio vizitku i da im pošaljem PnP i pravila.
Kod Morning-a sam pričao s tipom, ali je on već bio vidno premoren svakodnevnim sastancima i pregledima igara. Nisam mu pokazao igru nego samo opisao o čemu se radi, pokazao Sell Sheet. Nije bio zainteresiran, nego da mu se javim ako budem imao nešto posebno, hmm, da. Mislim da je kod njega Mario uspio pokazati svoju igru s Pilulama. E sad jel mu dao i proto, nisam siguran.
Sljedeći štand je bio od Look Out & Mayfair. Niti njihov čovjek za pregledavanje igara nije bio slobodan pa su mi samo dali kontakt. Ali kako su me Mayfar već odbili bojim se da ne bude ništa od toga. Još mi je preostalo odnesti igru kod poljaka i da imamo manje prtljage u autu
A umjesto nje sam smjestio novu igru Great Western Trails Ipak nisam uspio odoliti. Sigurno bi žalio godinu dana što je nisam nabavio sad po povoljnoj cijeni Dečkima sam priznao da sam je uzeo tek kad smo krenuli prema doma 
I tako, sastanemo se nas trojica čekati Svena kod Mayday-a gdje je imao taj zadnju sastanak. Kako sam bio umoran velim dečkima da sjednemo za neke male stolove gdje su se prezentirale igre za djecu. Ma jedva ih nagovorim, reko nek tip priča, a mi ćemo malo odmoriti noge
I tako mi probamo, jednu igru, pa drugu i kroz priču Mario kaže da i on radi igre za djecu i jel zanima tipa da objavi njegovu igru. Tip kaže, može. Jedino što je igra kod Svena. Brže zovemo Svena koji je već ne znam kako prošao kraj nas i bio na pol puta prema izlazu. Jedva ga nagovorili da se vrati s igrom. I tako, pokaže Mario svoju igru i tipu se svidi, jedino što bi on stavio temu Pat-a i Mat-a (A Je To, ako netko ne zna po pravom imenu). I već on pita za postotak za Marija, ma ludnica. Ajd ti reci, zadnje sjedanje, potpuno bezveze za stol gdje nas igre nisu ni zanimale dođe do ovakvog razgovora gdje je skoro pa sigurno da bi se Marijeva igra mogla izdati. Ostavio mu je svoj proto i brže smo krenuli prema izlazu. Nismo više smjeli gubiti ni minute. 
Ali za jednu završnu slikicu smo ipak potrošili koju
Kod auta smo nabrzaka pojeli po sendvič i krenuli nazad.
Boris je bio prvi za volanom i već se on pripremio ići preko Dusseldorfa, al sam ga nagovorio da idemo preko Dortmunda gdje bi trebao biti kraći put. I onda, I ONDA!!!! Sranje totalno. Odjednom dođemo do dijela gdje je zatvoren autoput. Pa kud u PM sad. Sve što piše za obilazak na njemačkom, al ajd, nekako smo naišli na pravi put i vratili se na 45-icu i nastavili prema Dortmundu. Mica (od milja nazvan gps uređaj) je dokazala da smo se sad spojili na onaj autoput za koji smo mislili da je krivi (kad smo se su srijedu vraćali nazad). Zaobišli smo i Frankfurt i nastavili prema Nurnbergu.
Ne znam kakva je ovo raketa, ali sjećam je se od prije kojih 10-15 godina kad sam išao za Frankfurt.
Na stajanju 76 smo izašli na kratki odmor i da zamijenimo vozača (to je prvih 350km). Sljedeći za volanom je bio Mario. Ubrzo smo prošli Nurnburg i krenuli putem Inglstada i Munchena. Iako smo i on i ja gledali non stop po putokazima odjednom smo se našli na ulasku u grad i prestanku autoputa tako da smo se malo provozali kroz Munchen i izašli (vjerojatno na južnoj strani) ponovo na autoput. Tu je već bila noć i morali smo se nekako držati budnima. Počeli smo igrati igru pogađanja. Prvo sa gradovima, onda osobama, pa izmišljenim likovima i što ti ja znam sve, to nas je malo držalo budnima. Već smo bili na pola Austrije. Negdje prije Karavanki sam natjerao Marija nek se ide odmoriti da preuzmem ja kormilo. Popio sam Red Bull i peri dalje. Nažalost kako smo došli u Sloveniju počela je i magla. Nije se više moglo voziti punim gasom pa smo usporili. Već smo svi bili umorni, pa smo se i puno češće mijenjali - zadnju turu su se Mario i Sven po par puta izmijenili za volanom. Na hrvatskoj granici smo bili malo u frci što ako nas natjeraju da sad sve to moramo izvući van iz auta, ali su valjda i carinici bili pospani pa smo prošli bez ikakvog pregleda. U Zagrebu smo prvo ostavili Marija, nakon toga na pumpu da se napuni zadnji rezervoar da znamo koliko smo potrošili goriva. Sven, pa Boris i brže doma. U Zagrebu smo bili u 3 sata ujutro. Oko 4 sam bio doma u krevetu, a sutra na posao i nazad u realnost. Fuj!
I uz sve to natrpavanje u auto nažalost izgubili smo i jednu od igara. Nekako je nestala Svenova igra The Big Idea, a kako i gdje to još nitko ne zna. Inače je sve bilo u savršenom redu i bilo mi je zadovoljstvo družiti se s ekipom.
Čak imamo u planu nastaviti suradnju oko budućih igara koje ćemo zajedno svo četvero ili u nekim kombinacijama raditi zajedno, pošto smo vidjeli da kao tim dobro funkcioniramo.
Za kraj evo i troškovnika puta:
Gorivo (dizel - Kia troši u prosjeku manje od 6 l/km): 1352,17 kn
Vinjete Slovenija i Austrija: 23,8€ = 178,50 kn
Tuneli (Karavanke i neki austrijski): 37,4€ = 280,50 kn
Parking na sajmu: 4 x 6€ = 24€ = 180 kn
Ukupno: 1991,17 kn
Dosta veliki izdatak, al kad se podjeli na 4 onda je još i podnošljivo.
Valja napomenuti da smo svi koristili roming usluge i svakodnevno se nazivali kad se nismo uspjeli naći. Čak sam jednu večer razgovarao sa ženom i djecom i sve to me ispalo oko 20kn, tako da ni to nije više toliko strašno, ali internet nismo koristiili jer je dosta skupo. Kartice koje se mogu kupiti u Njemačkoj pa da koristiš samo internet nismo ni tražili jer smo uglavnom koristili wifi u smještaju koji je bilo očajan, ali poslužio je svrsi.
PS. Čisto da javim da sam se čuo sa ženskom iz Feuerlanda i da je nakon pregleda sell sheeta rekla da joj se igra čini zanimljivom i da joj svakako pošaljem PnP verziju igre i pravila.
.