Pandemic: Legacy - bez spoilera molim

[mado]

Krivo gledaš na Legacy igre. Ne moraš uništavati ništa. Ima ekipe po BGG-u koji karte ne uništavaju nego ih spremaju sa strane. Ne pišu po ploči, nego stave gore foliju pa crtaju i pišu po njoj, a na kraju igre maknu folije. Otvorene karte vrate u kutiju i skoro pa imaju novu igru za igranje.

Namjera dizajnera a i izdavača nije zgratnje velikog bogatstva. U svijetu društvenih igara nije nitko bogat osim možda Knizije i Teubera. Ne očekuju da ćeš kupiti 5 kopija igre i igrat ju 5x. Namjera je neponovljivo igrače iskustvo i da igra pamti događaje iz jednog igranja u drugo.
Nitko te ne prisiljava da igru kupiš i igraš. I ne moraš se bojati da će uskoro sve igre postati takve. Jako je skupo i dugo dizajnirati Legacy igre. U gornje navedenom intervju Matt je rekao da su P:L dizajnirali oko 14 mjeseci, a Robu je za Seafall trebalo 3x duže (oko 3 godine ako se ne varam).

A što se potrošačkog gledišta tiće, svi smo mi dio toga. Svi mi kupujemo nove igre bez da smo stare odigrali toliko da nam dosade. Još i gore od toga, kupujemo nove igre, a u ormaru skupljaju prašinu igre koji još taknuli nismo.

[sismis]

...i baš sam si neki dan razmišljao kako mi se gadi to američko potrošačko gledište, pa su sad i igre počeli raditi na način da kad ih potrošiš, a bitno je da ih potrošiš što prije da moraš uzeti drugu. Ne znam, ali meni se muči od takvog razmišljanja. Baš sam si mislio da se to drapanje i uništavanje igre moglo riješiti na 100 drugih načina, pa kad bi je i odigrao mogao bi je dalje prodati pa nek se neko drugi veseli, ali ne, američansko govno oče pare i to što prije i što više! Puj...

Nema to veze sa potrošačkim gledištem, niti se to moglo napraviti na drugi način.
Da li si čuo za Diablo Hardcore mode? Dakle za Blizzardov Diablo si sigurno čuo.. imaš heroja, klasičan RPG hack'n'slash, reže, sječe, levelira, skuplja iteme. E sad, u Hardcore modu - živiš samo jednom. Umreš i gotovo je, lika više nema. Nema itema, levela - ostala je samo bardova pjesma. Nešto slično kao u tabletop rpgovima.

Jednom sam igrao Call of Duty na način da kad poginem, moram početi od početka. Vjeruj mi, digne igru na sasvim nov nivo, i ti u tom trenu ne igraš igru, već si tamo, potpuno i kompletno. Neusporedivo sa običnim igranjem.

[sadistiko]

Nema to veze sa potrošačkim gledištem, niti se to moglo napraviti na drugi način.

Kako nije? Eto mado je gore napisao što razumni ljudi rade kako ne bi oštetili igru i da je mogu nakon što odigraju prodati.
Jednostavno mi je to iskvaren stav. Uništi nešto samo zato da bi se igrao. Mislim cijelo društvo nam je takvo i ne kažem da i sam nisam u nekim slučajevima čisti potrošač, ali trudim se nekako odupreti tom trendu.
Na kraju krajeva takvo mi je jedno dijete, dok ovaj drugi ipak nije tako izraženo potrošač. Dok ovaj prvi želi stotine autića i drugih igračaka, ovaj drugi se zadovolji s time što ima i ako mu se kaže u trgovini da je nešto preskupo on se stvarno brzo složi s time da to ne može dobiti (ponekad se čak i iznenadimo) za razliku od ovog prvog koji će raditi one tužne face, sto puta pitati i biti dosadan.
Kad se sjetim sebe kao klinca, imao sam 10 autića, što je tada bilo najviše u našoj ulici i kad bi mi neki auto dojadio onda sam se sjetio da ih mogu prefarbati u neku drugu boju i eto ti novog auta
I sad natrag na igre, sve se može napraviti na drugi način, ne možete reći da ne postoji način, samo je stvar gledišta, jel želiš nešto uništiti ili ipak razmišljaš malo ekološki i razumno. Stalno se žalimo da trošimo previše resursa ove naše zemljice i onda opet trošimo na neke potpuno nebitne stvari. Nisam neki ekološki manijak, ali non stop razmišljam kako mogu što više doprinijeti, pa makar tako da sortiram otpad koji ide iz naše kuće.
Ako gledamo video igre, e onda je to potpuno druga stvar, pogotovo danas kad igru kupiš sa, recimo Steama, skineš je, odigraš je i nisi potrošio ništa drugo osim svojih novaca i nečijeg tuđeg ljudskog rada. OK, ak su potrošili neke stvari za svoj rad to me ne zanima. Ali nisi bacio niti kakav CD u reciklažu jer ti ne treba niti išta drugo.
Ali za napraviti boardgame treba i papira i plastike i ljepila i boje. Puno više toga treba potrošiti da bi onda to netko jednom odigrao i bacio u smeće. Boli me srce kad se razbacujemo toliko sa resursima, a svi plaću kako imamo sve manje resursa na Zemlji.
I da ne dužim više, možda sam još štogod htio reći al sam u međuvremenu zaboravio

[sismis]

Ne odigraš jednom, nego kolko - 12-15 puta, nemam pojma. Ne pratim konkretno Legacy, imam doma običan Pandemic i super mi je. U svakom slučaju, to je barem 12 večeri zabave, a kartonski ostaci pizze i cuge samo od jedne večeri rade više smeća od igre.
Moraš se malo opustiti Šta bi rekao za https://www.youtube.com/watch?v=XxmP8IcoKtE, čak i kod nas u konzumu imaš te Paris i u Lidlu one kotačiće koji su pakirani pojedinačno, strava..

[Marijan]

Sa gledišta trošenja materijala Pandemic Legacy je manje-više nebitan, pogotovo ako se gleda tip materijala od kojeg su stvari napravljene. Ne radi se o neobradivim masama. Gledajući materijalno nakupljanje od ljudi koji masovno kupuju igre koje im ne trebaju i sjede na polici; efekt je puno gori. Takvih ljudi ima mnogo među nama.

Pandemic Legacy ne predstavlja po meni konzumerizam zbog konzumerizma, jer kapital koji će se akumulirati u džepovima autora neće biti tako velik, a i sama produkcija je kompleksna. Iako nemam neku statistiku da me podupre, ne mogu si nekako predočiti da je Legacy sustav nekako povezan sa ogromnim profitom te da je to ideja iza cijelog sustava. Ja se slažem da je materijalizam u modernom društvu veliki problem i predstavlja ogromne prepreke u održivom razvoju, ali također mislim da je ovdje taj pojam neprimjenjiv u opsegu trošenja resursa koje će društvo izgubiti.

Budući da dijeliš moj stav o trošenju resursa još bi za kraj htio preporučiti knjige od Vaclav Smila, po meni jednog od najboljih izvora i mislioca na tu temu. A posebno Making the Modern World: Materials and Dematerialization. Možda sam previše otišao u offtopic

[sismis]

Ali fakat ste zabrijali

Kaj je sa filmovima koje se odgleda jednom? Kaj je sa knjigama koje stoje na policama a pročitane su jednom? Dnevnim novinama koje baciš? Časopisima? National Geographic? Photozine? Bug? Story? Kaj je sa konfetima koje se bacaju na rođendanima? Sa svijećama koje pušeš? Sa viškom torte koja se baca? Buket cvijeća koje kupuješ curi/ženi?

Možda je skupljanje igara smisao mog života? Ako se skupljaju markice, leptiri i salvete, zašto ne bi igre? Nemojmo sada tu uvoditi neki kvazi elitizam - gle, ima igre a ne igra ih, kako lame... Čovjek teško dolazi do novaca, neka ih troši kako hoće dok to ne škodi drugome..

[sadistiko]

Ma da, sve to stoji, ali općenito to u kojem smjeru idemo kao cijeli svijet, ne Hrvatska, ne Europa mi ne miriši na dobro. Svi plaću, nema se, nema se, a radi se sve i svašta. I što nam treba i što nam ne treba.
Al, ono, imaš svoje pare i radi s njima što želiš.
Onaj tko želi poslušat, poslušat će.

[stoka]

Da, upravo skarama rezem novi star wars dvd, dok u kaminu pucketa vatra potpaljena netom procitanom knjigom orhana pamuka.

[DarkDefender]

Ja to ne gledam sa stajalista kapitalizma i potrosackog drustva, ali se slazem sa sadistikom kad kaze da takvu igru ne bi nikad kupio. Naravno da je sve stvar osobnog ukusa, ali meni se ne svidja ideja da igru unistavam i da je poslje ne mogu ponovo igrati. Pogotovo sto ne volim igre napamet kupovati nego ih prvo volim probati igrati, a ovo mi ne izgleda kao nesto sto se moze probati pa onda kupiti. Isto, sto ako kupim igru i nakon 2-3 igranja zakljucim da mi se ne svidja. Ne mogu je prodati, ne mogu je ni pokloniti. Nisam igrao pa ne znam, ali zvuci mi i ko da igra pretpostavlja da ce isti ljudi igrati od pocetka do kraja. Takvo nesto je meni poprilicno neizvedivo.

Shvacam da neki ljudi vole cinjenicu da ce odigrati jedinstvenu pricu, ali mislim da board game nije prava platforma za takvo nesto. Imas Telltaleove avanture (npr. The Walking Dead) u kojima donosis odluke i za svakog igraca ispadne drugacija avantura. Jedina razlika je sto kad zavrsis nista nije unisteno.

[sismis]

Ne znam, vjerojatno bi i ja tako razmišljao da sad nisam radio čistke stvari od male - krenula je u školu i podavali smo/pobacali što je uništeno hrpe knjiga, igara za male, robice i toga. Prerasteš, kreneš dalje. Što imam od toga što mi u polici stoji fenomenalan Liberty Roads kojeg nemam kad otvoriti i igrati 3 dana? Ili Mechants & Marauders, koji se drugima ili nije svidio, ili dugo traje, ili ne stigne na red od novih stvari?
Bacio sam hrpu dvdoiva i muzičkih cdova.. sve je sad online na deezeru, nemam ih gdje ni puštati, ni vremena za slušanje ni mjesta za čuvanje. U hodniku 60 knjiga moramo dampnuti. Bitno je iskustvo koje proživiš, ako je izvanredno, možeš sačuvati i ponoviti.. a realno, koliko je takvih? Ovaj hoarding je više balkanski mentalitet - kad prođeš po selima i vidiš da je ljudima teško baciti išta - stare košare, već trulu drvenu građu, vrata, zahrđale stojke i jugiće po dvorištima.. da, nismo imali, navikli smo sve čuvati i iskorištavati, ali fakat više nema potrebe za time. Uništavanje tj devalvacija je prirodan proces. Prodajem komp za 800kn kojeg sam kupio za 6k prije 5 godina.. auto mi vrijedi desetinu cijene. Zašto bi igre bile drugačije? Iskoristio sam komp, pričekam hype da igrama padne cijena, odigram i krenem dalje. Digitalne igre više manje nakon nekog vremena ne vrijede ništa, ali ja sam i dalje zadovoljan jer sam prošao to iskustvo.

50$, na 4 igrača, na 12 sessiona, ako je dobra = bagatela. 60kn je karta za kino danas...