Narode, Scream for me Sarajevo će biti prikazan kao zadnji film (zatvaranje) na DOKUMA festivalu u Makarskoj. Vrlo vjerovatno ću i ja biti tamo za Q&A. Ako neko bude u prilici, bilo bi mi drago da dođete.
Film će biti i u Šibeniku u Junu, detalje javim uskoro. Tamo ću biti sigurno.
Sent from my Nexus 5X using Tapatalk
Ovi su korisnici zahvalili autoru Nuuq za post (ukupno 2):
Samo da posjetim da je sutra u Makarskoj na DokuMA festivalu Scream for me Sarajevo. Ko moze neka ode. Mislim da vam neće biti žao što ste za to odvojili vrijeme.
08.07. Scream for me Sarajevo zatvara Solo Positivo Film Festival u Sibeniku.
Ja cu biti tamo sa filmom. Dolazim 05.07.
Dajte da dodje ko moze. Stvarno necete biti razocarani. To je obecanje.
Ko zna ista o muzici, zna ko je Zeljko Gall. E on je napisao recenziju za Scream for me Sarajevo. Vidimo se u Šibeniku.
Rock and Roll brani Sarajevo
Sve dok nisam pogledao „Scream For Me Sarajevo“ nisam razumio ni emocije a bogme ni nevjerojatan ponos s kojim mi je u siječnju 1996. u Cannesu, gdje je došao promovirati svoj solo album „Skunkworks“, Bruce Dickinson pričao o svom ratnom sarajevskom „gigu“. Mislio sam da je njegova priča o vožnji rashodovanim vojnim kamionom zamrznutom cestom preko Igmana i o nevjerojatnom sarajevskom koncertu te opake i tragične zime 1994. , bila prvenstveno elegantan način da me otkanta. Da mi, znajući da sam iz Splita, sarajevskom pričom koja je i započela i završila na pistama u Resniku i u Divuljama, eskivira odgovor na „pitanje svih pitanja“: kani li se skoro vratiti svom matičnom jatu Iron Maidena. Danas mi je jasno da sam bio u krivu. Baš kao što mi je jasno zašto i dvadesetak godina nakon svirke i Bruce i dečki iz njegova tadašnjeg banda, Sarajevo, Sarajlije i sve što se događalo s gradom, u gradu i oko njega, tako dobro pamte. „Scream For Me Sarajevo“ - sjajan je dokumentarac koji podjednako dobro funkcionira na barem tri različita fronta. Kao sugestivna uvjerljivo dokumentarna i besprijekorno realizirana storija o konkretnom događaju - koncertu Brucea Dickinsona u ratnom Sarajevu 1994., kao dokumentaristička rekonstrukcija jednog segmenta života u opsjednutom i sustavno razaranom gradu - posve lišena već eksploatiranih općih mjesta, političara, junaka i zločinaca - a onda i kao fascinantno svjedočanstvo o jednom osebujnom ratnom „pokretu otpora“ smrti i ništavilu. Pokretu otpora čiji su glavni protagonisti - za razliku od branitelja na bojišnici s kalašnjikovima i zoljama - bili umjetnici svih fela, okorjeli profesionalci i apsolutni početnici, znani i neznani kreativci i - tinejdžeri. Klinci koji su, što zbog hormona, što zbog inata - svojim tvrdoglavim pokušajem da u opsjednutom gradu u kojem se životari od danas do sutra žive suludo, „normalno“ bili neka čudna i neviđena vrsta urbane (pa ako ćete i rock and roll) gerile. Koncert Brucea Dickinsona je sigurno - kao i znani izbor za „miss“ - jedan od „the“ pojedinačnih trenutaka te istovremeno naivno-utopijske, eskapističke ali i herojski-buntovne „normalnosti“. Za tadašnje tinejdžere, ali i svu „rokersku raju“ - bez obzira bili fanovi Iron Maidena ili ne - nastup Brucea Dickinsona bio je ravno čudu. Nadnaravnom ukazanju, mirakulu kojeg je teško razumjeti. Baš kao što su njihovi životi ili, još više, žudnja za „normalnim“ životom kao štitom od ludila rata, poniženja, gladi pa i smrti, bila nestvarna i čudesna njihovim rokerskim gostima. „Scream For Me Sarajevo“ i izvan brze matice glavne radnje nudi i bezbrojne meandrirajuće pritoke koji čak i onima koji nisu čuli ni za Sarajevo ni za Dickinsona čine mnogo toga u toj storiji jasnijim. Poput nesalomljivog sarajevskog duha i (crnog) humora koji je zacijelo očit i u izboru omiljenih pjesama ili bendova s programa radijskog čuda zvanog Radio Zid. Koji je, recimo, usred svog tog ratnog stradanja i užasa puštao glazbu kao da je, umjesto na dometu bombi i granata, na Manhattanu, u Berlinu, Londonu... Jer, zaboga, pa valjda samo u Sarajevu, dok svakodnevno padaju granate, a snajperi uzimaju svoje žrtve, „raja“ može prigrliti glazbu s rafalnom paljbom gitara, egzercirskim lupanjem ritam mašina i tekstove koji govore o stravi i smrti. Ili se - ne samo zbog glazbe već i imena samoga - zakačiti za bristolske triphopere znakovitog imena: „masivni napad“. Kvragu, možda i pretjerujem, no baš zato mi „Scream For Me Sarajevo“ spada u emocionalnu nišu na čijem ulazu piše „Valter brani Sarajevo“. S tim da su ovog puta mitski Valter sarajevski tinejdžeri i žestoki rock and roll.
Live long and prosper.
Ovi su korisnici zahvalili autoru Nuuq za post (ukupno 9):
Film je odličan i ne mogu mu naći zamjerku. Javio sam ti se već bio preko PM-a, ali nek vide ljudi i ovako Gledao sam ga na Dokuma festivalu u Makarskoj i cijela ekipa mi je bila oduševljena. O Zlatku Gallu nemam baš neko visoko mišljenje i draže mi je to što se nazovi-običnim ljudima svidio film nego svim tim kritičarima
Ovi su korisnici zahvalili autoru Paka01 za post (ukupno 2):