Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Tekstovi, podcastovi i ostali materijal kojeg objavljuju razne boardgame zajednice u Hrvatskoj.
Pravila foruma
Svaki korisnik otvara svoju temu u kojoj će opisivati zanimljivosti i crtice iz vlastitih igraćih događanja
Svoje blogove možete nam slati i putem obrasca na naše stranice kako bi bili vidljivi i van ovog foruma
WinkDickerson
Reactions:
Postovi: 72
Pridružen/a: 01 pro 2015, 19:16
Ima zahvala: 288 puta
 pohvaljen: 113 puta

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la WinkDickerson »

stoka je napisao/la: 25 kol 2017, 16:40 opet te cura ispeglala...
tako mu i treba kad brani japan
kockica je napisao/la: 25 kol 2017, 17:19 Meni je ovaj TS tiha patnja, ali vec iz opisa vidim da bi se zena i ja rastali.
Nije nemoguće...
Valsim je napisao/la: 26 kol 2017, 09:20 Ma ne bi. Mi jedino znamo kocki uputiti svakakva uvredljiva imena, kada nas baš nejde.
Kad mene i moju suroviju polovicu neide, najviše volimo jedno drugome uputit imena, a kocku posli tražimo mobitelima. Da igramo na bundeku, kocka bi izrasla u čempres dok je pronađemo.
Valsim je napisao/la: 26 kol 2017, 09:20 Tipa kada ti zakaže u odlučujućem trenutku, ili kada misliš da su šanse na tvojoj strani i nema šanse da ne uspiješ, i onda dobiješ taj jedan jedini broj koji te osakati.
SSSR, prvi krug, prva akcija, nemam 4 punta za odigrat, a ne bacaju mi se kineski životi na ovu situaciju (ili je red scare/purge kontra mene). Plan je, dakle, gospodo generali, odstranit američki problem iz jugozapadne azije jednim dobro organiziranim pučem u Iranu od 3 punta. U to ime, itnem svoju crvenu d6 kocku. Odgovara mi da padne sve osim jedinice i eventualno trice. Ma znaš šta, zadovoljim se i s trojčicom, samo da nije jedinica.
U 50-70% slučajeva, u ovakvim okolnostima, bacam jedinicu bez greške.

Ali me zato TS naučio nikad ne plakat nad besmisleno prolivenom krvi hiljada nevinih civila u Iranu.
Ovi su korisnici zahvalili autoru WinkDickerson za post:
Gordan
Avatar
Valsim
Reactions:
Postovi: 3120
Pridružen/a: 12 tra 2013, 23:20
Lokacija: Zagreb
Ima zahvala: 2291 put
 pohvaljen: 2358 puta
Kontakt:

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la Valsim »

@WinkDickerson:
Ohoho. Pa kolega niste mi se bili pohvalili da raspolažete ovim vrsnim primjerkom, i da imate iskustva s prinošenjem žrtava u ime kapitalizma/komunizma. Nije bila prilika nažalost da dođemo ovo ljeto u Split :( . Ali se sada imam tim više čemu radovati idućoj godini. Ili ako bude prilika, pa vas put nanese kod nas u Zagreb :) .
Ovi su korisnici zahvalili autoru Valsim za post:
WinkDickerson
Možete otkriti više o osobi u sat vremena igre, nego u godinu dana razgovora. - Platon
WinkDickerson
Reactions:
Postovi: 72
Pridružen/a: 01 pro 2015, 19:16
Ima zahvala: 288 puta
 pohvaljen: 113 puta

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la WinkDickerson »

Moraćemo sredit onda nešto kolega. I ova ideja u parove mi izgleda zanimljivo za isprobat... Šteta šta nisam bio toliko pametan za dosjetit se toga dosad
Ovi su korisnici zahvalili autoru WinkDickerson za post:
Valsim
Avatar
Valsim
Reactions:
Postovi: 3120
Pridružen/a: 12 tra 2013, 23:20
Lokacija: Zagreb
Ima zahvala: 2291 put
 pohvaljen: 2358 puta
Kontakt:

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la Valsim »

Eeee vidiš ideju :thumbs .

Na kraju ćemo imati i turnirski maraton :D .
Ovi su korisnici zahvalili autoru Valsim za post:
WinkDickerson
Možete otkriti više o osobi u sat vremena igre, nego u godinu dana razgovora. - Platon
Avatar
Gordan
Reactions:
Postovi: 852
Pridružen/a: 22 tra 2011, 15:04
Lokacija: Split
Ima zahvala: 352 puta
 pohvaljen: 703 puta
Kontakt:

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la Gordan »

di san ja u toj priči? :P
moran napokon počet igrat tu igru, vidim da imam puno za nadoknadit...
Ovi su korisnici zahvalili autoru Gordan za post (ukupno 2):
ValsimWinkDickerson
I reče Jahve Drakuli: "Nećeš, razbojniče!" (©WinkDickerson)
slika
Avatar
Valsim
Reactions:
Postovi: 3120
Pridružen/a: 12 tra 2013, 23:20
Lokacija: Zagreb
Ima zahvala: 2291 put
 pohvaljen: 2358 puta
Kontakt:

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la Valsim »

Hehehe. Nemoj misliti da sam zaboravio da opet organiziramo turnir u Raceu ;) .
Toni mi duguje revanš, a ja ga dugujem tebi :-) .
Ovi su korisnici zahvalili autoru Valsim za post (ukupno 2):
GordanWinkDickerson
Možete otkriti više o osobi u sat vremena igre, nego u godinu dana razgovora. - Platon
WinkDickerson
Reactions:
Postovi: 72
Pridružen/a: 01 pro 2015, 19:16
Ima zahvala: 288 puta
 pohvaljen: 113 puta

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la WinkDickerson »

Gordan je napisao/la: 29 kol 2017, 11:16 di san ja u toj priči? :P
moran napokon počet igrat tu igru, vidim da imam puno za nadoknadit...
Za pogurat malo tvoje beskonačno učenje ove igre možemo jednom probat u parove bar početnu partiju, tako više njih nauči. Može ti draga naučit, pa se onda svađajte doma.
Valsim je napisao/la: 29 kol 2017, 13:28 Hehehe. Nemoj misliti da sam zaboravio da opet organiziramo turnir u Raceu ;) .
Toni mi duguje revanš, a ja ga dugujem tebi :-) .
Već se radujem novim senzacijama
Ovi su korisnici zahvalili autoru WinkDickerson za post:
Gordan
Avatar
Gordan
Reactions:
Postovi: 852
Pridružen/a: 22 tra 2011, 15:04
Lokacija: Split
Ima zahvala: 352 puta
 pohvaljen: 703 puta
Kontakt:

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la Gordan »

WinkDickerson je napisao/la: 29 kol 2017, 15:01 Za pogurat malo tvoje beskonačno učenje ove igre možemo jednom probat u parove bar početnu partiju, tako više njih nauči. Može ti draga naučit, pa se onda svađajte doma.
Mislim da bi se Tea i ja pobili kad bi igrali zajedno. Al nje sad i onako neće bit misec dana...
I reče Jahve Drakuli: "Nećeš, razbojniče!" (©WinkDickerson)
slika
Avatar
Valsim
Reactions:
Postovi: 3120
Pridružen/a: 12 tra 2013, 23:20
Lokacija: Zagreb
Ima zahvala: 2291 put
 pohvaljen: 2358 puta
Kontakt:

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la Valsim »

Epizoda #22: Dogodovštine ljeta Gospodnjeg 2017: Bicikliranje, dvorci, špilje, restorani, toplice, i naravno društvene igre

Kako je prošlo ljeto ostalo u lijepom sjećanju po pretežno morskim dogodovštinama, tako nam je ovo priuštilo obilje kopnenih. Naime prilike su bile takve da smo ove godine ljetne praznike proveli u Hrvatskom Zagorju, u vikendici u malom mjestašcu Švaljkovec, pokraj Sv. Križa Začretja.

Iznimno lijepa sjećanja me vežu za taj kraj. Otkad su moji došli tamo 2000. godine i preuredili jednu trošnu kućicu u vikendicu, nije bilo vikenda da ne bih otišao tamo na odmor od gradske strke i užurbanosti. Naravno najljepše je bilo po ljeti, jer tada se ipak imalo dva mjeseca odmora od školskih dužnosti. Nogomet, kupanje u obližnjim potocima, večerašnje šetnje pred suton, planinarenje po Zagorskim brežuljcima po najgoroj vrućini (djeca), igranje rata (opet djeca) i naravno društvene igre. Pod ovim zadnjim pojmom se podrazumijevalo Bela, Šah, UNO, Rizik, Igra Života, Pokemoni, čak i Dungeons & Dragons u jednom kratkom periodu, kada sam upoznao još jednog dečka iz Zagreba s trećom edicijom igre. Sve čega se sjećam u vezi D&D-a je bilo: priča, priča, čudovište, bacaj kocku, minus, plus, prolaz, pad, pad, prolaz, priča, priča …

Od 2004. s nabavkom prvih modernijih igara s moje strane – Age of Mythology, Civilization 2002. , Doom 3 + ekspanzija, Nexus Ops, Senator; nastupilo je zlatno doba naših igraćih druženja. Podlegao sam kušnji i nabavio čak i Monopoly: Star Wars, vjerujući kako će igra biti potpuno drukčija od klasičnog Monopolyja (prvi zabilježeni promašaj jedne igre). Jedan od prijatelja iz ekipe je poslije nabavio i Warcraft i World of Warcraft boardgame. Obje igre smo zaigrali svega jedanput. Imajte na umu da je to bilo prije vremena YouTube video recenzija. Tada si ideju o kvalitete igre mogao dobiti samo tako da kupiš, naučiš i zaigraš. Od ostalih igara igrali smo Magic The Gathering, Lord of The Rings TCG i World of Warcraft TCG. Bila su to dobra vremena, koja su potrajala do 2009. godine s dolaskom krize, koja nije ni moju obitelj zaobišla. Tako da smo bili primorani zaboraviti na sve buduće lijepo provedene trenutke, do nekih boljih vremena.

Sada kada i Slavica i ja radimo, možemo reći da su s ovogodišnjim ljetnim provodom ponovno nastupila takva vremena. Ideju smo dobili tri tjedna po potvrdi kada mogu uzeti godišnji odmor. Budući da se nije pružila prilika da i ove godine posjetimo obitelj u Splitu, postavilo se pitanje, a što ćemo i gdje ćemo ove godine provesti ljetne praznike. Nekako nam se oboje istodobno iskristalizirala slika lijepe vikendice u Zagorskom zelenilu. Kuća je od 2009. godine stajala uglavnom prazna, izuzev jednog kratkog perioda prije tri godine, kada se Slavica bila zaposlila na zamjeni u osnovnoj školi u Sv. Križu Začretju.
slika
Sv. Križ Začretje

Ideja o provodu u Zagorju nam je malčice splasnula, kada nas je udarila surova realnost da ne posjedujemo niti vozačku dozvolu, niti auto. Bez auta, čak i odlazak pješice u nabavu do obližnjeg dućančića udaljenog 2,5 kilometara, postaje pravi izazov. Nije da itko od nas dvoje ima išta protiv pješačenja, ali hodanje po ljetnim vrućinama se nimalo ne čini zdravom opcijom, da ne govorimo koliko bi vremena svaka dva dana otišlo na nešto tako jednostavno, kao što je odlazak u nabavu namirnica. Srećom oboje posjedujemo biciklističku dozvolu i vlastite bicikle, inače bismo mogli zaboraviti na ovu opciju odmora. Druga, manja problematika, je bilo gdje ćemo s našim kunićem Bongom (rekli su nam u Pet Store dućanu da je muško, no ispostavilo se da je ženka, poslije dva mjeseca korištenja ipak smo zadržali muški naziv). Mogli smo ju uvijek ostaviti kod nekog od naših, no to je pod broj jedan nezgodno drugima dati takvu odgovornost, a pod broj dva stresno je životinji doći u novu sredinu među strance. Djed se ponudio da ju može on povesti sa sobom, jer ima nekog posla oko provjere kuće, pa nam može ponijeti i većinu stvari. Sve je bilo spremno, sada je još samo trebalo dočekati i dan mojeg godišnjeg.

Taj dan je uskoro i došao u ponedjeljak 31.07.2017. Djed je došao s bakom ispred naše zgrade točno u 10:00, mi smo utrpali stvari i kunića, pozdravili ih i zaputili se s biciklima prema Glavnom Kolodvoru, gdje nas je čekao vlak da nas poveze za Zabok u 11:17.

Putovanje vlakom je bilo sve samo ne ugodno. Krcati vagoni, ljudi s puno stvari, i paklene vrućine koje su se donekle ublažile kada je vlak postigao nešto veću brzinu. Atmosferu su donekle popravljali simpatični kondukteri i njihove zgode sa starijim ljudima.

U Zaboku smo bili oko 12:20, moji su nam se javili i prije nego što smo krenuli vlakom da su već stigli. Nedaleko kolodvora smo kupili bureke (pardon hoću reći sirnice), i u hipu ih pojeli u obližnjem parkiću. Čekalo nas je još nekih 10 kilometara do vikendice, a Sunce je pošteno peklo. No kada si na godišnjem nekako imaš snage i volje za svakojake ludosti, i sve ti je nekako duplo lakše. Odgulili smo taj put u nekih četrdesetak minuta vožnje, uz kraći odmor u Sv. Križu Začretju, a gdje smo kupili koju dobru bocu vina i bombonijeru za moje.

Kada smo stigli baka i djed su već obavili sve svoje poslove zbog kojih su došli. Pozdravili smo se i zaželjeli im lijep put do Zagreba, a oni nama ugodan ostanak i provod.

Ugodan provod je odmah dobro i počeo, lijepim popodnevnim snom od 2-3 sata, Sunce je ipak učinilo svoje.

Nakon buđenja i brzog objeda oko 17 sati, bili smo spremni za zaigrati nešto. Ponijeli smo Arkham Horror: The Card Game, s The Dunwich Legacy ekspanzijom i Curse of The Rougarou, The Miskatonic Museum, The Essex County Express i Blood on the Altar scenarijima, a koje sam sve friško se nakupovao u Carti par dana prije polaska. Ponijeli smo i Twilight Struggle, zato što se ne može na godišnji bez neke epske strateške igre, te naravno Race For The Galaxy s Gathering Storm, Rebel vs. Imperium i The Brink of War ekspanzijama. Godišnji bez Racea jednostavno nije godišnji.

Cijelu tu večer, sve do negdje oko ponoći, odigrali smo prva dva scenarija Arkham Horrora. Jako smo se navukli na ovu LCG kartašku igru još otkad nam ju je Petar po prvi put prezentirao početkom četvrtog mjeseca. Hvala Petre :) .

Večer smo završili čitanjem knjiga, Slavica svoj serijal avantura o Milesu Vorkosiganu, iz pera planetarno popularne Lois McMaster Bujold, a ja sam pak prionuo čitanju horor knjige - Ljeto noći, autora Dana Simmonsa, najpoznatijeg po svom SF serijalu Hyperion. Ovaj običaj smo uspjeli održati svake večeri sve do zadnjeg dana boravka u Zagorju. Slab sam s čitanjem već poduže vrijeme. Ovo mi je bilo prvo čitanje neke knjige nakon ne znam koliko dugo vremena. Nisam čitao Hyperiona, ali spor mi je nešto Simmons u ovoj knjizi. Tek oko 200-te stranice se počelo događati nešto ozbiljnije, da ne kažem jezovitije. Ovo sve dosad mi je djelovalo kao knjiga za djecu, a po recenzijama sam očekivao hororčinu od koje neću danima spavati. No dobro, čovjek gradi atmosferu, ne mogu reći da se nisam bogme pošteno upoznao s većinom likova, dovoljno da mi bude stalo da im se ništa nažao ne dogodi. Do kraja boravka sam uspio stići do slabih 275 stranica, knjiga ih ima 548. U moju obranu, dok smo došli do kasnih sati i običaja čitanja prije spavanja, već sam ionako bio napola u snu.

Naredna dva dana proveli smo u kući igrajući Arkham Horror LCG, čitajući knjige i privikavajući se polako na atmosferu godišnjeg odmora. Vani su bile poprilične vrućine, tako da smo tek predvečer izlazili u šetnje po okolici.
slika
Arkham Horror LCG po cijeli dan

03.08. smo se napokon odlučili izvući malo iz kućne svakodnevice, ustati ranije i otići na biciklima negdje. Kako se na svega dva kilometra od kuće nalazi Roses Fashion Outlet, odlučili smo otići pogledati kako izgleda ova čudna mješavina modernog srednjovjekovnog dvorca, Atenske akropole i tokijskih i bavarskih uličica, a na što je nalikovao ovaj shopping centar. Obišli smo ga cijelog uzduž i poprijeko i nauživali se prekrasne modernističke gradnje koja je kopirala različite stare stilove. Bili smo u nekoliko dućana obućom i odjećom, da vidimo što sve ima u ponudi i kakve su cijene. Mogle su se naći apsolutno sve poznatije marke odjeće i obuće. Cijene su varirale od iznimno isplativih i na super popustima, do cifra od kojih trljaš očima kako par tenisice može doći tako skupo. U moru svakojake robe, Slavica si je kupila jedino jednu suknjicu, tako da se ne može reći da smo išli uzaludno.
slika
Roses

Obilazak smo zaključili u obližnjem restoranu u sklopu centra, koji je po iznutra ostavljao dojam unutrašnjosti srednjovjekovnog dvorca. Slavica si je naručila Zagorske štrukle, a ja dnevni meni – musaku od krumpira s mljevenim mesom. Za iznimno povoljnu cifru, najeli smo se tako obilno da nam je trebalo sat vremena predaha da dođemo k sebi.

04.08. smo opet nešto dulje spavali, tako da smo se ostali doma odmarati, igrati, čitati i družiti se s Bongom.
slika
Druženje s Bongom

05.08. smo otišli na piknik u Sv. Križ Začretje. Riječ je o drevnom mjestu Krapinsko-zagorske županije, čiju jezgru čini skladni barokni trg s crkvom na sjeveru, te s parkom i dvorcem na jugu. Dvorac potječe s početka 17. stoljeća, otkad je izgrađen njegov najsjeverniji izbočeni dio. Ostatak dvorca građen je u dva maha tijekom 18. stoljeća. Sam dvorac je smješten na obronku s pogledom na Zagorsku magistralu, a u podnožju se nalazi umjetno napravljeno jezerce sa šetnicom. U samom središtu jezerca smješten je mali otočić koji je povezan, ne baš sigurnim mostom, s kopnom. Upravo smo se ovdje, u dubokoj hladovini velikih starih stabala, odlučili smjestiti i provesti dio dana. Ponijeli smo knjige, dekicu i Race For The Galaxy. Na koncu nismo niti čitali, niti igrali Race, već se divili prirodi i okolici, hranili patke u jezercu i razgovarali o raznoraznim stvarima.
slika
Panorama s pogledom na dvorac

Sutradan, 06.08. na polu oblačan svježiji dan, posjetili smo 8 kilometara udaljen Vuglec Breg. Riječ je o malom turističkom seocu u vlasništvu obitelji Vuglec, a koji su odlučili na jednom brežuljku obnoviti nekoliko starih kućica, tzv. „hiža“, i pokrenuti seoski turizam. Većina kućica je već obnovljeno u svojem originalnom stilu. Za određenu, ne baš malu cifru, možete iznajmiti i boraviti u ovim autohtonim kućicama. Cijelo imanje prostire se na 12 hektara površine, na vrhu od približno 300 metara nadmorske visine, pruža zaista prekrasan pogled na okolne zagorske brežuljke. Samo središte imanja čine stare gospodarske zgrade u kojoj se nalaze restoran, vinski podrum i dvorana za seminare. Pored restorana, uz prve redove vinograda, smještena je sjenica s roštiljem, krušnom peći i ljetnom terasom. Na sjevernoj strani brežuljka nalazi se štala za konje, malo jezero, dva igrališta za tenis i mali nogomet, dječje igralište, travnjaci i staze za šetnju.
slika
Dolazak

Jako smo se lijepo proveli po pitanju atmosfere, lijepog vidika i uživanja u prirodi. Nažalost oduševljenje je brzo splasnulo kada je došlo vrijeme za ručak, i kada smo vidjeli da dosta slab izbor hrane je dodatno začinjen poprilično paprenim cijenama. Uzeli smo dvije čaše domaćeg vina, dvije porcije pečenog krumpira ispod peke, pečeno povrće i Slavica si je uzela domaće Zagorske štrukle. Sve skupa nas je došlo 176 kn. Da sam uzeo nešto mesa za sebe, mislim da bi bez problema premašili 300 kn. Porcije su također iznimno skromne, tako da smo na kraju ostali praktički i dalje gladni nakon ručka. Usprkos tome, Slavica nije mogla odoljeti i ne podijeliti malo krumpirića s lokalnom mačkom.
slika
Panorama s Vuglec Brega

slika
Uživanje u pogledu

slika
Ne može ručak proći bez mace :)

Malo smo se osvrnuli oko sebe i tek tada primijetili da su svi ostali gosti redom stranci, ili naši ljudi koji rade u stranim zemljama, te poslovni ljudi. Pored takve elitne ekipe imali smo osjećaj kao da smo zalutali na mjesto koje nam nije bilo namijenjeno.

Taman po završetku ručka, javili su nam se Tompa i Marijan, da bi nas došli posjetiti i da zaigramo nešto. Spremali smo se krenuti natrag prema kući da ih dočekamo, kada se iz sve gustih sivih oblaka slila obilna kiša. Nakon nekih četrdesetak minuta zaglušujuće kišne simfonije, stanje se dovoljno smirilo da krenemo.


Bilo je to jedno od bržih okretanja pedala u životu, a i dobro da je bilo tako, jer ni 10 minuta po dolasku kući, i već se slila nova runda kišurine. Mi smo tada već bili ugodno zavaljeni u verandi i sa suhe sigurnosti promatrali prizor izvana, postavljajući s Tompom i Marijanom Puerto Rico na stol. Tu legendarnu igru sam zaigrao svega jedanput pred četiri godine, na samom početku posjeta staroj igraonici u Bogovićevoj. Nije mi tada ostala u lijepom sjećanju. Dospio sam bio u društvo u kojem su svi bili eksperti u igri, tako da su svi dobro znali što i kako raditi, a ja kako god sam okrenuo, sam dobivao špotancije sad od jednog, sad od drugog igraća, da određenu fazu ne odigram jer pomažem time ovome ili onome. Srećom pa će mi nakon 06.08. ostati u puno ljepšem sjećanju. Tek sad, bez ikakvog pritiska sa strane, sam uvidio svu ljepotu igre. Igra je dovoljno slična svojem puno poznatijem mlađem bratu Race For The Galaxyju, no opet dovoljno različita da čovjeku nije žao posjedovati obje igre. Boljem doživljaju igre je očito pridonijela i pobjeda u prvoj partiji :) . U drugoj partiji sam s jednakim brojem bodova, igrajući na identičnu strategiju, spao na treće mjesto.
slika
Puerto Rico

Lijepa zabava i druženje brzo prođu, pa tako je već nakon nekih 4 sati pričanja i igranja, došlo vrijeme za rastanak.

Već sutradan 07.08. odlučili smo se za jedan malo veći i duži izlet. Naime odluka je pala da posjetimo 26 kilometara udaljen muzej seljačkih buna u Donjoj Stubici, te ako će biti vremena svratimo malo i na kupanje u Stubičke toplice. Unatoč tome, ustali smo se nakon sinoćnjeg druženja malo kasnije nego što smo planirali. Tako da smo krenuli tek nešto malo prije 12 sati. Moram reći da je put od 26 kilometara po ravnici, nimalo sličan putu od 26 kilometara po Zagorskim cestama koje idu od jednog brežuljka do drugog, u uspon pa spuštanje maniri. Kada se tome pridodalo užeglo Sunce, kao i to da smo u par navrata krivo skrenuli jer smo krivo očitali GPS, pa praktički odmor nakon svakog većeg brežuljka, i dođemo de rezultata da smo u Stubičkim toplicama bili tek oko 16 sati. Kratko smo stali taman pred ulazima za bazene da vijećamo hoćemo li nastaviti dalje do muzeja, još nekih 8 kilometara, ili zaključiti dan kupanjem i odmorom u toplicama. Kada smo već došli tako daleko, odlučili smo se ipak otići kulturno uzdizati i posjetiti muzej, a posjet toplicama ostaviti za neki drugi dan. Da su imali opciju da se malo bućnemo na svega sat, dva, vjerojatno bi se odlučili ipak malo odmoriti u toplicama, no bilo nam je blesavo plaćati cjelodnevnu ulaznicu.
slika
Matija Gubec

slika
Štef i ja u najboljim danima benda "Peasant Revolt".

slika
Štef i ja smo si bili dobri, dok mi nije pucu odlučio preoteti.

Do muzeja smo stigli već pošteno premoreni. Muzej se nalazi u baroknom dvorcu obitelji Oršić iz 18. stoljeća, a koji je smješten opet na poštenom brežuljku. Kada smo došli do vrha, poslikali smo se sa spomenikom Matiji Gupcu, i nakon toga se zaputili prema dvorcu, gdje smo malo predahnuli u kafiću u sklopu dvorca. Okrjepa hladnom vodom i kavom s mlijekom su nam zaista dobro došli. Muzej je osnovan inače u povodu obilježavanja 400. godišnjice Seljačke bune iz 1573. Sam dvorac Oršić izgrađen je 1756. na mjestu srednjovjekovne utvrde, čiji se ostaci i danas nalaze u unutrašnjem dvorištu, a u kojem smo mi sad ispijali kavu. Prvi postav muzeja otvoren je 1973., kada je i otkriven Spomenik Matiji Gupcu i Seljačkoj buni, rad kipara Antuna Augustinčića. U dvorcu je sačuvana barokna kapela s originalnim iluzionističkim freskama, koje pripisuju poznatome majstoru Antonu Lerchingeru. U kapeli je postavljena stalna izložba sakralne umjetnosti Hrvatskog zagorja.
slika
Ulaz u muzej

slika
Unutrašnje dvorište

Stalni postav Muzeja, otvoren 2002., nudi cjeloviti pregled feudalnog Zagorja. Povijest, kultura i svakodnevica tog doba, obrađeni su kroz nekoliko tema. Seljačka buna iz 1573. središnji je događaj, ali obrađene su i različite društvene i kulturne promjene i reforme Hrvatskog društva od vremena nakon seljačke bune, pa do službenog ukinuća kmetstva 1848. godine.
slika
Vatrogasna kola

U dvorcu postoji i uređen vinski podrum, u kojem su postavljene vinske bačve iz razdoblja kada je u njemu djelovala Seljačka zadruga. U okolici muzeja je lijepo uređen park, a kilometar duga šetnica vodi do Gupčeve lipe. Riječ je danas o još jedinom živom svjedoku seljačke bune iz 1573. godine.
slika
Podrum

Kada smo dovršili s ispijanjem kave, zaputili smo se u razgledavanje samog postava muzeja, a čije razgledavanje je trajalo puno dulje nego što smo očekivali. Jedan od razloga je što se postav zaista proširio i obogatio u zadnjih nekoliko godina, a drugi je bio taj što je Slavica morala pročitati baš svaku karticu teksta koja je pisala uz neki izložak. Tu je također bio i interaktivni displej na kojem ste mogli provjeriti svoje znanje iz kulture i povijesti vezano za razdoblje od 1573. do 1848. godine.
slika
Postav 1

slika
Postav 2

slika
Provjeravanje znanja iz povijesti i kulture

slika
Postav 3

slika
Postav 4

slika
Postav 5

slika
Postav 6

slika
Postav 7

slika
Tu su se na početku 18. stoljeća igrale društvene igre.

Muzej je zaista prekrasno uređen i eksponati su zaista na impresivnoj razini. Slavicu se najviše dojmio stil odijevanja i gospodski običaji koji su prevladavali u našim krajevima sredinom 19. stoljeća. Na mene je najviše dojma ostavilo naoružanje, veliki mačevi koji su se držali s obje ruke, sablje, rapiri, arkebuze, muškete, kubure itd.

Na samom odlasku smo u suvenirnici kupili magnetiće za frižider s umanjenim prikazom spomenika Matiji Gupcu, starinsku Zagorsku „hižu“ i purana, da nam u Zagrebu budu svakodnevni podsjetnik na lijep provod tog dana. Slavica je također uzela i kajkavski rječnik, kako bismo se mogli bolje sporazumijevati s lokalnim stanovništvom.
slika
Polagani zalazak sunca

Bilo je oko 19 sati, kada smo se vraćali kući i Sunce je počelo užurbano zalaziti. Imali smo namjeru na povratku stati u Oroslavju i pojesti si nešto obilnije u restoranu „Bibi“. Kad sam bio mlađi znao sam često odlaziti s obitelji na ručak u taj restoran, kad god smo se znali naći u blizini. Nažalost iz nekog nepoznatog razloga, restoran je radio samo do 20:00 sati, tako da kada smo stigli ispred restorana oko 19:30, bilo je ipak prekasno. Sjeli smo se u obližnji restoran „Zagi“ i nismo požalili. Slavica si je naručila pohane šampinjone sa pomfritom, a ja punjene lignje na žaru s pečenim krumpirom.

Put smo nastavili oko 21:30. Tek smo sada, vozeći po mrklom mraku, uvidjeli koliko su nam slaba osvjetljenja na biciklima. Na toliko toga smo mislili, a totalno smo zaboravili da bi trebali prije polaska nabaviti osvjetljenja prilagođenija seoskoj noćnoj vožnji.

Doma smo stigli nešto prije 23 sata, zreli za spavanje.

Sljedeći dan smo proveli uglavnom doma igrajući Arkham Horror LCG scenarije, čitajući knjige i generalno odmarajući se od prethodnog dana.

09.08. smo se ranije ustali s namjerom da odemo u neke od toplica, kao što smo si i obećali pred koji dan. Najbliže su nam bile praktički u susjedstvu – Šemničke toplice. No ipak smo htjeli nešto doživljaja na taj dan, kao i biciklističke rekreacije. Tako da je odluka pala da odemo u Krapinske toplice udaljene 9 kilometara od nas. Bogme smo dobili doživljaj taj dan.
slika
Hršak breg 1

Put do Krapinskih je vodio preko dva velika brijega, od kojeg je ovaj drugi zvan Hršak breg, bio prava mrcina. Da smo išli i po cesti pošteno bi se namučili, no nas je GPS uputio kao najkraću moguću rutu, preko najveće strmine brijega, po makadamu. U početku nismo ništa naslućivali, jer je iako smo već dosta rano skrenuli s glavne ceste i prolazili kroz mala seoca, put je bio uglavnom ravan, uz tu i tamo koju blagu kosinu. I onda smo u jednom trenutku morali skrenuti iza šume naglo udesno, i onda se tek pred nama ukazala strmina u svoj svojoj veličini.
slika
Hršak breg 2

Nakratko smo zastali, sišli s bicikala i počeli razmjenjivati mišljenja što sad. Realno smo imali jedine dvije moguće opcije, ili ćemo ići direktno preko brda, ili ćemo se morati pošteno vraćati kako bi išli zaobilaznim, blažim putem. Budući da bi se trebali pošteno vraćati natrag, odlučili smo stisnuti zube i prebroditi tih par sto metara teške uzvisine.

Vratili smo se malo unatrag, a zatim se zaletjeli punom brzinom uza brijeg. Čak sam ponosan kako smo daleko došli, prije nego što nas je snaga konačno napustila i bili smo primorani sići s bicikala.

Malo smo zastali sa strane na nešto blažoj kosini, a zatim započeli mukotrpan polagan uspon prema vrhu. Znoj nam se slijevao niz lica u obilnim količinama, dok smo mic po mic gurali bicikle ispred sebe, sasvim nagnuti ukoso nad njih, a šljunak nam se klizao pod nogama od velike kosine.
slika
Hršak breg 3

Svako malo bi napravili predah, popili vode, pa nastavili naprijed. Kada bi došli do vrha obzora, misleći da je našim mukama kraj, ostali bi razočarani sa par metara ravnice, a u daljini bi opet bio novi brijeg koji se nastavlja na ovaj već postojeći. Osjećaj koliko tolikog postignuća što smo dogurali već dovde, kao i razmišljanja da čim prebrodimo ovu muku, nas na drugom kraju brežuljka čekaju bazeni i odmor, davali su nam volju i snagu da guramo dalje.

Prošli smo još četiri brda i lažne nade u konačni kraj, prije nego što smo napokon uspjeli doći do vrha. Bili smo pravi prizor za nekolicinu starijih mještana koji su tu još živjeli u svojim starim kućicama. Većina kuća su bile napuštene i toliko stare da su se na nekim dijelovima već počele urušavati. Na samom vrhu brda stajala je neobično velika crkva, s obzirom na par razbacanih kućica na brijegu oko nje.

Spust, mada je bio neusporedivo lakši, je zato bio neusporedivo opasniji. Kosina je na nekim dijelovima bila toliko velika, da smo morali biti jako oprezni i konstantno držati obje ruke na kočnicama.
slika
Dvorac Empirej 1

Negdje pri samom kraju, iz okružujućeg kukuruzišta, odnekud je samo izronila ogromna bajkovita građevina s fantastičnim kulama, oknima i generalno stilom gradnje koji je podsjećao na dvorce građene u Bavarskoj za vrijeme ludog kralja Ludwiga. To nam je ujedno bila i prva asocijacija čim smo spazili građevinu, kao da je izronilo iz ostvarenja neke partije igre Castles of Mad King Ludwig. Pretražujući internet otkrili smo da je to djelo kontroverznog zagorskog tajkuna Mije Habulinca. Mijo je u dvorac nazvan Empirej ugradio svoje dječačke snove, a u njegovu osmišljavanju pomogla su mu i djeca, tri kćeri i sin. U Beču je, naime, u trgovinama igračkama, nabasao na dvorce od Lego kocaka i odmah kupio cijelu kutiju igračaka te pustio djeci mašti na volju.
slika
Dvorac Empirej 2

slika
Dvorac Empirej 3

Zajedno su od kocaka sklopili maketu te je Mijo pozvao arhitekta i kazao mu da vjerno sagradi istu u stvarnoj veličini. Dvorac je odlučio smjestiti na kupljenom zemljištu na brežuljku kod sela Jurjevac, u neposrednoj blizini Krapinskih Toplica. Zanimljivost je što je izgradio cijeli niz tajnih prolaza koji vode iz podruma dvorca do obližnje šume, a namjera mu je na 20 hektara zemlje naseliti i raznoraznu divljač.
slika
Ulaz prema dvorcu Empirej s glavne ceste

Srećom pa se to još dosad nije ostvarilo, jer bih smo inače bili u popriličnim nevoljama budući da smo tek sad shvatili da je prilaz dvorcu i zemljištu strogo zabranjeno. Moguće je u dvorcu organizirati svadbene svečanosti, no bilo kakve nenajavljene posjete su strogo zabranjene.

Iskrali smo se na vrhovima prstiju uza sam dvorac i zaputili se kroz šumu po popločanoj stazici prema izlazu s imanja. Molili smo Boga da na ulazu neće biti zaštitara, ili još gore krvoločnih psa čuvara. Nije srećom bilo niti jednog od to dvoje. Zapravo osim pompoznih velikih ulaznih vrata na imanje, nikakva ograda još nije bila postavljena.
slika
Aqua Vivae 1

Nastavili smo put, koji je na naše veliko olakšanje, bio po uglavnom ravnom putu. Kada smo napokon stigli, ostali smo šokirani da smo putovali dva i pol sata. Jest da nas je ona mrcina od brijega usporila pa smo trebali svako malo raditi predah, a i ja sam se svako malo zaustavljao da fotkam okolicu, ali opet nismo imali osjećaja da je proteklo tako puno vremena.

Prije nego što smo se zaputili na bazene, pojeli smo si na brzaka burek i pizzu iz pekare, da povratimo nešto izgubljene energije.
slika
Aqua Vivae 2

Bilo je oko 14:30 kada smo ušli u veliku ulaznu zgradu toplica. Već na samom ulazu smo ostali zatečeni s prekrasno oslikanim zidovima velike prostorije recepcije. Zidovi su bili ukrašeni slikama rimskih toplica, i na dijelovima su se prekrasno stapali s okolinom, tvoreći 3D prikaz slike.

Ulaz je bio nemalih 70 kn, ali kako će se uskoro pokazati, vrijedilo je svake kune.
slika
Aqua Vivae 3

Čim smo se presvukli potražili smo masažere i dobro mjesto gdje se možemo leći. Sva dobra mjesta su međutim već bila zauzeta, a babice i dedeki su zaposjeli i ono malo masažera što je bilo. Odlučili smo stoga umjesto odmora istražiti cijeli kompleks, i vidjeti što se sve i gdje nudi. Kompleks se sastoji od dva vanjska bazena i tri unutarnja. Na samom početku se nalazi jedan vanjski sa suncobranima, ležaljkama i obližnjim unutarnjim restoranom. Prvi na koji ćete naići, jednom kada uđete u unutrašnjost, bit će jedan koji počinje plitko, pa ide sve dublje kako ide prema kraju. U njemu su na opću radost kupača, a pogotovo djece, svaki puni sat puštali umjetne valove. Iznad njega se nalazi duboki ronilački bazen, a gdje ste mogli, po tada akcijskoj cijeni od 40kn, navući ronilačku opremu i isprobati kako je to roniti i disati na bocu s kisikom. S desne strane se nalazi veliki Olimpijski bazen s nešto hladnijom vodom, i namijenjen više za plivanje nego li za opuštanje.
Iz ove zgrade, s njene druge strane, možete izaći na drugi veliki vanjski prostor s ležaljkama, suncobranima i nešto manjim bazenom. Na kraju prostora s desne strane, nalazi se ulaz u drugu zgradu gdje se nalazi veliki bazen s vodenim toboganom. Iznad se na nešto povišenom podiju nalazi mali bazenčić za najmlađe, a gdje je dubina maksimalno 30 cm. U tom malom bazenčiću je ujedno i najtoplija voda.

Kada smo već došli do ovog zadnjeg bazena, odlučili smo se za početak ovdje i zadržati. Izmjenjivali smo se na raznoraznim masažerima, a Slavica se nekoliko puta ispustila niz tobogan.

Nakon dva sata čiste uživancije, glad nas je natjerala na povratak u prvu zgradu do restorana. Cijene su bile sasvim pristojne, a porcije zadovoljavajuće količine, taman da se lijepo najedete, ali ne prejedete. Slavica je uzela pečeno povrće s pomfritom, a ja puretinu u umaku od šampinjona s pomfritom.

Kada smo se lijepo najeli, legli smo se malo kod prvog vanjskog bazena na ležaljke. Proveli smo nekih sat vremena pričajući, dok nismo uočili da su se konačno i ležeći masažeri oslobodili. Ti su još bili najbolji. Ležite u bazenu tako da ste taman uronjeni do vrata, a lagani mjehurići pucketaju svuda oko vas, pružajući ugodan osjećaj lakoće. U takvom smo blaženstvu proveli narednih sat i pol.

Zadnjih sat vremena prije zatvaranja, proveli smo u unutarnjim bazenima malo plivajući, pa malo odmarajući ležeći u plićem dijelu. Pred odlazak smo još svratili na posljednje valove tog dana, i time zaključili doživljaje u toplicama.

10.08. smo opet malo dulje odspavali pa smo odlučili dio dana ostati doma. Oko 18 sati smo otišli u posjet do mojeg kuma i njegove obitelji u Donju Šemnicu. Bili su toliko presretni što nas vide da nisu skidali osmijehe s lica. Uz domaći gemišt prepričavali smo si novosti i dogodovštine od prije 5-6 godina, pa sve do današnjih dana.
slika
Race For The Galaxy u prirodi

Sljedeći dan smo ponovno odlučili otići do Sv. Križa Začretja, do već dobro nam poznatog mjesta ispod dvorca, kraj jezerca. Ovoga puta smo naumili definitivno nešto odigrati u ovom prekrasnom ambijentu. Ponijeli smo naravno Race For The Galaxy.

U dva sata boravka kraj jezerca, odigrali smo svega dvije partije, jer smo se ponovno više divili prirodi i hranili patkice, nego li što smo igrali. Već jako dugo nismo zaigrali Race, tako da nam je bilo iznimno drago se prisjetiti igre u tako lijepom ambijentu. A meni će ostati u još ljepšem pamćenju jer sam pobijedio u obje partije. U prvoj sam igrao sa Separatist Colony početnim svijetom, protiv Slavičinog Ancient Race. Omjer na kraju igre je bio 51 bodova za mene, naspram Slavičinih 43. U drugoj partiji sam igrao s Alien Research Team, a Slavica sa Imperium Warlord svijetom. Omjer na kraju druge partije je bio mojih 57 bodova, naspram Slavičinih 46. Mislim da mogu slobodno reći, Toni čuvaj me se, ti si sljedeći :) .
slika
Restoran Sermage

Kada smo ogladnjeli odlučili smo otići do obližnjeg restorana, a koji je bio udaljen na svega stotinjak metara. Riječ je o malom obiteljskom restorančiću plemenitaškog naziva Sermage. Obitelj Sermage je bila hrvatska plemićka obitelj francuskog podrijetla. Posjedovali su mnogobrojna imanja u Hrvatskom zagorju, Varaždinskoj i Križevačkoj županiji.

Restoran mi je ostao u lijepom sjećanju još otkad sam s obitelji išao na obiteljske ručkove kod njih. U nešto više od deset godina otkad smo zadnji put bili, sve se doimalo isto. Isto uređenje izvana i iznutra, isti razmještaj stolova, iste slike na zidovima, čak su i ljudi koji su nas posluživali bili isti. Sve je upućivalo na to da će i hrana biti izvrsna, onako kako se i zapamtilo pred toliko godina. I zaista je bilo tako. Sada kada sam se podsjetio, mogu reći i da je riječ izvrsno preslaba, puno bolja riječ bi bila božanstveno. Nisam već jako dugo jeo toliko ukusnu i finu domaću hranu. Količina je bila drugi veliki plus. Slavica je uzela pohani sir i raznoliko pohano povrće. Dobila je 4 ogromna komada pohanog sira, od toga dva nije mogla pojesti uza veliku količinu priloga koji je dobila. Ja sam uzeo miješani Sermageov specijalitet, a to je u prijevodu značilo veliki svinjeći šnicl i dva pohana pileća motanca ispunjena šunkom i svježim sirom. Uza to sam dobio pečeni krumpir i krokete, te umak od tikvica i gljiva. Porcije su bile toliko obilne, da smo trećinu morali zamoliti da nam se spremi za doma. Uz hranu Slavica si je uzela pivicu, a ja gemišt. Sve skupa nas je na kraju došlo 88 kuna, i ostali smo šokirani kako nam iznimno ljubazna i gostoljubiva domaćica nije uopće zaračunala moj umak, kao ni dodatne krokete, a koji se inače zasebno naručuju. Sve pohvale restoranu na ukusno pripravljenoj hrani, bogatim porcijama, iznimno pristojnim cijenama, i nadasve ljubaznom osoblju. Stoga ako vas put ikad nanese kroz Sv. Križ Začretje, i osjetite kruljenje u želucu, svakako navratite u Sermage.
slika
Puno fine hrane u restoranu Sermage

Kada smo se vratili doma, posjetili smo prvog susjeda i njegovu curu, koji su bili odmah kuća do naše. Riječ je o prijatelju s kojim sam se družio od svoje 12 godine, i s kojim sam prošao kroz razno razne avanture i zgode. Taman nam se poklopio godišnji u otprilike isto vrijeme. Kako smo Slavica i ja skoro cijelo vrijeme bili u pokretu, tek smo se taj dan uspjeli sresti. Uz neizostavni gemišt, bilo je iznimno zabavno prisjećati se dogodovština iz mladosti, kao i prepričavati priče od kad smo se zadnji put vidjeli. Čovjek je našao lijep posao u Belgiji, gdje u prosjeku provede 6 tjedana, pa se vrati na tjedan dana doma. Od i više nego solidne zarade, sada uređuje obiteljsku kuću za sebe i curu. Druženje smo zaključili oko 1 sat u noći, već pošteno veseli od gemišta koji se stalno točio kako su se čaše praznile. Nisam si već dosta dugo malo više popio.

12.08. je otkad smo se probudili u 11 sati, cijeli dan padala kiša. No nama to nije ni malo smetalo da provedemo lijep dan kod kuće, igrajući u verandi Arkham Horror LCG. Odigrali smo dosad sve scenarije iz bazne igre, Curse of The Rougarou samostalni scenarij, Dunwich Legacy scenarije, Curse of The Rougarou, te The Miskatonic Museum, The Essex County Express i Blood on the Altar scenarij. Nismo uspjeli zaokružiti i dovršiti cijelu kampanju, jer preostali scenariji nisu bili dostupni prilikom kupovine. Tako da smo sad odlučili zaigrati ispočetka, ali ovoga puta s drugim likovima, i nadali smo se s nekim boljim odlukama koje ćemo donijeti, kao i boljom igrom.

U pauzama između ručka i večere, igrali smo doslovno cijeli dan.
slika
Arkham Horor 2

13.08. je zasjao prekrasan sunčan dan, uz pokoji bijeli oblak koji je ukrašavao inače sasvim vedro plavo nebo. Vrijeme smo proveli uglavnom doma, ponovno zaokupljeni igrom Arkham Horror LCG. Mislim da je do sada već posve očito da smo se jako navukli na igru.
slika
Šetnja 1

Poslijepodne smo otišli u šetnju po obližnjoj okolici, putovima kojima sam kao mali znao haračiti. Prošetali smo do polja i vikendica koje su se nalazile na suprotnoj strani. Naš brijeg i onaj na drugoj strani, dijelilo je prekrasno zeleno polje, kroz koje je po sredini protjecao manji potočić.
slika
Šetnja 2

Kada smo se našli na drugoj strani, skrenuli smo pokraj vikendica uzbrdo u šumu. Kad sam bio puno manji, tu sam se znao s prijateljima igrati rata. Znalo nas se skupiti 22 klinca, čak i dvije cure, te bi se podijelili u jednake timove. Zatim bi jedan tim dobio zadatak da odredi neko mjesto za bazu i obrani ju pošto poto, dok bi drugi tim imao zadatak da zauzme protivničku bazu. Odredili bi određeni vremenski rok dokad obrambeni tim ima vremena da se ukopa i pripremi obranu, a zatim bi glasnom trubom označili početak desanta. Nekako sam uvijek preferirao biti u obrambenom timu. Imalo mi je nekako više čari istraživati šumu u potrazi za savršenim skloništem, te zatim postavljati i pripremati obranu, i na koncu obožavao sam taj osjećaj napetost usred iščekivanja neprijatelja. Mada imalo je svoje čari biti i u napadačkom timu, polako i oprezno istraživati šumu u potrazi za protivnikom, i zatim taktičko zauzimanje položaja, i nastojanje da se probiju linije obrane i zauzmu ključna mjesta.
slika
Šetnja 3

Koristili smo se airsoft varijantama nekih od klasičnih oružja, to su oni većinom plastični, dijelom metalni, pištolji i puške koje ispucavaju okrugle BB 6mm kuglice. Budući da smo ratne igre igrali uglavnom u proljeće i jesen, kada bi još uvijek nosili nešto više odjeće na sebi, nije bilo problema s boli, kao kada bi kuglica pogodila s bliže udaljenosti golu kožu. Na rukama smo obično nosili rukavice, na glavama kape, i obavezno neke sunčane naočale. Osim ako netko nije već sam po sebi nosio naočale za vid.

Svakakvih domišljatosti i zgoda je tu bilo, tko zna, možda jednog dana iskrsne i neki dječji roman na ovu tematiku i doživljaje ;) .

Kada smo zašli u šumu, to je bilo za mene kao prolaz u neko davno vrijeme. Na trenutke su određena mjesta djelovala poznata i dobro upamćena, a neka druga su pak bila sasvim izmijenjena u odnosu na sjećanja. U zraku se nije moglo čuti ništa osim pokoje ptice i udaljenih zvukova traktora, no u pozadini, jedva čujno, imao sam osjećaj kao da čujem sve te poznate glasove i zvukove iz djetinjstva. Pri svakom novom koraku po tlu prekrivenom lišćem, imao sam osjećaj da će nas svakog trenutka zaskočiti netko od prijatelja iz suprotnog tima.

Učinilo mi se nekako prebrzim kada smo već nakon petnaestak minuta izbili iz šume na vrh brda i ugledali brojne kleti s vinogradima. Kao klincu, činilo mi se da hodanju po šumi nikada nije bilo kraja.
slika
Krajobraz

Dosjetio sam se u tom trenutku nečega što sam poželio pokazati Slavici. Spustili smo se malo po obližnjoj cesti, a zatim na jednom manjem puteljku ponovno zašli u šumu. Tu smo malo vrludali neko vrijeme jer se vegetacija skroz promijenila otkad sam zadnji put bio na ovim mjestima. U par navrata smo naletjeli na stare zamke, prepreke, i zdanja od drveta koje smo gradili kao klinci. Svaki put kad bi naletjeli na nešto od toga, to je u meni izazvalo sjetu i zastoj od par minuta, te prisjećanje i prepričavanje Slavici tko je i zašto to napravio.
slika
Špilja 1

Već sam počeo gubiti nadu da ću se sjetiti puta do tog mjesta, a onda sam taman u trenutku odustajanja, spazio dobro poznat panj. Spuštali smo se polako prema dolje, sve dok nismo došli do sasvim ogoljene strmine. Tu smo se oprezno spustili držeći se za korijenje drveća koje je virilo sa strane strmine. Kada smo došli do dna, vegetacija je već toliko obrasla okolinu, da su se zrake svijetla jedva probijale do tla. Usprkos slabijem osvjetljenju, nismo mogli ne zamijetiti veliku crninu u brdu. Iznenađenje je bilo uspješno, Slavica je doslovno ostala zatečena nevjerojatno velikom špiljom koja se ukazala pred nama. Okinuo sam par fotki, a onda se odlučio spustiti u dubinu špilje. Negdje na pola puta se sa stropa otkačila neka sjena, raširila krila i proletjela mi doslovno točno na pola metra od lica, tako da sam osjetio sav zamah vjetra prouzrokovan krilima.
slika
Špilja 2

„Otjerao si sovu iz njenog doma“ – čuo sam tužan Slavičin glas izvana, dok sam se držao za prsa u predjelu srca, a koje je intenzivno lupalo bum-bum-bum.

Kada sam se malo primirio, nastavio sam se spuštati sve dok nisam došao do samog dna. Vidljivost je zahvaljujući ogromnom otvoru špilje i dalje bila relativno dobra. No zato je temperatura bila drastično niža od one vanjske, rekao bih barem dvadesetak Celzijusa. Pozvao sam i Slavicu, koja je tada telefonirala vani, da mi se pridruži i iskusi atmosferu špilje iz prve ruke.

Zadržali smo se nekih desetak minuta, koje sam ja uglavnom opet proveo dosađujući Slavici sa svojim prisjećanjem na djetinjstvo i prvim susretom sa špiljom. Kada smo jednom prilikom igrali svoje ratne igre, naletjeli smo u neposrednoj blizini špilje na uginulog ježa. Odnijeli smo ga u unutrašnjost špilje i pokopali kraj jedne velike stijene, a nakon toga smo održali i misu zadušnicu.
slika
Špilja 3

Kada smo završili s razgledavanjem i divljenjem unutrašnjosti špilje, zaputili smo se polako prema kući. Odlučili smo ne riskirati glavu tako da idemo putem kojim smo došli, već smo se zaputili ravno kroz zeleni zid obilnog žbunja i druge bujne vegetacije. Na nekoliko mjesta smo se morali vratiti natrag i tražiti drugi put, jer koliko god savijali grane, stabljike i žbunje oko sebe, prolaz je jednostavno bio neprohodan. Već smo počeli očajavati da ćemo se ipak morati vratiti putem kojim smo došli, kada se napokon pred nama ukazao koliko toliko prolazan put, a kojim smo napokon uspjeli izbiti na čistinu.
slika
Šemnica

Našli smo se na velikoj ravnici gdje su s desne strane bila dva velika gola za nogomet, a s lijeve strane se nalazio veliki bazen za kupanje, a iznad njega jedan puno manji i stariji. To su bile Šemničke toplice. Pretpostavlja se da ovaj manji bazen potječe iz rimskih vremena, dok je veliki bazen izgradila Vojna pošta bivše JNA, kada se gradila Zagorska magistrala. Početkom sedamdesetih Šemničkim toplicama je upravljalo trgovačko poduzeće Strahinjčica, koje nikad nije realiziralo svoje planove izgradnje hotela i popratnih sadržaja. Umjesto toga, toplice su osamdesete godine dočekale potpuno devastirane.

Srećom po mnoge mještane koji si ne mogu priuštiti odlazak na more, unatrag 5-6 godina našla se šačica volontera i dobrovoljaca koji su obnovili, ofarbali i pustili veliki bazen u pogon. Grad Krapina je uvidio trud i lijepe plodove volonterskog rada, te su odlučili pomoći financiranjem postavljanja dječjeg igrališta. Vikendima se tako na bazenu zna okupiti i preko 300 kupača, a svake nedjelje se već dugogodišnjom tradicijom održava nogometna utakmica u kojoj igraju stariji protiv mlađih.

Zadržali smo se na ravnici kratko razgledavajući bazene, prije nego što smo se zaputili kući.

14.08. smo ponovili posjet Krapinskim toplicama. Ovoga puta smo išli zaobilaznim duljim, no puno lakšim putem. U toplicama smo proveli gotovo cijeli dan, ostali smo sve do oko 20 sati.

Predzadnji dan boravka u Zagorju proveli smo doma, uglavnom pospremajući i sređujući kuću. Predvečer smo izašli na posljednju šetnju po bližoj Zagorskoj okolici.
slika
Šetnja 4

Pritom smo naišli na nekoliko zanimljivih upozorenja na ulaznim vratima u neka od dvorišta :D .
slika

slika
Sutradan smo sredili još par sitnica koje su nam ostale po kući, te se pozdravili sa svim susjedima, prije nego što su došli moji po većinu stvari. Na samom kraju smo još otišli do Donje Šemnice pozdraviti se s kumom. Kuma nam je tom prigodom spremila domaće štrukle, koje smo sa slašću smazali. Toliko smo se opustili i teško se rastajali, da smo umalo zakasnili na vlak u Zaboku. Povezao nas je Martin, kumov sin i prijatelj iz djetinjstva. Ubacili smo bicikle u kombi od firme, i zahvaljujući Martinovoj brzoj spretnoj vožnji stigli taman na vrijeme.

Dok smo se vozili prema Zagrebu, s velikom sjetom i žalošću u očima smo promatrali vanjske prizore kako se, kao na pokretnoj traci, smjenjuju jedan za drugim. Godišnji je bio završio, i iza nas će ostati lijepa sjećanja i fotografije da nam osvježe ta sjećanja. Već sad s velikim unutarnjim žarom razmišljamo što li nas tek čeka iduće godine.
Zadnja izmjena: Valsim, dana/u 22 ruj 2019, 13:08, ukupno mijenjano 1 put.
Ovi su korisnici zahvalili autoru Valsim za post (ukupno 6):
kockicasadistikodadoAnwistokaWinkDickerson
Možete otkriti više o osobi u sat vremena igre, nego u godinu dana razgovora. - Platon
kockica
Reactions:
Postovi: 2519
Pridružen/a: 09 vel 2015, 13:55
Lokacija: Zagreb - Rakovica
Ima zahvala: 2064 puta
 pohvaljen: 1344 puta
Kontakt:

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la kockica »

Par opaski za ubuduce - klet kozjak vam je bio vrlo blizu rosesa, na brijegu doduse. A biciklima se moglo i do pizzerije oro-goro u oroslavlju. :-)
Odgovori

Natrag na “Blogovi iz boardgame svijeta”