Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Tekstovi, podcastovi i ostali materijal kojeg objavljuju razne boardgame zajednice u Hrvatskoj.
Pravila foruma
Svaki korisnik otvara svoju temu u kojoj će opisivati zanimljivosti i crtice iz vlastitih igraćih događanja
Svoje blogove možete nam slati i putem obrasca na naše stranice kako bi bili vidljivi i van ovog foruma
Avatar
dlakar
Reactions:
Postovi: 842
Pridružen/a: 22 vel 2016, 16:46
Ima zahvala: 677 puta
 pohvaljen: 664 puta
Kontakt:

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la dlakar »

Kako to @sadistiko da oni dobe janjetinu a ja samo kikiriki?!?
For a while, I thought of myself as an atheist until I realized it was a belief, too.
Avatar
sadistiko
Reactions:
Postovi: 4954
Pridružen/a: 15 ožu 2013, 08:04
Lokacija: Petrinja
Ima zahvala: 3569 puta
 pohvaljen: 3665 puta
Kontakt:

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la sadistiko »

hahahahahaaa, oni su uplatili puni pansion, a ti nisi :-D
slika
kockica
Reactions:
Postovi: 2519
Pridružen/a: 09 vel 2015, 13:55
Lokacija: Zagreb - Rakovica
Ima zahvala: 2064 puta
 pohvaljen: 1344 puta
Kontakt:

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la kockica »

dlakar je napisao/la: 15 lip 2021, 02:40 Kako to @sadistiko da oni dobe janjetinu a ja samo kikiriki?!?
Ti si dobio čak i kikiriki?
Avatar
Valsim
Reactions:
Postovi: 3120
Pridružen/a: 12 tra 2013, 23:20
Lokacija: Zagreb
Ima zahvala: 2291 put
 pohvaljen: 2358 puta
Kontakt:

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la Valsim »

Kickstarter ekskluziva se ponekad zaista isplati 8-) .
Možete otkriti više o osobi u sat vremena igre, nego u godinu dana razgovora. - Platon
Avatar
dlakar
Reactions:
Postovi: 842
Pridružen/a: 22 vel 2016, 16:46
Ima zahvala: 677 puta
 pohvaljen: 664 puta
Kontakt:

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la dlakar »

kockica je napisao/la: 15 lip 2021, 08:11
dlakar je napisao/la: 15 lip 2021, 02:40 Kako to @sadistiko da oni dobe janjetinu a ja samo kikiriki?!?
Ti si dobio čak i kikiriki?
Ustvari, kad razmislim, čak mislim da sam ga ja i donio. 😁
For a while, I thought of myself as an atheist until I realized it was a belief, too.
Avatar
sadistiko
Reactions:
Postovi: 4954
Pridružen/a: 15 ožu 2013, 08:04
Lokacija: Petrinja
Ima zahvala: 3569 puta
 pohvaljen: 3665 puta
Kontakt:

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la sadistiko »

i pivu si donio, ne zaboravi ;-)
slika
Avatar
Valsim
Reactions:
Postovi: 3120
Pridružen/a: 12 tra 2013, 23:20
Lokacija: Zagreb
Ima zahvala: 2291 put
 pohvaljen: 2358 puta
Kontakt:

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la Valsim »

Out of the threshold #1: Rome Total War (mobile edition)

Od ostalih novosti posljednja dva mjeseca sam se navukao na nešto nezamislivo, moglo bi se reći blasfemično. Navukao sam se na igranje videoigara na mobitelu. OK nije tako strašno kao Candy Crush. Ali listajući u bespućima Google Playa, naišao sam na nešto što mi je pobudilo sjećanja iz starih dana. Na PC inačici sam nekad davno utrošio sate i sate života, dok još nisam imao prijatelja ni života. Bez daljnjeg ustezanja otkrio sam Rome Total War. Da jednu od najboljih igara iz serijala Total Wara, sada možete zaigrati i na mobilnom uređaju. Ockey nije baš od sada, mobilna inačica je izašla negdje 2018., i dobro nećete baš s bilo kojim mobitelom moći igrati, ali već i bilo koji prosječni pametni telefon ne bi trebao imati problema s pokretanjem igre. Suludo zar ne? Igra koju smo od 2004. mogli igrati samo na računalima, i to ne bilo kakvima za to vrijeme, sada se može igrati na ekranu u vlastitim dlanovima. I ne samo to, uz originalnu igru tu su i Barbarian Invasion i Alexander ekspanzije. No da li zaista vrijedi izdvojiti šezdesetak kuna za igru i 40 za svaku ekspanziju, te kako izgleda kada masivnim vojskama upravljate doslovno prelaženjem prstima po ekranu, hajdemo istražiti.

Za sve one koji nisu upoznati riječ je o strateškoj igri gdje upravljate s jednom od 19 igraćih frakcija antičkih naroda, u nastojanjima da upravo vi ovladate Rimom i većinom poznatog svijeta. Upravljate gradovima na karti Europe i dijela Afrike i Azije - gradite nove građevine, dodjeljujete guvernere, uspostavljate trgovinu i diplomatske odnose s drugim narodima, trenirate razne vojne jedinice, te naravno kada dođe do toga i ratujete sa svojim neprijateljima. Dok se upravljanje gradovima i zbivanjima na mapi odigrava turn-based, čim se započne bitka između dvije ili više vojski, igra se seli u real-time inačicu, gdje upravljate sa stotinama raznoraznih jedinica u stvarnom vremenu. Uvjet za pobjedu je u razdoblju od 270. godine prije Krista do 14. godine nakon Krista osvojiti Rim i posjedovati 50 provincija.

Prilikom pokretanja pojavljuje nam se logo Feral Interactivea, tima zaslužnog za konverziju. Nakon SEGA loga i intro videjića, i eto nas u meniju i opcijama. Naravno svi odmah automatski želimo započeti s Imperial kampanjom, ali ipak savjetovao bih da prije prođete kroz kratki vodič kako stvari funkcioniraju na mobitelu. A ako ste potpuno novi igrač onda vam potpuni tutorial ne gine. Vjerujte bez toga nećete imati pojma pola toga, što bi vam kasnije moglo olakšati igru. Nakon toga vratite se na kampanju i odaberite jednu od 19 igraćih frakcija. Tako je, mobilna verzija ne dolazi zaključana za sve ostale frakcije dok ne prođete igru s jednom od tri Rimske (Jul, Bruti i Scipio). A priznajmo si, najviše zabave nudi definitivno igrati s velikim protivnicima Rima, čak ako smo time zakinuti za Senat misije i zanimljivi građanski rat između Rimljana. Ako dođe do toga. Najdraža frakcija mi je bila i ostala Kartaga, stoga sam nju i odabrao. Mislim daj ajde, tko ne želi imati bojne slonove u svojim redovima i ponoviti Hanibalove podvige, u nastojanju da ih i nadmaši. Težina kampanje i bitaka odabirem najtežu, jer sve ispod toga je za curice. Razina savjetovanja odabirem na nepostojeću, jer nam ne trebaju smetnje sa strane, te naravno trajanje kampanje odabirem kompletna. Eh da u dodatnim opcijama imate mogućnost odabira veličine jedinica – preporučljivo (pješaci broje između 80-120 vojnika, konjica 54, seljaci 120) ili veliko (sve je poduplano).Više iz straha od loše preglednosti tako velikih vojski, nego iz straha da zapalim mobitel, odabrao sam preporučenu veličinu. Prije kupovine igre svakako provjerite službeno navedene kompatibilne uređaje koje igra podržava. Ako se vaš mobitel ne nalazi na popisu velika je mogućnost da nećete moći ni pokrenuti igru, a ako i uspijete bit ćete zakinuti za manje veličine jedinica, tipa 20-40 vojnika po jedinici.
slika
PC: #1

Jednom kada su sve željene postavke bile odabrane, bilo je vrijeme za napokon pokrenuti igru.

Dobra strana Kartage jest što se na početku ne nalazimo odmah ni u kakvoj pogibeljnoj situaciji, mada smo teritorijalno rascjepkani između otoka, posjeda na Iberskom poluotoku, te teritorija u Africi i Siciliji. Međutim ako se ne djeluje brzo i to se ubrzo i lako može promijeniti. U Africi nam jedinu smetnju predstavljaju Numiđani, na Iberskom poluotoku Španjolci (ne pravi današnji naravno, već razna drevna plemena sa Pirenejskog poluotoka), a Siciliju dijelimo s Grcima i Rimljanima, Scipio frakcijom da budem precizniji. Jedna od amaterskih grešaka koje sam činio u mlađim danima je što sam prepuštao Grke u Sirakuzi njihovoj sudbini, umjesto da sam se umiješao na vrijeme kada bi ih Rimljani napali. Išao sam za time kako je najbolje odložiti rat za što kasnije, kako bi se ojačalo i financijski osnažilo. Osim toga neprijateljstvo s jednom rimskom frakcijom znači rat sa svima. Međutim ako je rat neizbježan, bolje biti prvi koji će udariti i prenijeti pritisak na drugu stranu, nego se sam naći pod pritiskom. Tako da ovom prilikom čim je Sirakuza napadnuta, odmah sam im uskočio u pomoć, te smo Rimljane odbili zajedničkim snagama i sklopili savezništvo. Naravno to je značilo da sam si ucrtao metu na leđa i stvorio vječnog neprijatelja Rima. Brže bolje sam krenuo u gradnju moćne flote koja će braniti Afriku i otoke. Na Siciliji je vladalo prividno primirje, kako se Rimljani nisu usudili napasti niti jednu od neprijateljskih strana bojeći se protuudara od saveznika. Nažalost s ulaganjima na drugim poljima to je značilo prepuštanje Cordube na Pirenejskom poluotoku svojoj sudbini. Jednom kada su se barbarska plemena namjerila na osvajanje grada, nisam imao nikakve dostojne snage da im se suprotstavim.

Sa snažnom flotom uspio sam držati Rimljane podalje Afrike, no nepažnjom u jednom trenutku nisam uspio spriječiti desant na Sardiniju, izgubivši tako i Caralis. Ubrzo su i Numiđani postajali sve naporniji u svojim upadima na moj teritorij i opsjedajući Kartagu i Thapsus. U čestim sukobima određene jedinice libijskih kopljanika, iberskih pješaka i lake konjanice, stekli su poprilično ratno iskustvo. Tako da sam ubrzo krenuo u protunapad. Prva na udaru se našla Cirta, koja je uz ogromne gubitke s obje strane ipak uspjela pasti u moje ruke. Jedna velika bitka je bila dobivena, no rat je bio i dalje daleko od kraja, a neprijatelj je još uvijek bio na jednakoj vojnoj razini poput mene. Ovakve krucijalne bitke s velikim ulozima sam uvijek osobno vodio. U početku je bilo podosta nespretno i ludovao sam na svaku krivu zapovijed koju sam nepažnjom slučajno zadao. S vremenom sam se poprilično ispraksirao, te je zapovijedanje pomicanjem prstiju preko ekrana postajalo sve prirodnije i jednostavnije. Velike i masovne bitke su i dalje ostajale podosta nezgodne. Bilo je potrebno dosta često pauzirati bitku, ili usporiti kako bi se pravovremeno zadale sve potrebne zapovijedi.

Zauzimanjem Tingija na zapadu Afrike, situacija se počela poprilično okretati u moju korist. Lepcis Magnu, Dimmidi i na koncu Nepte sam osvojio bez nekih većih otpora. Na istoku su ostale još dvije numidijske provincije, no odlučio sam ih ne dirati kako ne bih došao u dodir s moćnom egipatskom frakcijom. Ako sam išta naučio iz prethodnih igara, to je da tko god u ranom stadiju igre dođe u fizički doticaj s Egipćanima, taj može slobodno pokrenuti novu igru.
slika
PC: #2

Okuražen nizom pobjeda, a i bujajućom ekonomijom, izvršio sam invaziju na Sardiniju i povratio Caralis. Nisam se osjećao još dovoljno jakim da se suprotstavim rimskim frakcijama, ali mi se učinilo zgodnim da povratim i Cordubu pod svoje vlasništvo, a po mogućnosti možda i zauzmem cijeli Pirenejski poluotok. Kako su ove pokrajine iznimno bogate rudom, jednom kada ih zauzmem i izgradim rudnike, bit će to lijepi dodatak ekonomiji i bujanju vojne mašineriju. Okupio sam veterane brojnih sukoba s Numiđanima i s novim svježim regrutima Poeni falangista iskrcao se u samoj blizini Cordube. Grad je zauzet na prepad bez ikakvog značajnog otpora. Ostavio sam nekoliko jedinica da čuvaju grad i nastavio odmah dalje u Blitzkrieg maniri. Scallabis je idući pao, opet bez ikakvog otpora. Ovo će biti lakše nego što sam mislio, počeo sam već zadovoljno trljati rukama. Planirao sam krenuti odmah dalje na Numantiu, kada su se na obzoru vidljivih teritorija počele pojavljivati horde i horde barbarskih armija. Kako se ispostavilo ratovali su s Galima na sjeveru, no kako su zaključili da im sad s moje strane vreba veća prijetnja, očito im je trebalo neko vrijeme dok se ne okupe i obruše na mene svom silom.
slika
PC: #3

Pokušao sam im se suprotstaviti na mostu kod Scallabisa, te iako sam imao puno kvalitetnije i discipliniranije jedinice, jednostavno me progutala protivnička brojčana nadmoć. Ubrzo nakon toga je i grad s lakoćom pao, a divlje horde žedne osvete su sada svu pozornost preusmjerile na Cordobu.

Iako je grad vjerojatno bio izgubljen, svejedno sam se odlučio na otpor do posljednjeg čovjeka. Zidine su se branile dokle god se moglo, nižući protivniku teške gubitke, a kada su barbari nadvladali branitelje, ostatak se povukao prema središtu grada. Možda se nekako uspije odbiti horda u uskim uličicama grada, gdje njihova brojčana nadmoć ne bi bila toliko izražena. Međutim protivnik je bio jednako lukav te je iz nekoliko različitih pravaca krenuo prema središtu, a nisam raspolagao s toliko kvalitetnih jedinica da pokrivam sve prilaze. Okruženi sa svih strana nije bilo nikakvih šansi. Corduba je tako i po drugi put izgubljena. Naknadno je sklopljeno primirje s Španjolcima.
slika
PC: #4

Nakon brutalnog poraza neko vrijeme sam samo razvijao i gradio nove građevine te unaprjeđivao jedinice. Kada sam došao do elitnih falangista i konjanika „Svetog bratstva“, znao sam da je ponovno došlo vrijeme za razmotriti s kime vojevati.

Kao logičan izbor pokazala se rimska frakcija Scipija, stoga sam napokon udario na njih u Messani na Siciliji. Iznenađujuće sam lako zauzeo grad, istodobno s flotom opkolivši otok od mogućnosti protivničkog protunapada, koji začuđujuće nije dolazio. Nisam imao previše vremena za razbijati glavu, jer su se bez protivnika na otoku braća Grci okrenuli protiv mene. Nažalost po njih nisu imali šanse, a da ih dodatno kaznim oduzeo sam im Sirakuzu. Neka se zna što bude s onima koji izdaju prijateljstvo Kartage.

Usprkos sumnjivoj pasivnosti s rimske strane, nisam se usudio odmah udariti na Apeninski poluotok. Barem dok malo ne konsolidiram osvojene teritorije. Za to vrijeme sam napao i zauzeo pobunjeničku Kydoniu na Kartagi, te sam Grcima oduzeo moćni Rodos. Time sam došao u posjedstvo prvog Svjetskog čuda – Kolosa s Rodosa, a čime mi se pomorska trgovina povećala za 40%.

Nakon ovih malih diverzantskih osvajanja došlo je vrijeme za baciti kocku i iskrcati trupe na Apeninski poluotok. Iskrcao sam dvije snažne vojske, jedna je udarila na Croton, druga Tarentum. Oba grada su ubrzo pala i Bruti frakcija je time bila eliminirana. To me pomalo zateklo jer sam očekivao da će se Bruti dosad već poprilično proširiti po Grčkoj, kako to i inače rade.

Iduća na udaru se našla Capua, sjedište Scipi frakcije. Ovoga puta nisam ostao nimalo iznenađen slabim otporom i lakim porazom. Budući da se Scipiji generalno idu širiti na Siciliju i onda na sjevernu Afriku, a kako su u tome spriječeni na samom početku, nisu imali prilike za neko daljnje širenje.
slika
PC: #5

Sad sam već došao pred vrata Rima i Juli frakcije kod Ariminuma. Kratko sam dvojio dali da se odmah obrušim na vječni grad branjen od strane jakih snaga Republike, ili da nastavim dalje dok imam zamah prema Julijima. Zaključio sam kako bolje ne imati iza sebe snažno neprijateljsko zaleđe, te sam okupio snažnu vojsku i napao provinciju Rima. Bile su potrebne tri masivne bitke i epska opsada grada da napokon dođem u posjedstvo vječnog grada.

Nakon eliminiranja pučanstva odmah sam se bacio i na gradove Arretium i Arimium u posjedstvu Julija, a koji su pali bez značajnog otpora. Time sam napokon dobio svoje odgovore zašto su rimske frakcije bile toliko oslabljene. Patavium na sjeveru Italije nalazio se u posjedstvu Makedonije i okružen silnom vojskom. Juliji su vodili gubitnički rat protiv Makedonaca, za koje se ispostavilo da su se proširili po cijeloj Grčkoj i Balkanu, sve do samog sjevera gdje su eliminirali Germane. Iz nekog razloga jedino Tračane nisu dirali u njihovoj jedinoj pokrajini Tylisa (današnja Bugarska).

Sada kada se našao novi igrač u susjedstvu, Juliji i Makedonci su brzo pokopali ratnu sjekiru i udružili se protiv mene. Srećom prije velikih protunapada uspio sam Julijima oduzeti Segestu i Mediolanium. Massilia je narednih nekoliko krugova često mijenjala vlasnike između Julija i mene.

Makedonci su konstantno vršili pritisak na Mediolanium, Ariminum i Segestu, tako da se nisam mogao obrušiti na Julije svom svojom snagom. A Rimljani su bili još daleko od poraza budući da su posjedovali Galiju i dio Germanije. Na sjeveru su s novim prijateljima Makedoncima vodili pobjedničke ratove protiv Britanaca. Kako je neprijatelj mojeg neprijatelja moj prijatelj, bilo je sasvim prirodno da sklopim savez s Britancima. Tako da nisu baš ni Rimljani bili u mogućnosti da se svom snagom obruše na mene.

No više od Jupiterovih sinova zabrinjavali su me oni Zeusovi. Na sjeveru Italije sam tako narednih nekoliko godina vodio masivne i bjesomučne borbe bez ikakvih naznaka da će jedna strana nadvladati drugu.
slika
PC: #6

Negdje u tom periodu su mi Grci na prepad preoteli Kartagu, ali nisam previše mario za to budući da je cijela provincija bila iznimno slabo razvijena. No zahvaljujući tome nešto mi je sinulo što je imalo veze s onime što se nalazilo preko mora sjeverno od Kartage. Ako je silna makedonska vojska koncentrirana oko područja Pataviuma, onda to znači da… Ma nemoguće sigurno ih i tamo ima ko mrava. Ali što ako…

Nisam dugo dvojio već sam okupio preostale rezerve iz Afrike i zaplovio s preostalim brodovljem u smjeru Grčke. Flotu sam inače podosta zanemario nakon iskrcavanja na Apeninski poluotok, ulažući sav novac samo u kopnenu vojsku. Sada kada mi je hitno trebala molio sam Boga da ne naiđem na neku makedonsku patrolu. Većinu putovanja sam stoga plovio uz samu obalu Afrike, tek negdje u ravnini s Grčkom naglo zaokrenuo na sjever držeći fige.

Srećom nisam bio otkriven zahvaljujući makedonskom interesu da mi brodovljem blokiraju luke i osakate trgovinu, no pokazat će se da će ih to skupo koštati. Iskrcao sam se u okolici Sparte i bez ikakvog dočeka odmah okupirao grad. Izdvojio sam generala iz vojske, unajmio plaćenike i obrušio se i na Corinth. Oba grada su ubrzo pala, a time sam došao u posjedstvo još jednog Svjetskog čuda – masivnog kipa Zeusa, koji daje +4 na lojalnost populacije u svim naseljima.
slika
PC: #7

Kako sam i mislio svi gradovi su imali minimalističke garnizone seljaka i lokalne milicije. Atena i Thermon su idući pali. Za Larissu sam se već morao namučiti, ali na koncu je i ona ubrzo pala.

Thessalonica je bila idući tvrdi orah, no na koncu je i ona pala, u paketu zajedno s Apolloniom. Makedonske snage su se u ovom trenutku počele opasno rasipati. Nisu se usudili udariti sa sjevera svom snagom bojeći se mojeg protuudara, stoga su svako malo slali po jednu armiju, koja je svaki put s lakoćom bivala zatučena.
slika
PC: #8

Bylazora i Salona su idući pali, a nakon toga sam se osjećao dovoljno snažno da udarim na Patavium. U dvije velike i nekoliko manjih bitki, razbio sam i glavninu makedonske vojske. Slijedilo je zauzimanje područja današnje Hrvatske, Slovenije, Mađarske i Austrije - gradovi Segestica, Aquincum, Iuvavum.

Uplašio sam se mogućih preopterećenja na postojeće vojne formacije, stoga sam zaustavio daljnji proboj dok ne konsolidiram osvojena područja i utreniram nove jedinice.
slika
PC: #9

Nisam uspijevao predugo mirovati zbog napornih Rimljana, stoga sam odlučio svu svoju pažnju posvetiti natrag njima. Osvojivši Lugdunum u Galiji uz granicu s Italijom, počeo sam ponovno imati poteškoća sa starim neprijateljima Španjolcima, koji su isto prodrli na jug Galije. Dok ih je dio snaga držao podalje Masille, glavnina snaga se obračunavala s Rimljanima. Bio sam u tom trenutku toliko nadmoćan bilo kojoj sili da više nije bilo ni zabavno osvajati jedan grad za drugim. Alesia, Condate Redonum, Samarobriva, Trier, Lemonum u Galiji, Mognotiacum na jugu Germanije, i Lovosice u današnjoj Češkoj. Za dobru mjeru pokorio se i Byzantium na istoku, usprkos strahovima da bi Egipćani mogli preplivati Mramorno more i iskrcati se u Europi. Da dobro ste čuli, preko puta u Maloj Aziji susjedi su mi bili Egipćani, što me navodilo na zaključak da su vjerojatno pokorili sve istočno od mojih teritorija.
slika
PC: #11

Juliji su posljednji očajnički otpor održali u Batavodurumu u današnjoj Nizozemskoj. Čak su okupili dostojne snage u obrani grada, međutim nisu imali šansi. Tako je pala i posljednja velika rimska frakcija. Britanci naravno nisu dugo čekali da mi zabiju nož u leđa, budući da sam im ja sad bio jedini susjed. No prije obračuna s ovim muhama odlučio sam se konačno razračunati i sa španjolskim plemenima.
slika
PC: #12

U okolici Narbo Martiusa odigrali su se jedni od najvećih sukoba. Usprkos brojčanoj nadmoći ovoga puta su Španjolci bili za dvije klase nadjačani od strane mojih moćnih falangi. Vraćao sam im natrag jednu okrvavljenu armiju za drugom, sve dok se nisam probio do samog grada i osvojio ga.
slika
PC: #13

slika
PC: #15

Daljnji napredak nije tekao ništa lakše, Španjolci kao da su izvlačili ljudstvo iz rukava. Koliko god im vojski porazio i ratnika utamanio, stalno su pristizali novi. Usprkos tome malo pomalo sam ostvarivao napredak probijajući se u samo srce njihove postojbine. Osca je pala iduća, Numantia ubrzo nakon nje. Kako sam napredovao sve dalje tako su napadi bivali sve manjeg brojčanog intenziteta. Carthago Nova je bila iduća žrtva, a sljedeća na redu je bila toliko puta izgubljena Corduba. Volio bih reći kako je epsko i veličanstveno bilo njezino ponovno osvajanje, no na kraju je grad šaptom pao.
slika
PC: #17

Izgleda da je sudbina zaista bila providna kada je upravo osvajanjem nesuđene Cordube u 84. godini prije naše ere, ispunjen uvjet za pobjedu, budući da sam tim činom posjedovao ravno 50 provincija i Rim. Uf koja luda vožnja što bi rekli Ameri. Kako je krenulo na početku kada sam bio napadnut sa svih strana i pod konstantnim pritiskom, da je netko rekao da ću 186 godina poslije pod sobom imati polovicu antičkog svijeta, ne bih mu vjerovao. Konsolidiranjem u sjevernoj Africi znao sam da sam na mogućem dobrom putu za veličanstvene stvari. Usprkos tome očekivao sam da će sukob s Rimljanima biti iznimno dug i iscrpljujuć, s dobrim šansama da će me apsolutno satrati čim doguraju do Marijanskih reformi i otključaju puno jače jedinice. Za Scipia mi je jasno gdje je zapelo, međutim živo me interesira da imam opciju vidjeti zašto su Bruti zakazali s osvajanjem Grčke. Doduše nisu se baš ni Juliji nešto iskazali u svojim osvajanjima, ali su barem u odnosu na druge dvije frakcije pružali dostojan otpor. Posljednja prava prijetnja je bio susret s Makedoncima na sjeveru Italije. Da nisam izvršio diverziju u Grčkoj osakativši ih za najvrjednije provincije, mislim da bi neriješene ratove vodili sve dok Makedonci ne bi toliko ojačali od daljnjih osvajanja, ili ja ne bih gadno izgubio neku od velikih bitki. Nakon toga bi me sigurno potisnuli sve do samog juga Italije i u more. Ili da su se više uskladili s napadima Julija pa da su me u isto vrijeme napadali na raznim frontovima, umjesto što je svaki pojedinačno napadao dajući mi dovoljno vremena za predah. Jedna od posljednjih prilika da me se zaustavi je sigurno bilo nakon pokoravanja Grčke i Balkana, kada sam se ponovno preorijentirao na Julije. Da su Španjolci prije reagirali i počeli sa svojim napadima dok sam bio preokupiran Rimljanima, pa još da su se Makedonci uspjeli reorganizirati i krenuti u protunapad. Eh to je jedna od čari igranja sa stvarnim igračima, što bi se ovako nešto sigurno dogodilo. Ovako kako je nije loše, šteta što nisu AI dodatno ispolirali u unaprijedili.
slika
PC: #16

Međutim zašto stati sa zadovoljenim uvjetima pobjede, kada imate još 98 godina na raspolaganju da pokušate pokoriti cijeli svijet, budući da igra završava u 14. godini poslije Krista.

Nastavio sam tako s vojnom kampanjom na Pirenejskom poluotoku pokorivši i ostale dvije pokrajine, eliminiravši Španjolska plemena.

Potom je došlo na red do kraja se obračunati s Britancima i Makedoncima na kontinentu. Kako su obje strane bilo podjednako oslabljene, osjećao sam se dovoljno sigurnim da riješim dvije muhe jednim udarcem. Krenuo sam sa sjevera prvo s Britancima, zauzevši im posljednje dvije pokrajine na kontinentu - Damme i Bordesholm. Prodor se nastavio na istoku dalje prema Makedoncima, te su bez ikakvog značajnog otpora pali i gradovi Vicus Gothi i Vicus Marcomannii u Germaniji, te Domus Dulcis Domus u današnjoj Litvi, i Vicus Venedae u današnjoj Bjelorusiji. Zaokrenuo sam onda na jug prema današnjoj Rumunjskoj gdje su ostale posljednje dvije makedonske provincije. Kod Campus Iazyges su skupili posljednje dostojne obrambene snage. Jedna masovna bitka je bila dovoljna da se i to okonča, a još jedna da se raščiste preostale snage. Posljednji grad Porrolissum je pao bez ikakve velike pompe. I Makedonci su tako izbačeni iz stroja.
slika
PC: #18

Bilo mi je nekako žao stati samo tu kad sam već imao na okupu toliku masivnu vojsku. Stoga sam napavši bez najave nastavio odmah dalje prema Skitima. Campus Getae je s lakoćom pao, a kod Campus Scythii su se dosjetili da bi mi mogli priuštiti ipak nekakav otpor. Poraz je bilo toliko zastrašujuć da sam im u jednoj velikoj bitci uspio eliminirati kralja i druga dva njegova nasljednika. Tako da su Sikti pali u povijesni zaborav i prije nego sam im uspio osvojiti sve provincije.

Za to vrijeme jedan manji dio snaga sam zaokrenuo i prema jedinoj Tračanskoj provinciji, jer mi se nije sviđala tirkizna boja na mapi u moru bjeline. Tako su zauzimanjem Tylisa i Tračani pali. U ovom dijelu igre sam već definitivno bio u raspoloženju eliminiraj bez milosti sve što ti se nađe na putu.

Kako su Britanci bivali iznimno dosadni sa svojim iskrcavanjima u Galiji, odlučio sam se konačno i s njima razračunati za sva vremena. Nije mi čak više bilo toliko ni do vojnih sukoba, stoga sam im glavninu snaga potkupio s diplomatima, a druge sitne vojne formacije jednostavno rastjerao. Cijela Britanija je nakon toga pala bez ikakvih problema. Mislio sam ih pustiti na irskom otočju da životare, čisto zato što mi se nije dovodila flota do otoka, ali kako su ponovno postajali dosadni s iskrcavanjem u Britaniji, znao sam da neću imati mira od ovih komaraca dok ih u potpunosti ne eliminiram. Da stvar bude interesantnija slali su mi diplomate s ponudama za primirjem, ako im vratim sve provincije koje sam oduzeo i platim odštetu u iznosu 15 000 denarija. Šaljiv narod ti Britanci. Čisto iz znatiželje ponudio sam im primirje s moje strane, bez ikakvih kompenzacija. Odbili su. Pokušao sam malo grublje, pa sam poslao zahtjev u kojem sam zatražio pod prijetnjom agresije da postanu moj protektorat. I to su odbili. Čovjek bi očekivao da će svaka toliko oslabjela frakcija strepiti pred jačom vojnom silom. Eh kad su tako htjeli, tako su i dobili. Irska je uključena u Imperiju, a Britanci su se pridružili brojnim drugim neprijateljima na vječnim livadama.

Vojna kampanja se dalje nastavila s osvajanjem Tanaisa na istoku današnje Ukrajine, i Chersoneos na Krimu, te Campus Sarmatea u Rusiji.
slika
PC: #19

Dok su dvije manje armije pokoravale istok Rusije, preostalu glavninu vojske sam okupio kod Bizanta s namjerom Normandijskog iskrcavanja u Maloj Aziji, i početka velikog sukoba s Egipćanima. Također kao manja diverzija dvije armije će iz sjeverne Afrike krenuti u proboj u smjeru današnje Libije i prema bogatoj delti Nila. U 33. godini prije Krista sve je bilo spremno za veliki pohod, te se kroz uski Bosporski tjesnac počinju iskrcavati prve armije. Jasno postignuto je potpuno iznenađenje i nepripremljenost s protivničke strane je bilo potpuno, tako da su Nicomedia, Pergamum, Sardis i Halicarnassus pali s potpunom lakoćom. U dva kruga tako dolazim do dva moćna Svjetska čuda – Artemidinog hrama u Efezu (posjedovanje smanjuje cijenu izgradnji vjerskih objekata za 30%), te mauzoleja u Halikarnasu (posjedovanje reducira vrijeme izgradnje zgrada za 20%, osim ako potrebno vrijeme izgradnje nije manje od 5 rundi).
slika
PC: #20

Dok sam se nastojao brzo utaboriti u novim osvojenim teritorijima, krenula je ubrzo velika egipatska protuofenziva. Da dobijem na vremenu poslužio sam se diplomatima i njihovim perfidnim metodama potplaćivanja protivničkih generala. Osvajanjem brojnih teritorija stekao sam pravo bogatstvo, tako je bila prava šteta ne upotrijebiti apsolutno sve raspoložive alate u ostvarivanju pobjede. Kroz narednih 5 krugova bio sam spreman za daljnji proboj. Iduće su pali Anycra i Mazaka u samom centru Male Azije, te uz prve velike borbe i Sinope na sjeveru. Planirao sam krenuti i na Tarsus na jugu, no oko grada su se počele gomilati snažne egipatske snage, a riznicu sam lijepo istrošio na protivničke generale. Utaborio sam stoga svoje snage u planinskom klancu sjeverno od grada, dok su Egipćani smjestili svoje snage ispred grada i ravno pred nosom mojoj vojsci. Kako su obje vojske bile podjednakih snaga nitko se nije usudio prvo zavojevati.

Situaciju je dodatno otežavalo upravljanje ovako masivnim carstvom. Sve veći broj provincija je počeo dizati ustanke, pogotovo novi pokoreni teritoriji u Rusiji i Maloj Aziji, ali začuđujuće i neki nešto stariji u Germaniji i području današnje Rumunjske i Bugarske. U općem revoltu neke od ovih provincija je trebalo nanovo osvojiti, i puč ugušiti u krvi kako bi se ponovno uspostavio red. Srećom pa sam imao u začelju nešto zaostalih snaga, koje su onda putovale od jedne problematične provincije do druge i uspostavljale red.

U isto vrijeme dvije armije na sjeveru Afrike su prešle granicu i lijepo napredovale kroz pustinju prema Egiptu. Negdje u Libiji susreli smo se s protivničkom vojskom i doživjeli jedan od najvećih poraza u Kartaškoj povijesti. Jedna cijela armija mi je potpuno istrijebljena, zajedno s čak 5 članova dinastijske obitelji. Potpuno sam podcijenio moć egipatskih strijelaca. Dok su moji falangisti došli do protivničke strane bili su već toliko desetkovani da su Faraonovi falangisti učas razbili i one najhrabrije.

Preostala vojsku sam krenuo povlačiti prema Lepcis Magni, gdje sam krenuo s treniranjem novih jedinica. Međutim protivnik nas nije odlučio pustiti samo tako, već su me proganjali praktički do samog grada. Već sam se uplašio da sam pošteno podcijenio protivničke snage, te da će me uskoro u sjevernoj Africi preplaviti cijelo mnoštvo egipatskih armija. Na opće iznenađenje pojačanja nisu dolazila, a i ona vojska koja me progonila se okrenula pred samom Lepcis Magnom i zaputila natrag prema svojem teritoriju.

Na sjeveru Kavkaza sam istodobno zaratio s Partijom, i u kratkom i brzom sukobu ih potpuno eliminirao zauzevši Tanais, Campus Alanni i Campus Sakae kod Kaspijskog jezera. Na jugu preko velikog Kavkaškog gorskog lanca, prostiralo se respektabilno Armensko carstvo. Iako su bili egipatski saveznici nisam se osjećao još spremnim zaratiti i s njima, barem dok dovoljno ne oslabim Egipćane.
slika
PC: #21

Kroz cijelo ovo vrijeme vojevanja, pod vodstvom kapetana Milkherema jedna grupica avanturista bila je u potrazi za legendarnim Amazonkama, ženama ratnicama koje su u umijeću ratovanja bile ravne muškarcima, ili čak i bolje. Prema zapisima pokorenih naroda, njihovo kraljevstvo bi se trebalo nalaziti negdje u predjelu oko Crnog mora, ili čak na dalekom sjeveru u Rusiji. Kako su sve zemlje oko Crnog mora bile istražene ili ukomponirane u carstvo, ostalo je još samo za istražiti šumovite predjele na sjeveru. Predugih 17 godina trajala je ova potraga dok se napokon nije nabasao na trag koji je kroz teško prohodne močvare i guste šume doveo do polurazrušenog grada Themiskyra. Teška oštećenja zidina odavale su dojam velike bitke nekad u prošlosti. Umjesto žena ratnica, razočarano su ih dočekali malobrojni banditi koje su s lakoćom razbili zauzevši grad. Tolike godine uzaludno provedene.
slika
PC: #22

Kada sam se malo financijski oporavio došlo je vrijeme za nastavak vojevanja na jugu Male Azije. Jedan dio snaga sam poslao kroz planine zaobilaznim putem, te su preko armenskog teritorija udarili na Egipćane s leđa kod Antiocha. Ostatak snaga je napokon zapodjenuo krvavi boj jednom kada su diplomati ponovno potplatili dio korumpiranih generala. U dvije velike bitke otpor protivnika je bio razbijen, te su se Tarsus i Antioch našli kao najnoviji dodaci Imperiju. Sidon u današnjem Libanonu je bio nakratko zauzet, no ubrzo i izgubljen pred navalom novih egipatskih armija koje su nadilazile s juga. Kako ni jedna strana nije bila u mogućnosti nastaviti s probojem, fronta se tu trenutno stabilizirala.
slika
PC: #23

Ruske stepe su za to vrijeme bile dostojno pokorene i pacificirane, stoga su sada dvije slobodne sjeverne armije bile spremne za spustiti se u posjetu armenskom carstvu. Za promjenu nas je na granici dočekala dostojna protivnička vojska, međutim kako se pretežito radilo o slabije naoružanim nomadskim kopljanicima, moje falange su se probile kroz njihove mnogobrojne borbene redove poput noža kroz maslac. Kotais, a ubrzo i Artaxarta u današnjoj Gruziji su tako pali. Neko vrijeme sam tu proveo u stabiliziranju pokorenih zemalja, a zatim ubrzo nastavio zauzevši Phraaspu i Arsakiu u današnjem Azerbajdžanu. S novim pojačanjima iz Europe osvojeno je i posljednje armensko utočište u Hatri, današnjem Iraku.

U isto vrijeme u Sredozemlju sam doplovio ponovno do Krete i uništio slabe Grčke snage, eliminiravši tako i njih. Sad su i službeno ostali još samo Egipćani.

Dovoljno osnažen krenuo sam u idući val osvajanja. Nakon nekoliko epskih bitki probijene su Egipatske linije, te su iduće pali Sidon, Damascus i Palmyra. Veće protivničke formacije su me čekale u okolici Jeruzalema, no Bostra je bila slabo branjena pa je stoga ona zauzeta.

Revolti u mnogobrojnim gradovima carstva su bili druga velika prepreka bržim osvajanjima. Po krugu se minimalno desetak gradova bunilo, neki puno redovitije od drugih. Tako da sam i na tom polju trošio iznimno puno vremena i novčanih sredstava. Nerijetko su buntovi bili toliko veliki da sam ih morao gušiti i u krvlju.
slika
PC: #24

U sjevernoj Africi sam ponovno pokrenuo dvije armije, ovoga puta prvo s lakoćom zauzevši Cyrene na sjeveroistoku današnje Libije. Nakon toga se produžilo dalje za Siwu u unutrašnjosti samog Egipta, a gdje sam u prošlosti bio teško poražen. Kod grada su me dočekale dostojne obrambene snage, stoga nisam dalje forsirao dok ne izvršim dodatni pritisak na istoku.

Snage na Kavkazu su dosad dobro uspostavile red u svježe osvojenim teritorijima, stoga sam ih spustio južno u samo središte drevne Mezopotamije. Tu su s lakoćom zauzeli pobunjeničku Susu u Babiloniji, zajedno s vrijednim Visećim vrtovima, koji su mi sada davali bonus od dodatnih 20% prihoda na farme. Zauzeta je usput i slabo branjena egipatska Susa.

Posljednje velike bitke su se odigrale za Jeruzalem, no usprkos dostojnom otporu Egipćani jednostavno više nisu imali ni snage ni ljudstva za voditi iscrpljujuće bitke. Nakon zauzimanja Jeruzalema preostala bujica mojih vojski se samo slila na preostale protivničke gradove. Damatha i Petra su zauzeti idući, a uz oslabljene snage napokon i Siwa na zapadu. Put prema samom srcu Nila je tako bio otvoren s obje strane. Aleksandrija i Memphis su pali idući, čime sam osvojio i posljednja dva Svjetska čuda – Veliki svjetionik i Velike piramide u Gizi. Teba je bio posljednji grad koji je pao na kontinentu.
slika
PC: #25

slika
PC: #26

No ni tu još nije bio kraj, jer se posljednje egipatsko utočište skrivalo na Cipru. Poteškoća je bila u tome što su Egipćani i dalje imali apsolutnu nadmoć u istočnom Sredozemlju. Za iskrcavanje na otok sam stoga morao okupiti jednu od najvećih flota koje je antički svijet ikad vidio. Pojedinačne protivničke flote su se zabijale u invazijsku mornaricu, no sve su bile odbijene od strane zakotrljanog Juggernauta. Jednom kada su falange stupile na tlo pao je i Salamis, a time je u 6. godini naše ere pokoren cjelokupni poznati svijet.
slika
PC: #27

slika
PC: #28
Ovi su korisnici zahvalili autoru Valsim za post (ukupno 3):
dadoLourdintanelorn
Možete otkriti više o osobi u sat vremena igre, nego u godinu dana razgovora. - Platon
Avatar
Valsim
Reactions:
Postovi: 3120
Pridružen/a: 12 tra 2013, 23:20
Lokacija: Zagreb
Ima zahvala: 2291 put
 pohvaljen: 2358 puta
Kontakt:

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la Valsim »

Epizoda #51: Inovativni preludij u godišnji odmor

Od prošlog javljanja dosta smo oslabili s igranjem, ali optimistično se i to polako mijenja na bolje. Kao i češći boravci u prekrasnoj prirodi i otkrivanje novih skrivenih ljepota „Lijepe naše“. A sve je započelo jednim Markovim pozivom (@mado) 27. lipnja na planinarenje na Ivanščicu. Kako praktički od prošle godine nismo ništa konkretno planinarili, naravno da smo objeručke prihvatili poziv.

Dogovor je bio da se nađemo u kafiću u Ivanecu u 10h, no kako smo Slavica i ja kasnili na kraju se to na Markovo veliko negodovanje pretvorilo u 10:45h. Ispili smo nabrzaka kavu i zaputili se Markovim kombijem do samog podnožja planine.

Kad smo izašli iz gradića, do podnožja Ivanščice je vodio maleni uski puteljak dovoljan za prolaz samo jednog auta. Srećom pa se nitko još nije vraćao oko 11h, tako da tu nije bilo problema. Tamo gdje je nastao problem je bilo oko pronalaženja parkinga. Sve je bilo doslovno krcato raznim autima u raznim pozama. Siguran sam da bi nam Marko još jednu zamjerku dodao na listu, da se ipak nije pronašlo posljednje relativno normalno mjesto. Pod relativno normalno mislim da postoji samo manji postotak šanse da se jedan komad stijene odlomi i otkotrlja na kombi.

Marko se preobukao u svoje ubber cool gojze, koreći pritom nas na naše „šlapice“, te smo po završetku prodika bili spremni krenuti. Uspon je bio iznenađujuće lagan u odnosu na psihički pripremljeno očekivanje. Osim na početku većih komada šljunka, ostatak staze je bio lagani uspon po lijepoj šumovitoj hladovini. Napravili smo svega dva kraća predaha. Jedan kod izvora da dotočimo rezerve vode, te drugi na jednoj od rijetkih slobodnih klupica. Tu smo čak našli dovoljno vremena da slasno pojedemo većinu još uvijek hladnih breskvi koje smo ponijeli. Osvježeni nastavili smo uspon. Po putu smo svako malo nailazili na svakojake zanimljive likove i životinje izrezbarene od drva. Naravno čitavim putem se nismo gasili po pitanju brbljanja. Ipak nije svaki dan da se uživo vidimo s Markom, tako da se tema za obraditi našlo na pretek. Do samog vrha smo čak uspjeli ekspresno proći kroz većinu toga.
slika
*180: Slavica ljubi žabu koja će se pretvoriti u Mislava

Planinarski dom Pasarićeva kuća se neobično brzo ukazao u vidokrugu. Umjesto opće radosti dolaska na sigurnost nakon iscrpljujućeg uspona opasnim i divljim predjelima, i kritičnim nedostatkom rezervi hrane i pića, Slavica i ja smo ostali s osjećajem: „Zar smo već tu?“ Marko se pravdao kako je odabrao lakšu rutu, budući da nije znao što može očekivati od naše fizičke spreme nakon dulje neaktivnosti. Bio sam mu spreman oprostiti ako nas počasti pićem.

Okolo doma je bilo zaista obilje porazmještanih stolova i klupica, ali je ljudi bilo čak još obilnije. Uletjeli smo vjerojatno posljednji koji su uspjeli pronaći slobodna mjesta. Dok su Slavica i Marko otišli po piće i naručiti nešto za pojesti, ja sam ostao po cijenu života čuvati teško izborena mjesta. Markova dva štapa za planinarenje u kombinaciji s mojim luđačkim pogledom odvraćali su sve neželjene poglede na naša mjesta.
„Tako je prijatelju, samo nastavi dalje hodati. I ti isto tamo, šta gledaš? Osjećaš li se sretno nitkove?“
Od opće posvećenosti zadatku nisam ni primijetio kako se Slavica vraća.
„Što ti zaboga mumljaš sebi u bradu?“
Ne znam gdje sam bio do prije sekunde, ali sada je ispred mene stajala Slavica sa zbunjenim izrazom lica i dvije radler boce u rukama. Marko se pridružio svega sekundu nakon toga započinjući neku svoju priču, tako da je ostalo na tome. Petnaestak minuta poslije i došla nam je narudžba – sir i vrhnje s lukom sa strane i kruhom. Ah hrana dostojna kraljeva.

Okus hrane mi je zaustavio bilo kakav daljnji sarkastični tok misli. Mora se priznati da je bilo uistinu dobro. Toliko da sam kriomice ukrao tu i tamo iz Slavičinog tanjura kad nije gledala.

Kada smo se najeli uočili smo da su se oslobodile neke klupice u šumovitoj hladovini, pa smo se brzo preselili na njih. Rasprostrli smo dekicu i pripremili glavni meni dana – Innovation. Prošlo je puno i previše vremena otkad smo posljednji put zaigrali ovu izvrsnu igru kaosa. Da budem precizniji bilo je to prošle godine na godišnjem 13.08.2020. Slavica se najbolje sjećala pravila te je na brzinu krenula objašnjavati Marku i meni. Pritom smo skupili nekolicinu znatiželjnih pogleda, od kojih su neki bili hrabriji da nam pristupe i zatraže da se i njima gata iz karata. Znao sam da će Slavicu njena vještičja karijera sustići kad tad. Žao mi je samo što se nije snašla već se krenula smješkati i objašnjavati o čemu se radi. Tako mi svega ako ovo ne bi bila puno bolja priča da sam mogao reći kako je nekome prorekla sudbinu iz društvene igre.
slika
*181: Planinarska ekipa s Ivanščice

Riješivši se smetnji bili smo spremni napokon i zaigrati. U prvoj partiji uspjeli smo doći čak do samog kraja 10 špila karata, čime je igra automatski završila. Potom se gledalo tko je uspio skupiti najviše bodova, a to je naravno bila Slavica s 26, zatim Marko s 18, i na kraju ja s impresivnih 0 bodova. I u drugoj partiji smo uspjeli doći do 10 doba, doduše Slavica. Tu je nabasala na moćnu kartu Bioengineering, a koja napada položene karte protivničkih igrača, tako što karte s listićima moraju transferirati u njezin špil bodova. I ne samo to, u trenutku kada jedan igrač ima manje od tri ikonice listića na kartama, igrač s najviše listića pobjeđuje. Što je naravno opet značilo Slavica. Za treću partiju smo se Marko i ja zakleli da ćemo napraviti sve što je u našoj moći da joj skinemo taj bahati pobjednički izraz s lica. Treću partiju je Marku pala sjekira u med, jer je kombinacijom karata skupljao bodove, te tako ostvarivao postignuća. Slavica i ja nikako nismo dolazili do karata pomoću kojih bi ga spriječili u tome, tako da je partija završila bez ikakve napetosti Markovom apsolutnom pobjedom s 5 ostvarenih postignuća, naspram naših 1.
slika
*182: Innovation na vrhu Ivanščice

Bilo je negdje oko 17h kada smo završili s igrom i zaputili se do vidikovca da se divimo pejsažu i ponesemo koju lijepu fotku za uspomenu. Marko je za tu prigodu ponio i dobar dalekozor, tako da smo imali i dodatnu zanimaciju.
slika
*184: Pogled s vrha Ivanščice

slika
*185: Što se to vidi u daljini?

Spust se na kraju pokazao puno težim i zahtjevnijim nego što smo očekivali. Na nekim strmijim dijelovima smo se doslovno opasno sklizali po šljunku, a neki su po par puta završili i na stražnjici. Oni Markovi štapovi za hodanje u kombinaciji s dobrim gojzama su baš zgodno došli njihovom vlasniku u ovakvim trenucima.

Do podnožja smo se uspjeli ipak sigurno spustiti oko 18:30. Od hrpe autiju dočekao nas je ovoga puta samo Markov Dacia kombi. Odvezli smo se do Ivanca gdje smo se pozdravili s Markom koji je krenuo doma u Međimurje, a mi pak našim autom u Zagreb.
slika
*187: Pozdravi do idućeg susreta

Iduća avantura se pružila već sljedeći vikend 04.07. Nažalost ovoga puta je Marko izostao iz naše družine, budući da je radije s drugim društvom otišao na Velebit. Tako da smo ovoga puta Slavica i ja bili prepušteni sami sebi. Googlajući po internetu bolja polovica našeg tima je otkrila za ruševine srednjovjekovnog starog grada Milengrada. Još detaljnijim istraživanjem otkrila je putopis i recenziju jednog pustolova koji je pisao o tome, te o lijepom putu kojim se kroz dva sata hoda može stići do ruševina. Oboružani entuzijazmom i avanturističkim duhom uputili smo se autom do malenog mjestašca Pokojec.

Ostavili smo auto u podnožju u debeloj hladovini i zaputili se uzbrdo po šljunčanoj cesti. Nakon petnaestak minuta na vrhu nas je dočekao planinarski dom Lujčekova kuća i omanje nogometno igralište na kojem su se klinci zabavljali, dok su odrasli za stolovima uživali u svojim druženjima. Nismo se pridružili niti jednoj od dostupnih zabava već smo produžili lijevo dalje po putu. Društvo su nam pravili mladi motocrosseri vozeći čas u jednom, čas u drugom smjeru, očito vježbajući za neku od nadolazećih utrka. Napustili smo ih nakon dvadesetak minuta skinuvši se sa šljunčane ceste i zašavši po manjem putu u šumu. Gotovo instantno su komarci i ostale bube počeli sijati svoj napor da se napiju krvi ili koje kapi znoja.
slika
*188: Kroza šumske dveri

U jednom trenutku je puteljak počeo zavijati prema dolje, a i staza je postajala sve užom i strmijom. Ubrzo smo se našli kako praktički gmižemo uza stijenu dok se ispod nas nalazi lijepi zeleni ponor. Srećom pa se ipak radilo o tek manjem dijelu puta, tako da smo se ubrzo našli na pristojnijoj stazi koja nas je dovela do malog proplanka i kućicama nalik rančevima. Produžili smo mimo njih daljnji lagani spust.
slika
*192: The wall's of Moria

Dospjevši u nizinu dobili smo lijepi pogled na visinu s koje smo se spuštali. Daljnja opčaranost prirodom nas je čekala svega par metara dalje. Preko nekog napuštenog postrojenja dospjeli smo do prelijepog jezera okruženog stijenama sa svih strana. Kristalno čista voda je naprosto mamila da se onako oznojeni bacimo i osvježimo. Usprkos bistroći dno se nije naziralo, ali zato se moglo vidjeti obilje riba respektabilnih veličina. Odoljeli smo iskušenju te se ipak nismo osvježili u jezeru, ako ni zbog čega onda zbog muke oko izlaska. Kratko smo predahnuli u prirodnoj idili i počastili se dvjema bananama. Slavica je uspjela uhvatiti vremena i da progugla i dozna da imamo čast boravka kraj jezera „Dubinska“ kod Gotaloveca. Sam naziv je očito ukazivao da se vjerojatno radi o poprilično dubokom jezeru, no nismo uspjeli pronaći nikakve druge informacije osim samog naziva.
slika
*195

Povrativši snagu nastavili smo dalje. Put nas je vodio u gore-dolje maniri po uglavnom asfaltiranoj cesti kroza razna mala mjestašca. Pritom smo budili interes raznih znatiželjnih pogleda, što nam je odavalo dojam da tim putevima baš i ne prolazi previše vanjskog svijeta. Barem smo imali prilike podružiti se i sa raznim prijateljski nastrojenim pesekima, a neki su nas i pratili dobar dio puta.
Iduću kratku pauzu smo napravili kod izvora gdje smo dotočili zalihe vode, koje su polako bile pri kraju. Prema recenziji već smo trebali biti na mjestu ka kojem smo kretali, međutim teta navigatorica je tvrdila da smo tek na pola puta. Ili smo negdje nešto opako krivo skrenuli, ili je recenzent/putopisac letio od mjesta kretanja do destinacije. Kvragu kad smo već došli dotud, ići ćemo i do kraja.
Osvježeni nastavili smo dalje put. Sa svakim zavojem i svakim uspinjanjem na veću visinu, gledali smo prema obzoru hoćemo li ugledati tražene starine. Međutim svaki put smo ostajali razočarani. Svejedno neka unutarnja tvrdoglavost nas je tjerala naprijed. Svakih stotinjak očitanih prijeđenih metara na Google mapsu je bio mali uspjeh za sebe. Kada smo bili već na manje od dva kilometra do destinacije, a u prostranom vidokrugu nismo uočavali ništa što bi odgovaralo ruševnom gradu, počeli smo već pomalo šiziti. I onda već polako na granicama pucanja, iza jednog od zavoja nam se ukazao u daljini, doduše barem meni, a onda i Slavici kad sam joj usmjerio pogled. Jedva vidljivo zdanje je naglo podiglo posrnuli entuzijazam, međutim do samog mjesta je još uvijek bilo poštenog hoda. S ciljem u vidu ubrzali smo korak novostečenom energijom. Ponovno nas je čekao pošteni uspon, a da stvar bude otegotnija većina puta je u jednom trenutku postala vidno zapuštena dugom travom i šikarom. No čak nas niti to nije uspijevalo pokolebati i usporiti.
slika
*196: Nešto se nazire na horizontu

Kada smo zašli u šumu i izgubili građevinu iz vida, ponovno smo bili primorani osloniti se na navigaciju i zdravu logiku kojim putem najbrže doći do odredišta. Ovoga puta su znatiželjni pogledi dolazili od strane raznih divljih životinja koje su skrivene šuškale oko nas, a jednog iz porodice Leporidae smo čak i vidjeli.
Kako smo se probili do dijela gdje je bila litica, morali smo se nastaviti uspinjati okolo dok nismo napokon izbili na jedini normalni prilaz ruševnom gradu. I tada smo ga napokon ugledali u svoj svojoj veličini. Iako u poprilično ruševnom stanju i dalje odaje dojama nekadašnje veličanstvenosti. Na čistini s ruševinama podignuta je nadstrešnica s klupicama i roštiljem, te tabla s opisom povijesti srednjovjekovnog grada.
slika
*199

Stari grad Milengrad podignut je vjerojatno u 14. stoljeću kao središte srednjovjekovnog vlastelinstva Zajezda, koje se prostiralo duž jugoistočnih obronaka Ivanščice. S obzirom na to da se naziv Milengrad ili Melengrad u sačuvanim vrelima pojavljuje tek u 17. stoljeću, moguće je pretpostaviti da je njegov srednjovjekovni naziv bio Zajezda.

Posjed Zajezda u poznatim sačuvanim izvorima prvi put se spominje u darovnici iz 1309. godine, kojom ga je Mikac Lorandov darovao svojim nećacima Bedi i Ivanu, sinovima Ivana zvanog Puer. Budući da su se posjedi Ivana Puera i njegovih sinova nalazili u okolici ivanečkog vlastelinstva Bele, stjecanje posjeda s južne strane Ivanščice pokazalo se iznimno važnim, o čemu svjedoči činjenica da su njezini novi vlasnici već početkom druge polovice 14. stoljeća dodali pridjevak de Zayezda. Do kraja stoljeća, sada već poznati kao Herkovići od Zajezde, postali su jednom od istaknutih plemićkih obitelji srednjovjekovne Varaždinske županije. Od 1536. godine posjed se nalazio u suvlasništvu obitelji Patačić, koja ga je naslijedila nakon izumiranja obitelji Herković sredinom 17. stoljeća.
slika
*202: Glavni prilaz

Stari grad Milengrad izgrađen je na rubu planinskog izdanka nadmorske visine 430 metara. O strateškom značaju položaja, prirodno zaštićenog strmim liticama s triju strana, svjedoče tragovi naseljavanja iz doba prapovjesti. Najstariji dio staroga grada je milengradski palas smješten na njegovom sjeveroistočnom dijelu. Stratigrafska analiza sačuvanih ostataka upućuje na vrlo intenzivnu graditeljsku aktivnost u nekoliko stoljeća života. U brojnim pregradnjama i dogradnjama postojećih i novih objekata moguće je pratiti povijesni razvoj stambene i fortifikacijske arhitekture.
slika
*207: Pogled s unutarnjeg dvorišta

Prestanak osmanske opasnosti i promjena načina života u 17. stoljeću doveli su do postupnog napuštanja starih gradova na teško pristupačnim mjestima, te izgradnju plemićkih dvoraca na pristupnijim i za život ugodnijim položajima. Moguće je pretpostaviti da se upravo u tom procesu pojavljuje ime Milengrad, kako bi se razlikovalo od novog vlastelinskog sjedišta – dvorca u Zajezdi.

Prepušteni neumitnom djelovanju vegetacije, ostaci starog grada Milengrada nisu bili poznati široj javnosti sve do samog kraja 20. stoljeća, kada je zahvaljujući entuzijazmu gospodina Marijana Taučera Milengrad dobio pažnju koju zaslužuje. Zahvaljujući Bratovštini Milengrad od 2009. godine realiziran je niz projekata s ciljem očuvanja i revitalizacije ovog iznimnog dijela kulturne baštine Hrvatskog zagorja.
slika
*211

Upoznavši se s poviješću produžili smo mimo nadstrešnice i ljudi koji su tamo sjedili i razgovarali, do samih ostataka grada. Uistinu se nalazio na samom rubu litice, na dijelovima izgledajući kao da su zidine izrasle iz stijena. S prilazne strane je bio duboki ukop koji je odvajao grad od ostatka planine. Prva asocijacija mi je bila da se to sam rub stijene s gradom polako odvaja od ostatka, što mi je naježilo sve dlake na šiji od same pomisli da se nalazimo u gradu kada se to dogodi. No onda sam se prisjetio znanja iz povijesti da se tu radi o ljudskoj rukotvorini, te da je ukop u prošlosti sigurno koristio kao dodatna obrambena zaštita s mostom koji se po potrebi podizao i spuštao.
Jednom kada smo se našli u samim ruševinama to je bilo poput teleportacije u neki drugi pradavni svijet. Ruševna zdanja su bila u dovoljno prepoznatljivom stanju da daju mašti na volju kako je sve to nekad izgledalo. Doduše prilikom razgledavanja valja pripaziti i ne dozvoliti mislima da previše odlutaju. Na nekim dijelovima zidina vidljivo je kako neki kameni blokovi samo čekaju da se sruče na nenamjernog posjetitelja.
slika
*216

slika
*218

U samom središtu zidina ostala je još samo ogoljena stijena uz nešto travnate površine. Na jednom dijelu se nalazi i prostrani stol s klupicama, a koji naprosto mami da se na njemu u tematskom štihu zaigra Warrior Knights. Mislim da imamo novog kandidata stola za ultimativnu igru.
slika
*208: The table of ultimate gaming, Medieval variant

Kada smo završili s razgledavanjem okinuli smo nekolicinu fotki za pamćenje i napustili zdanje. Vani smo sjeli na jednu klupicu i dovršili zalihe hrane koje smo još imali sa sobom, skromne dvije šnite pizze i dvije banane. Za onom nadstrešnicom je ostao još samo stariji gospodin, koji se u jednom trenutku ustao i zaputio prema nama. Predstavio nam se kao Branko Bručić, jedan od aktivnijih članova Bratovštine Milengrad, a koji su zaslužni za njegovu revitalizaciju, očuvanje i s vremenom restauraciju. Ispričao nam je ukratko o povijesti zdanja, kao i svim aktivnostima koje je bratstvo poduzelo u očuvanju Milengrada, te što još imaju u planu. Ostali smo naprosto zadivljeni slušajući čovjeka dok je ushićeno pričao o voljenom kraju i kulturnoj baštini. Uvijek je lijepo susresti ljude koji toliko vole svoj kraj i bore se da povijest otmu zaboravu. Ništa manje nismo ostali impresionirani niti svim radovima koji su poduzeti, pogotovo kada nam je pokazao slike kako je sve to prije izgledalo. Drveće i šikara su dominirali cijelim vrhom, pa tako i unutrašnjošću Milengrada. Imaju u vidu potpunu rekonstrukciju starog grada, no kako novac dolazi na kapaljku, a financijske potrebe su enormne, ovim tempom bi to još moglo potrajati desetljećima. Tipa za restauraciju i obnovu svega nekolicine kamenih blokova cijena se penje do 100 000€. Ostavljam mašti na volju koliko bi s takvom računicom došla kompletna restauracija i obnova da Milengrad počne ličiti na nešto poput Velikog Tabora.
slika
Usput smo doznali od Branka da je jezero Dubinska zapravo umjetno jezero iskopano dok je kamenolom bio u funkciji. Sva sreća da se nismo bacili u njega, jer tko zna na što bi se nabili. Naime u jezeru je ostala potopljena razna mehanizacija i strojevi, što zaista puno govori u dubini kada usprkos kristalno bistroj vodi ništa nismo uočili.

Nakon ugodnog razgovora oko 17:40h smo se pozdravili s našim domaćinom, a koji nas je uputio i savjetovao kako da se brže i jednostavnije vratimo do auta. Jedno vrijeme smo dobro slijedili upute, ali jednom kad smo ponovno zašli u šumu jednostavno smo se pogubili u moru raznolikih raskrižja i skretanja. Ponovno smo bili primorani osloniti se na tetu navigatoricu i zdravu logiku u odabirima puteva. U par instanci smo se morali ponovno vraćati, jer se čak i navigatorica uspjela pogubiti. Kada smo se ubrzo počeli ponovno spuštati znali smo da smo ponovno na krivom putu, budući da su Brankove upute bile kako ćemo većinu puta proći na brijegu, te se tek pred kraj početi spuštati. No kako nismo više bili sigurni u pravi put, pratili smo samo ravnu crtu koja nas je vodila do početne pozicije. A to je značilo spuštanje kroz gusto obraslu mračnu šumu i gotovo kanalni put okružen zemljanim uzvišenjima.

Nisam nikad mislio da ću biti toliko sretan kada smo napokon stupili na čistinu i uočili poznati put, mada to nažalost nije bio najidealniji put kojim smo se trebali vraćati. Kratili smo gdje god smo mogli, no u jednom trenutku nas je navigacija dovela do visokom travom i korovom obraslo polje, iako je prema Google mapsu prikazivalo put. Imali smo dvije opcije. Ići po cesti okolo i tako si produljiti put za nekih 40 minuta, ili udariti ravno kroz visoku travu i korov. Kako je ovo drugo izgledalo gotovo potpuno nemoguće, teška srca smo se okrenuli i krenuli duljim zaobilaznim putem. Lažem! Stisnuli smo zube i krenuli ravno kroz visoku travu, korov i šikaru. Jesam li spomenuo dosad da sam ja inače bio u kratkim hlačama, a Slavica u hlačicama? Ekstaza fizičkih osjeta nad svakim korakom je bila naprosto neopisiva. Na jednom mjestu ti kožu odere ovaj trnoviti grm, na drugom ti odere onaj, pa naletiš na ovu koprivu pa naletiš na onu, pa onda još kao melem na sve šibanje visoke guste trave koju bi lomili pred sobom. No ono što te najviše plaši je da se nagaziš na kakvu zmiju otrovnicu, to bi ipak bio šlag na torti.

Srećom to se ipak nije dogodilo, ali tu relativno kratku udaljenost smo prošli toliko izranjavani, išibani, i s plikovima, da nije ni čudo da smo zaprepastili ženu koja je radila na polju na mjestu gdje smo izbili. Jest da smo joj prišli s leđa pa je iznenađenje bilo i s te strane, ali mislim da nije ni u ludilu pomišljala da će itko ikad proći tu zelenu barijeru. Ispričali smo se što joj prelazimo preko zemlje i objasnili situaciju. Mislim da će imati narednih mjesec dana što za prepričavati u selu.

Usprkos već značajnom umoru, i sada bolovima u nogama, hodali smo što smo brže mogli. Sunce se sve brže spuštalo i nismo se htjeli još dodatno naći potpuno izgubljeni u mraku.

Kod jezera Dubinska smo se ponovno našli nešto prije 20h. Pred nama je bio ponovno uspon, a već smo tada bili na granicama snaga. Pa ipak prebacujući se s noge na nogu upustili smo se u polagani uspon. Toliko smo bili premoreni da smo svakih par metara radili predahe. Nije bilo više Sunca, no znoj se i dalje cijedio s nas u malim slapićima, a niti šumski kukci nisu bili ništa manje naporni. Neko vrijeme nas je pratio i izuzetan primjerak stršljena, svako malo nasrćući nam na lica. Više nismo imali niti vode, a svaku veću čistinu smo sve zamamnije promatrali kako ćemo se izlegnuti na njoj i tu prespavati, pa što bude bit će.

Usprkos svim izazovima do 20:40 sati smo se nekako ipak dogegali do Lujčekove kuće. Naručili smo si svaki po jednu staklenku soka, i ispili u hipu hladnu slatkastu tekućinu. Kratko smo predahnuli i krenuli u završnih petnaest minuta spusta do auta. Nimalo čudno samo nas je naš osamljeni limeni ljubimac čekao.

No niti tu nije bio kraj uzbuđenjima. Nakon polusatne vožnje zašli smo na autocestu, i vozio sam valjda još 3-4 kilometra kad sam počeo osjećati neku toplinu u desnoj nozi, a onda je krenuo u početku slabi, pa sve jači grč. Grčevi u nozi mi nisu nepoznata stvar, budući da sam se znao preforsirati kad bih ljeti plivao dulje etape, no onda su me hvatali isključivo u listovima. Ovi bolni grčevi su dolazili od naprijed, nešto niže od koljena. To je onaj mišić koji osjećate kod podizanja stopala.

Sva sreća pa nije bilo prometa u tom trenutku na toj dionici, tako da sam uspio uz intenzivne bolove stati na zaustavnoj traci. Taman kad smo se krenuli izmijeniti za pozicije krenuli su nailaziti auti. Malo je neugodan osjećaj kada u stacionarnom položaju pokraj tebe proleti nešto od 130-140km/h. Čim se situacija ponovno primirila napravili smo izmjenu i krenuli dalje, ovoga puta sa Slavicom za volanom.

Kako smo sva uzbuđenja ispucali tog dana, iduće vikende i slobodne dane u tjednu smo provodili opušteno na Bundeku. U tjednu je zaista bilo mirno i spokojno, pogotovo otkad je grad poluprazan, tako da je bilo slobodnih mjesta za biranje. Naravno sa sobom smo uvijek ponijeli i Innovation, ovoga puta i sa prvom ekspanzijom Echoes of The Past. Prilikom naših druženja na Bundeku odigrali smo 5 partija igre, od čega je Slavica pobijedila u njih tri, a ja u dvije. Iako je manjih dimenzija čak i od Race For The Galaxyja, po trajanju kod iskusnih igrača može potrajati i po tri puta duže.

Jedanput smo se zadržali dulje nego inače, pa smo tom prilikom napravili Glovo narudžbu za Bundek. Malo je bilo traženja i igre skrivača, ali su na koncu trbusi bili namireni.
slika
#701: Uživanje na Bundeku uz Innovation

18.07. su nas posjetili Tompa i Marijan, i tom prilikom smo nakon jako dugo vremena zaigrali Deus . Detaljnije o igri možete pronaći na 8 stranici, Epizoda #11: Posljednja noć na zemlji, Bogovi i mitovi. Igru smo posljednji put igrali 05.08.2019. , a prije toga ni manje ni više nego s točno godinom dana razmaka. Previše je dobrih igara u optjecaju da bi se stigli posvetiti apsolutno svima. No zato se pokazalo da je Slavicu najbolje služilo pamćenje, jer je uvjerljivo pobijedila sa 63 boda. Idući je bio Marijan s 53, zatim Tompa sa svega bodom manje, i na kraju ja sa 49.

Odigrali smo još i 3 partije Codenamesa, a u kojima smo Tompa i ja slavili s dvije pobjede nad jednom od Slavice i Marijana.
slika
#703: Tompa u elementu za fotkanje

21.07. su nas posjetili Ervin i Monika. S Ervinom se nismo vidjeli već jako dugo, tako da kada smo se sreli na Bundeku tijekom jednih od naših odlazaka, bilo nam je baš drago da se ponovno vidimo. Naravno to je značilo da moramo proslaviti i nekom igrom. Monika je pomalo nova u svijetu igara, tako da je odluka pala na nezasluženo zanemarenu Alhambru. Slavica ju je dobila od Made za rođendan, i to sa svim ekspanzijama. A kad se uključe svi dodaci to više nije neka lagana igrica, već prava igretina. Ipak da ne pretjeramo za početak smo zaigrali baznu igru uz mali dodatak magičnih zgrada, koje se mogu rotirati u bilo kojem smjeru.

Na kraju se ispostavilo da smo vidno podcijenili Moniku, jer je totalno rasturila pobijedivši sa 120 bodova. Slijedio sam ja sa 119, Slavica sa 98 i Ervin s 73.

Za kraj smo zaigrali i malu slatku igru preživljavanja Turn The Tide. Monika nas je zatekla još jednom pobjedom s 15 bodova, slijedila ju je Slavica s 11, a mi dečki se nismo baš iskazali – ja sam imao 4, a Ervin 2 boda. Sad kad smo probili led, očito to znači da idući put igramo Twilight Imperium.
slika
#704: Alhambra s Ervinom i Monikom

28.07. smo se pak podružili s Majom i Tomislavom, a na koje smo također sasvim slučajno naišli kod naše zgrade par dana prije. Tako da je druženje i igranje bilo zakazano na navedeni dan.

Dobili smo tako priliku zaigrati i ekspanziju za Wingspan – Oceania. Osim mnoštva novih karata kao i u europskoj ekspanziji, ovom prilikom dobivamo i nove igraće ploče koje potpuno mijenjaju način igranja. Ako se kvalitetno utiliziraju, nove pozicije sada nude poboljšane mogućnosti. Da stvar bude zanimljivija uveden je i sasvim novi resurs u igru – nektar, a koji poput džokera može mijenjati bilo koji drugi resurs. Caka je u tome što sav prikupljeni nektar se gubi na kraju svakog kruga. Također prilikom plaćanja ptica s nektarom, sav plaćeni nektar se prikuplja na staništu gdje se navedena ptica spustila. Na kraju igre igrač s najvećim brojem nektara na određenom staništu dobiti će dodatnih 5 bodova, a drugi po redu dva boda. Poput europske ekspanzije neke nove ptice daju određeni benefit na kraju svakog kruga, a neke na samom kraju igre.
slika
#705: Wingspan: Oceania expansion

Sa svim navedenim pozitivnim promjenama svakako bi preporučili Oceaniju kao must have dodatak jednom kada se zasitite bazne igre.

Što se tiče same partije, Tomislav je pobijedio sa 109 bodova, slijedio sam ja sa svega bodom manje, Slavica je skupila 88, a Maja 84 boda.

Iduća dva tjedna smo napokon na godišnjem u zelenom Zagorju.

Aloha. Fruit drinks away!
Ovi su korisnici zahvalili autoru Valsim za post (ukupno 8):
juri006dadoAntomontanelorndlakarsadistikomadoblacx
Možete otkriti više o osobi u sat vremena igre, nego u godinu dana razgovora. - Platon
Avatar
Valsim
Reactions:
Postovi: 3120
Pridružen/a: 12 tra 2013, 23:20
Lokacija: Zagreb
Ima zahvala: 2291 put
 pohvaljen: 2358 puta
Kontakt:

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la Valsim »

Epizoda #52: Povratak godišnjeg odmora u doba pandemije (dio I.)

Još jedan pandemijski godišnji odmor je iza nas, nadamo se i posljednji. Pandemiji naravno, ne godišnjem odmoru. Godišnjeg odmora nikad dovoljno. No i usprkos ovim nezgodnim vremenima, ne možemo se požaliti da smo niti na koji način bili zakinuti u dostojnim uživanjima. Za mjesto tih uživanja ponovno smo odabrali naše dobro staro Zagorje. Nije da imamo išta protiv mora, ali ipak preferiramo mirniji odmor, daleko od turističke ludnice i gužve.

Sve je započelo 01.08. nedjeljnim kasno popodnevnim putovanjem odmah po završetku moje jutarnje smjene. Po dolasku ostatak dana smo proveli u čišćenju i pospremanju kuće. S obzirom kako navraćamo svakih godinu dana uvijek imamo čast dočeka s masom paučine.

Iduće jutro smo u planu imali obavljanje generalne nabavke. Već u samom startu bili smo skroz smeteni srcedrapajućim mijaukanjem koje je dopiralo sa susjedove zemlje i uredno poslaganih cjepanica. Već idući trenutak imali smo priliku i ugledati vlasnika tog medenog glasića – malog sivkastog mačića od dva mjeseca. Čim ga je Slavica podigla počeo je presti poput malog traktorčića. Iznimna umiljatost je išla u paru s velikom zaigranošću, pa je ubrzo krenula po Slavici i igra skrivača. Mada smo znali da se ubrzo ponovno vidimo, teška srca smo se privremeno rastali od novog prijatelja.
slika
Novi mali prijatelj

Nakon obavljanja nabavke čekala nas je i posjeta veterinara u Zaboku. Kunica Bonga nam je još u Zagrebu sam Bog kako navukla nekakvu bakterijsku prehladu, pa smo nastavak tretmana odlučili nastaviti u Zagorju. Kod veterinarske ambulante smo imali još jedan susret s mačetom, ovoga puta toliko malim i sitnim da vjerojatno nije imao više od mjesec dana. Prilikom odlaska mače se ostavilo hrane, kojim je bilo ponuđeno, i zavuklo pod motor jednog od parkiranih auti. Pokušali smo pomoći djevojci koja je radila u ambulanti kako bismo ga izvukli, ali svi troje smo se pokazali bezuspješni. A onda se dovezao mali kombi s još jednim zaposlenikom veterinarske stanice – pomalo krupnim muškarcem prijetećeg izraza lica i sa šakama nalik drobilicama za orahe.

„U čemu je problem?“ – pristupio nam je srljajući pogledima na svo troje.

Djevojka je objasnila što se dogodilo, a muškarac je bacio pogled na unutrašnjost motora, zagnjurio ruku među užarene cijevi i s lakoćom izvukao mače. Nisam mogao ne primijetiti da se pritom lijepo ofurio na dijelu dlana, jedan od razloga zbog kojeg je naše izvlačenje i bilo toliko bezuspješno. A onda se odvilo nešto što ni u ludilu nisam očekivao. Muškarac je sjeo na jednu od stolica koje su bile izvan ambulante, i krenuo polagano maziti i dragati malo mače istodobno mu milo tepajući. Ne sudi knjigu prema koricama bila je misao koja mi je odmah sijevnula.

Čovjek nam je objasnio kako je na mališana naišao vozeći uz cestu, te ga je poveo sa sobom spasivši ga od sigurne smrti.

Vrativši se doma prionuli smo nastavku čišćenja i dotjerivanja kuće. Slavica je pritom svako malo radila pauze igrajući se s sivim mačetom u dvorištu, te ga u jednom trenutku i nahranila.

Kasnije popodne susreli smo se s prvim susjedima Mladenom i Petrom, malom kćerkicom Iris, i prinovom od prošle godine Tenom. Tom prigodom smo doznali kako je upravo Mladen naišao sivo mače kako baulja uz cestu, te se zaustavio i poveo ga sa sobom. Već druga identična priča u istom danu. Da nije malobrojnih dobrih ljudi na svijetu mislim da bi nas već odavno neka viša sila izbrisala s lica zemlje.

Uživali smo u pivi i ugodnom društvu naših domaćina, a onda nam je otkriven i novi/stari zarazni oblik zabave – trampolin. Dobili su ga na dar od Mladenove majke, te je otad neizostavna dnevna aktivnost. Koliko zarazna uvjerili smo se i sami.
slika
Luda zabava na trampolinu

03.08. smo cijeli dan proveli u opuštajućim čarima toplica Aqua Vive. Ostali smo jedino neugodno iznenađeni ponovnim povećanjem cijena, pa tako sad cjelodnevni boravak za odraslu osobu iznosi 95kn. Prošle godine je cijena bila 85kn. Kad se samo sjetim da sam se žalio na nemalih 70kn prilikom prvog ljetovanja u Zagorju 2017. (vidi stranicu 18. Epizoda #22: Dogodovštine ljeta Gospodnjeg 2017: Bicikliranje, dvorci, špilje, restorani, toplice, i naravno društvene igre).

Ali kad je čovjek na odmoru ni visoke cijene mu ne mogu pokvariti raspoloženje. Pogotovo kada ga omami ugodna topla voda i razni vodeni masažeri koji mu stoje na raspolaganju.

04.08. smo bili u prvom ovogodišnjem obilasku jezera oko Trakošćana. Šetnje oko jezera u raznovrsnoj prekrasnoj šumi imaju zaista meditirajući učinak na dušu. Po završetku namirili smo i želučane potrebe posjetom restoranu Preša u Tkalcima iznad Krapine. Prijašnjih godina nas niti jedanput nisu razočarali po pitanju ugošćivanja i hrane, a možemo potvrditi da je tako ostalo i ove godine. Ponovno nas je primio dobri stari konobar sa svojim neobično simpatičnim starinskim manirama odnošenja i oslovljavanja sviju s gospođama i gospodama. Naručili smo dvije porcije liganja na pariški, te dvije porcije pomfrita za prilog. Naš dobri konobar nas je upozorio da uzmemo radije samo jednu porciju pomfrita. Bili smo pomalo sumnjičavi prema prijedlogu, ali prihvatili smo savjet. I sva sreća da jesmo, jer smo porcije na jedvite jade ugurali u sebe. To je jedna od stvari koje obožavam u Zagorju, hrana ne samo što je odlična, već je i iznimno obilna.
slika
Lignje na pariški

Nakon ručka smo još malo prošetali po Krapini, a koja se nalazi u velikim radovima zbog preuređenja jednog od glavnih mostova grada.

Došavši doma odlučili smo napokon zaigrati jednu od igara koja nam nepravedno stoji već pet godina neigrana na policama. Riječ je o slabo poznatoj igri Myrmes iz 2012. godine. Kupio sam ju prije 5 godina Slavici za rođendan, ali iz razloga kojih se ne mogu sjetiti odonda nam osamljeno stoji na policama pomalo zaboravljena. Jedan od razloga vjerojatno leži u tome što je riječ o teškoj Euro igri s nezgodno pisanim pravilima. Zarekao sam se da tako mi svega ovaj godišnji će biti taj kada ćemo napokon igri dati priliku, pa je tako i bilo. Doduše Slavica je bila ta koja se uhvatila u koštac s pravilima.
slika
Proučavanje pravila za Myrmes

Tema igre je iznimno zanimljiva i originalna, 2-4 igrača upravljaju s vlastitim kolonijama mrava, te se kroz tri godine bore u dokazivanju tko će najuspješnije voditi svoju koloniju. Svaka godina se sastoji od četiri sezone, od koje se u tri odigravaju akcije (proljeće, ljeto, jesen), a u zimi je potrebno prehraniti koloniju. Na početku svake godine bacaju se kocke događaja koje vam donose dodatne benefite na pojedinu akciju unutar određene sezone (npr. odabirom akcije izgradnje ratnika dobivate jednog dodatnog, ili izgradnjom radnika dodatnog radnika, ili uzgajanjem larvi više larvi itd.). Iste kocke možete modificirati trošeći larvu, kako bi dodatni benefit više odgovarao vašim trenutnim planovima.

Igra se sastoji od velike igraće ploče s prikazom livade prekrivene heksagonalnim pozicijama različitih terena. Svoje vrijedne mraviće ćete kada dođe vrijeme slati izvan kolonije da šire feromone i skupljaju resurse s različitih heksova obuhvaćenih teritorijem vaših feromona. Postoje tako travnate pozicije s kojih možete skupljati hranu, zemljane s kojih skupljate zemlju, kamene s kojih skupljate kamen, te pozicije prekrivene gljivama koje vam ne donose ništa. Na određenim pozicijama nailazit ćete i na određene druge kukce, a koje možete loviti za hranu i bodove (bubamare donose dvije hrane, termiti jednu hranu i dva boda, a pauci jednu hranu i četiri boda).

Ostatak igre će se odigravati na manjim igraćim pločicama mravljih kolonija koje će dobiti svaki igrač. Tu ćete imati priliku uzgajati larvu, graditi ratnike koje ćete slati u lov na druge kukce, te radnike pomoću kojih ćete graditi određene stvari. Tu će biti i vaše primalje koje ćete slati na izvršavanje raznih zadataka unutar kolonije, te tu ćete u određenoj sekciji moći i prikupljati resurse do određenog kapaciteta.
slika
Myrmes u svoj svojoj ljepoti

Svaki krug, to jest sezona, se odigrava po određenom redoslijedu faza. Svaki igrač zasebno odigrava pojedinu fazu prije prelaska na iduću. Faze su:

1. Modifikacija događaja – ako niste zadovoljni s benefitom kocke određene sezone, u ovoj fazi to možete modificirati trošeći larvu.
2. Angažiranje primalja – u ovoj fazi svaki igrač raspoređuje svoje dostupne primalje na neke od dostupnih pozicija (uzgajanje larve, rađanje radnika ili ratnika, te angažiranje u radionici na posebnim zadacima).
3. Angažiranje radnika – u ovoj fazi imate mogućnost poslati svoje radnike izvan kolonije kako biste feromonima prisvojili određeni teritorij s resursima. Ako idete u lov na druge kukce morat ćete angažirati i svoje ratnike. Alternativno možete angažirati radnike na nekim od poslova dostupnim unutar same kolonije. Na početku igre ste zaključani samo na prvu poziciju zadataka, no kasnije možete otključati i bolje pozicije.
4. Žetva – u ovoj fazi prikupljate po jedan resurs s teritorija na kojem ste proširili svoje feromone, te ih pohranjujete na slobodne pozicije unutar kolonije. Sav višak će na kraju sezone propasti.
5. Radionica – u ovoj fazi primalje angažirane na ovoj lokaciji imaju mogućnost vršenja posebnih zadataka, kao npr. izgradnja još jednog izlaza na površinu za vašu koloniju, rađanje nove primalje, otključavanje nove razine kolonije što vam nudi nove pozicije i dodatne mogućnosti za radnike, te izvršavanje bodovnih misija ako ste zadovoljili njihove kriterije. Misije su raspoređene po određenim razinama, pa tako npr. ne možete ispuniti II misiju iz jednog reda ako niste iz I. Postoji još dodatna caka da ako ispunite misiju koju je prije vas ispunio drugi igrač, tada i on dobiva 3 boda.
6. Kraj kruga – u ovoj fazi odbacujete sav višak resursa koje niste bili u mogućnosti pohraniti, te vraćate sve radnike i primalje koji su radili u koloniji na svoje pozicije. Primalje koje ste koristili za izvršavanje zadataka se ne vraćaju, kao i svi radnici koje ste poslali izvan kolonije.

U slučaju da je kraj godine odigrava se još i sedma faza zime, a u njoj ovisno o godini morate prehraniti svoju koloniju (4 hrane za prvu godinu, 5 za drugu i 6 za treću). Svaki ratnik kojeg posjedujete umanjuje vam ovu vrijednost za 1.

Na kraju treće godine igrač s najvećim brojem bodova je pobjednik.
slika

Igra je baš teški euro u smislu da treba jako dobro i jako pažljivo planirati poteze. Tim više što zbog malog broja akcija igra ne prašta greške. Prvu partiju te večeri morali smo naprasno prekinuti na 1/3 jer smo oboje napravili identičnu grešku prerano poslavši jednu od tri dostupne primalje na izvršavanje zadatka, smetnuvši s uma da nam se iste više ne vraćaju. Tako da daljnja igra sa svega dvije primalje nam je uvelike otežavalo stvari. Ako bi se netko toliko zablokirao da ostane i sa svega jednom primaljom, ne vidim načina kako bi se više lako povratio u igru. Jer za npr. rađanje radnika i ratnika potrebne su vam dvije primalje na akcijskoj poziciji kako biste dobili jednog radnika ili ratnika. Tako da smo odložili iduću partiju dok nam mozgovi malo ne probave koncept i način igre.

05.08. smo imali posjetu od strane dragih prijatelja Ivane Patricije i Igora. Vrijeme samo tako proleti a da se ne vidiš s nekim dragim ljudima, pa smo odlučili to ispraviti. Tako da smo definirali višednevno druženje. Vrijeme je bilo iznimno nestabilno i kišovito, ali nama to nije nimalo smetalo u prelijepoj ostakljenoj verandi. Za to su se dodatno pobrinule i igre koje smo naumili zaigrati. Prvi na repertoaru se našao Pulsar 2849. Riječ je o euro SF igri dizajnera Vladimír Suchýa, yep upravo nadaleko poznatim dizajnerom megauspješnog Underwater Citiesa. Igru smo dobili između ostalog i kao svadbeni dar upravo od Ivane Patricije i Igora, no u moru drugih igara, pogotovo od dolaska Underwater Citiesa, nismo imali priliku previše igrati Pulsar. A to je zaista nezasluženo budući da je riječ o zaista odličnoj igri. Puno toga se može zahvaliti i zaista interesantnoj mehanici i širokom spektru mogućnosti koje igra nudi. No krenimo nekim redom.

Godine 2849. čovječanstvo je uspjelo ovladati moćima pulsara te ljudi ko ljudi odlučili su to iskoristiti kako bi se proširili svemirom. Osim svemirskih letova po neistraženom svemiru, otkrivanju novih planeta, koloniziranju naseljivih, tu je još i zaposjedanje pulsara i gradnje svemirskih prolaza kroza njih (što donosi bodove, ovisno o jačini - 1, 2 ili 3), otkrivanje novih zanimljivih tehnologija, te gradnja odašiljača koji vam također mogu donijeti razne nove mogućnosti i benefite. Ali kako se sve to odigrava? Pa u naravi vrlo jednostavno, pomoću kocaka. Čekaj samo malo, pa bilo je rečeno da je ovo odlična euro igra. Kakve đavolje kocke onda? Polako, polako, dozvolite da objasnim.

Svaki krug u ovisnosti o broju igrača, aktivni igrač baca određeni broj kocaka. Dobiveni rezultati se raspoređuju na za to predviđenoj traci, šestice idu na poziciju predviđene za šestice, petice za petice, itd. Jedanput kada se sve kocke rasporede stavlja se određena oznaka točno na sredinu dobivenih rezultata na kockama. Iznad svega toga je i traka redoslijeda igranja, i traka s dodatnim benefitima u odnosu na redoslijed igrača na toj traci. I dobro kakve veze i u kakvom odnosu su sad sve te tri trake? U nadasve zanimljivom u najblažem slučaju rečeno. Na početku svakog kruga po redoslijedu igranja svaki igrač bira po jednu od dostupnih kocaka. Zadnji igrač odabire dvije za redom, te redoslijed se vraća u obrnutom smjeru do prvog igrača. Rezultati na kockama vam omogućuju igranje i aktiviranje određenih akcija. Generalno su veći brojevi bolji, ali ponekad ćete htjeti i manje. Jasno postoje određeni modifikatori kojima ćete moći dodatno utjecati na rezultate na kockama, ovisno o vašim potrebama. Za svaku kocku koju uzmete gledate gdje se nalazi oznaka zlatne sredine u odnosu na vaš izbor. U ovisnosti o tome pomaknete se za toliko pozicija prema naprijed, ili unatrag, na traci redoslijeda igrača ili traci benefita. Generalno će vam veći brojevi davati bolje benefite, ali će vas pomicati unatrag na ovim trakama, ali sve zavisi o rezultatima na kockama. Što ako aktivni igrač dobije samo šestice na svim kockama, pa sad mi recite gdje je tu zlatna sredina svih dobivenih rezultata :-D .
slika
Igraća ploča svemira

Jednom kada svaki igrač odabere po dvije kocke i pravilno se preraspodjeli na trakama, i može se prionuti odigravanju akcija. Svi igrači odigravaju sve svoje kocke akcija prije prelaska na idućeg igrača. Određene akcije i benefiti će vam omogućavati da odigrate po krugu i treću posebnu crvenu kocku, ali to možete uraditi samo jedanput po krugu.

Glavnina igre se odigrava na velikoj okrugloj ploči neistraženog svemira. Svaki igrač polaže jedan svoj svemirski brodić na jednu od početnih rubnih pozicija. Pomoću rezultata na kockama pomičete svoj brodić na za to predviđenim linijama. Morate se kretati točno onoliko koliko vam iznosi rezultat na kocki kojom odigravate kretanje. U slučaju da imate razvijene tehnologije, kretanje po određenim linijama vam može donijeti i lijep broj bodova. Pri prijelazu galaksija otkrivate njihove pločice i imate na uvid kakvi se planeti u njima nalaze. Ako stajete na poziciji galaksije imate mogućnost istraživanja neistraženih planeta, stavljate svoju oznaku na planet i dobivate određeni benefit. Pri dolasku na poziciju pulsara na isti stavljate svoju oznaku da je prisvojen od vaše strane. Kasnije možete izgraditi svemirska vrata kroz njih, što će vam po krugu donositi određeni broj bodova.

Osim glavne ploče s pozicijama svemira, iznad nje ćete nasumično poslagati i po krugovima svima dostupne tehnologije, počevši od početnih iz I doba, pa do sve boljih i jačih iz III doba. U prvom krugu će vam biti dostupan samo prvi red, pa zatim drugi, pa treći itd. Nakon osmog kruga igra završava, dakle redovi javnih tehnologija ujedno označavaju i trajanje igre. Od početka su sve vidljive tako da si igrači mogu unaprijed planirati strategije. Prema gore napreduje jedino oznaka kruga, i dostupnosti tehnologija iz tog reda i svih ispod oznake.

Osim javnih tehnologija svaki igrač će ispred sebe imati i vlastite unikatne tehnologije u obliku piramide. Da bi otključao one s viših pozicija prvo je potrebno razviti one koje se nalaze direktno ispod njih.

I na koncu tu su odašiljači koje možete graditi, i koji jednom potpuno izgrađeni vam mogu donijeti određeni broj bodova, generirati po krugu određene bodove, ili donositi određene druge benefite.
slika
Pulsar 2849

Nakon 8 kruga kreće konačno bodovanje u kojem se gleda tko je i u kojoj mjeri ispunio neke od tri dostupnih misija (na početku igre se nasumično odabiru tri), zatim određene tehnologije koje donose bodove na kraju igre, bodovanje redoslijeda igrača na kraju igre, broj planeta koji se otkrio i kolonizirao, broj nedovršenih svemirskih vrata. Igrač s najvećim brojem bodova je pogađate pobjednik.

U igri postoji još mnoštvo sitnih detalja za koje bih potrošio previše vremena da u sve ulazim, ali ovo bi vam ugrubo bio prikaz igre Pulsar 2849.

Pogledali smo brzinski video tutorial koji bismo definitivno svima preporučili jer se zaista odlično objasne ama baš sve sitnice.


I nakon toga smo prionuli na igru. Zanimljivo je bilo što gotovo do polovice igre niti Slavica niti ja uopće nismo istraživali svemir, orijentirajući se uglavnom na tehnologije i odašiljače. Ivana i Igor su za to vrijeme naveliko otkrivali nove galaksije i kolonizirali planete. Živo nas je zanimalo kako će se to odraziti na sam kraj igre. A konačni rezultati su rekli sljedeće.
1. Igor – Crveni (195)
2. Ivana Patricija - Žuta (172)
3. Slavica – Plava (165)
4. Mislav – Zeleni (160)

Mada ne bih rekao da smo bili nešto značajno lošiji, definitivno ne valja previše zanemarivati niti jedan segment igre.

Napravili smo pauzu od sat vremena i pozabavili se igrom pripreme ručka. Kada smo nastavili odlučili smo to učiniti u Suchý stilu, što je značilo da smo zaigrali i drugu njegovu odličnu igru – Underwater Cities.

Slavica se ovoga puta latila objašnjavanja pravila, i tu je odradila toliko dobar posao da je Igor s prvom partijom (140 bodova) pobijedio stare iskusnjare – Slavica (122) i Mislav (97). Ivana je bila svega 5 bodova iza mene, što je isto respektabilno s obzirom na prvu partiju. Igra im se naravno iznimno svidjela.
slika
Underwater Cities

Večer smo zaključili u ugodnim pričama prije nego smo se svi povukli na počinak.

Iduće jutro smo se nakon doručka odmah bacili na teškaša – Terra Mysticu. Nekad smo ovaj Euro biser igrali svako malo, a sad je već prošlo već gotovo dvije godine od zadnje partije. Niti Ivana niti Igor nisu imali velik broj partija iza sebe, tako da smo svi bili tu negdje po vještinama. Usprkos dugom neigranju, već nakon par poteza smo se prisjetili praktički svih starih trikova. Od rasa zaigrali su Chaos Magicians (Slavica), Swarmlings (Ivana Patricija), Auren (Igor) i Engineers (ja).

Već na samom početku se Igor našao poprilično teritorijalno zablokiran sa svih strana. Do samog kraja igre vodio je sa Slavicom perfidne borbe oko svakog teritorija. Ivana se širila na sve strane, a ja sam gradio svoje mostiće koji su mi donosili bodove. Nakon dva i pol sata to mi je donijelo i pobjedu sa 101 bodom, slijedio je Igor sa 97, Ivana Patricija sa 87, i Slavica s 84.

Napravili smo potom pauzu i odlučili Ivanu i Igora upoznati s odličnom gastronomskom ponudom Zagorja. To je naravno značilo posjetu restoranu Preša u Tkalcima iznad Krapine. Ivana i Igor su naručili specijalitet kuće – Gajev odrezak s njokima, Slavica je uzela kuhane štrukle s prezlima, a ja lignje na pariški s pole krumpirom. Uz zajedničke snage uspjeli smo sve fino potamaniti, a ostalo je čak nešto mjesta i za palačinke s Nutellom. Smiješna priča, prilikom naručivanja palačinki došla je jedna starija gospođa kao naša nova konobarica. Dok je odnosila tanjure i pladnjeve od ručka, ne razmišljajući o mogućim krivim konotacijama priupitao sam malo prenaglašeno ostatak ekipe što ćemo se iduće igrati kad se vratimo doma. Nisam uspio osobno posvjedočiti jer je u trenutku gospođa stajala iza mene, ali po svjedočenju ostalih napravila je poprilično zgražajuću facu, a navodno se i prekrižila pri ulasku u restoran. Možda sam se trebao objasniti prilikom donošenja palačinki, ali zaključili smo da će ovako nedorečeno ostati zanimljivije za daljnje prepričavanje. Ionako ne vjerujem da bi nam ikad povjerovala o čemu je uistinu riječ :-D .
slika
Odličan ručak u odličnom društvu

Po dolasku doma zaigrali smo i jedan Stone Age. Ova lagana Euro igra je savršena ulazna igra za sve one koji se misle jednog dana baciti na neke teškaše. Igra je dovoljno lagana da ju i novi igrači mogu bez problema svladati, a ima i dovoljno „mesa“ da uvijek bude zanimljiva i iskusnijim igračima. Budući da je Slavica praktički napisala doktorat o igri zbog nebrojenih odigranih partija na Boardgame Areni, znali smo da nemamo šanse. Usprkos tome svejedno smo se lijepo i dobro zabavili. Slavica je očekivano pobijedila sa 185 bodova, slijedio sam ju ja sa 180, zatim Igor sa 163, te Ivana sa 156.
slika
Stone Age

Ivana i Igor su nas morali nažalost napustiti zbog jutarnjih obaveza u Zagrebu, no obećali su se vratiti čim to obave.

Navečer smo se Slavica i ja ponovno okušali u Myrmes, ovoga puta odigravši igru do kraja. Slavio sam pobjedu sa 63 boda, naspram Slavice i njenih 47. Nažalost nismo ostali preoduševljeni. Usprkos lijepoj i zanimljivoj temi, igra ni po čemu drugom posebno ne odudara od mnoštva drugih manje znanih Euro igara. Zbog ograničenosti trajanja i mogućnosti koje se mogu izvesti, čitava igra nam je djelovala kao čisto držanje glave iznad vode kako bismo samo nekako preživjeli kraj godine i uspijemo prehraniti koloniju. No trebati će definitivno još partija i u više igrača za konačni sud.

Idući dan do podneva su Ivana i Igor već bili ponovno kod nas, pa smo mogli nastaviti s igraćim maratonom. Sa sobom su ovoga puta ponijeli i jedan od svojih nadražih worker placement igara – Russian Railroads. O igri smo čuli samo najbolje već iz nekoliko izvora, ali sve dosad nismo imali prilike isprobati. U igri 2-4 igrača se natječu tko će izgraditi najveću i najnapredniju željezničku dionicu do gradova Vladivostok, Sankt Peterburga i Kijeva.
slika
Moj projekt izgradnje željezničkog sustava

Na velikoj igraćoj ploči slat ćete svoje radnike na određene pozicije u izvršavanje zadataka, a na pojedinačnim pločicama koje će svaki igrač dobiti ćete vidjeti vidljive plodove vašeg rada. Većinom će se to odnositi na izgradnju željezničke trase s nekom od ponuđenih tračnica. Što kvalitetnije tračnice koristite prilikom gradnje, to ćete dobivati više bodova. Također što dalje napredujete na određenim trasama, to će vam se više novih mogućnosti otključavati i otvarati. Za korištenje benefita određene trase trebat će vam i lokomotiva određene snage. Ne valja zanemarivati niti stupanj industrijalizacije, a čiji napredak će vam također donositi nove pogodnosti. A tu su još i inženjeri koji vam otvaraju razne nove strateške mogućnosti. Ukratko igra obiluje opcijama, na vama je da ih što bolje iskoristite.

Kao i kod većine ovakvih igara sve se odigrava kroz krugove. Po redoslijedu igranja svi igrači polažu na slobodne pozicije svoje radnike i dobivaju ili aktiviraju određene benefite tih pozicija. Jednom kada su svi odigrali sve svoje radnike, svaki igrač boduje trenutnu situaciju nekoliko određenih segmenata sa svojih igraćih pločica (željezničku trasu, razinu industrijalizacije, poredak igrača…).

Nakon 7 krugova ide finalno bodovanje gdje se još dodatno boduju bonus kartice, te primat u broju inženjera koje ste unajmljivali tijekom igre. Igrač s najvećim brojem inženjera osvaja dodatnih 40 bodova, dok drugi igrač 20. Sveukupni zbroj svega daje pobjednika.

Taman pred početak igre pridružila nam se i mala siva maca. Igra je vrlo lagana za ući u nju, ali opet iskusniji igrači će imati veću prednost u poznavanju koje stvari su isplativije na početku, te kojim redoslijedom bi optimalno što trebalo napraviti. Rekao bih da smo se za prvu partiju dosta dobro držali, možda da nismo toliko zanemarivali inženjere bi i pobijedili. Ovako je očekivano pobijedio Igor s 356 bodova, slijedili smo Slavica i ja s identičnih 325, te Ivana s 292. Ivana je tijekom igre nekako više bila orijentirana na savjete i pomaganja nama, da je na koncu zanemarivala svoje ciljeve za pobjedu.
slika
Russian Railroads

Nakon toga odlučili smo uzvratiti uslugu i naučiti Ivanu i Igora neku našu novu igru. Odlučili smo se okušati u širenju zaraze Innovationom. Nažalost igra se ipak nije pokazala kao njihova vrsta čaja. No i usprkos tome odigrali smo da kraja i Igor je slavio s pobjedom, ali samo zato što sam cijelu igru kad god sam mogao ja bio posvećen sabotiranju Slavice.

Ugodno druženje uz dobru zabavu nažalost brzo prođe, pa je tako došlo vrijeme i za rastanak i nove dogovore jednom kada se ponovno vratimo u Zagreb.

U nedjelju 08.08. odlučili smo se za planinarenje na Ravnu goru iznad Trakošćana. Parkirali smo se na parkirnim mjestima uz cestu u neposrednoj blizini jezera, te pješice odpješačili do hotela Trakošćan. Vikendom se masno naplaćuje parking u blizini samog dvorca i hotela, a zbog kojih par sto metara pješačenja više-manje nećemo poginuti. Nakon što smo preživjeli avanturu posjeta Milengradu mislim da bismo preživjeli i pješačenje kroz Saharu.

Iznad hotela Trakošćan nalazi se lijepi puteljak kroza gustu šumu koji vodi blagim usponom do seoca. Društvo na putu nam je pravila simpatična obitelj iz Huma na Sutli, a s kojima smo uživali u ugodnim razgovorima i razmjeni planinarskog iskustva. Rastali smo se na početku seoca budući da su oni odlučili napraviti veću pauzu, a mi smo naumili održati tempo dok nas je držao unutarnji naboj.

Koji kilometar dalje i obližnji izvor nas je ipak ponukao na kratki predah i obnovu zaliha vode. Bistra i hladna izvorska voda djelovala je pravo okrepljujuće na dušu i tijelo. Temperatura zraka je bila oko 30 stupnjeva i ugodan osvježavajući vjetrić tjerao je bilo kakvu vrućinu.

Prošli smo još nekih kilometar i pol kroz seoce, a onda smo ponovno zašli u duboku šumu i udarili po lijepoj kosini uza brijeg. Na jednom dijelu je bilo i poštenih veranja po stijenama, ali blizina destinacije nam je dalO dodatnu snagu da prebrodimo i posljednje napore.

Filićev dom je bio lijepo popunjen, ali srećom ne i prekrcat. No i usprkos tome stigavši oko 14h zakasnili smo na glavnu deliciju dana – gulaš od veprovine. Zadovoljili smo se porcijama štrukli, koji su količinski jednako dobro umirili naše želuce.

Kratko smo još predahnuli nakon obroka, a onda smo se zaputili na sam vrh, koji se nalazio na nekih desetak minuta od planinarskog doma. Tek pred dolazak na sam vrh smo primijetili koliko se vrijeme pogoršalo brzim nailaskom sivo-crnih oblaka. No bili smo odlučni u namjeri da dosegnemo vrh i obavimo foto seansu, pa što bilo da bilo. Tvrdoglavost nas je brzo napustila kad su krenule padati krupne kapi kiše. Bacili smo se u luđačku trku natrag prema domu, ali već na pola puta je jednako brzo prošlo kako je i došlo. Još neko vrijeme su držali sivi oblaci, a onda se ponovno ukazalo Sunce. Sretni što smo izbjegli neplanirano kupanje vratili smo se do vrha i obavili snimanja, a hrabriji član družine se na najvišoj točci uspeo po ljestvama i na osmatračnicu.
slika
Za ružnog vremena

slika
Za lijepog vremena



slika
Behold the great green land

slika
Malo nas dvoje

slika
Na vrhu osmatračnice

Kada sam bio zadovoljan sa svim ispucanim slikama vratili smo se natrag do planinarskog doma. Ponijeli smo sa sobom malu igru The Ming Voyages, koju sam osvojio na jednoj od mnogobrojnih nagradnih igara Boardgame Geeka, i nisam se mogao sjetiti dostojnijeg mjesta za prvo isprobavanje igre nego na 694 metara visine Ravne gore. Najkraći opis igre koji mogu dati dobrim poznavateljima društvenih igara jest mini Twilight Struggle. Riječ je dakle o asimetričnoj igri za 1-2 igrača u kojoj jedan preuzima ulogu aktualnog cara Ming dinastije, dok drugi igrač preuzima ulogu triju barbarskih frakcija. Ming igrač nastoji izvršiti 7 velikih putovanja, dok brani granice carstva od upada stranih sila, dok igrač koji igra s barbarskim frakcijama nastoji ovladati s pet pokrajinskih provincija na sjeveru (Yunnan, Sichuan, Gansu, Shanxi, Liaodong).
slika
Ming Voyages

Inače povijesno riječ je o stvarnim putovanjima koje je kinesko carstvo poduzelo između 1405.-1433. godine, a sve u svrhu širenja svojih spoznaja svijeta, ali i širenja kineskog utjecaja. Putovanja su uistinu dosegla do Calicuta u Indiji, Hormuza u Perzijskom zaljevu, te obale Arabije i istočne Afrike.

Igra se odigrava pomoću karata iz zajedničkog špila kojeg dijele obje strane. Caka je da jednako poput i u Twilight Strugleu, većina karata ima benefite za oba igrača. Pa tako ako jedna strana odigra kartu za događaj ili utjecaj a karta sadrži i protivnički događaj, i njegov benefit će se aktivirati. Aktivni igrač koji odigrava dotičnu kartu ima opciju odabira redoslijeda što će se prvo dogoditi. Karte se mogu odigravati za navedeni događaj koji je naveden na karti, ili iskorištavanjem brojke utjecaja za neku od akcija. Neki događaji na karti se neće moći odigrati sve dok nisu zadovoljeni određeni uvjeti karte, npr. nije uspješno izvršeno putovanje do neke od lokacija (East Africa, Persian Gulf, Arabia, Ceylon, India, Sumatra, Siam).

Kod odigravanja karte za utjecaj (1-3) imate opciju izgradnje jedinica, pomicanja istih između teritorija koji kontrolirate, napad na protivnički teritorij, ili u slučaju Ming igrača izgradnje brodovlja i slanje na putovanja, te izgradnje naseobina i njihovo postavljanje u kineske provincije u slučaju barbarskog igrača.

Ming igrač započinje igru s 3 karte, barbarski igrač s 4. Igra se odigrava tako da Ming igrač uvijek igra prvi povlačeći 2 nove karte, te nakon toga odigrava jednu iz ruke. Zatim barbarski igrač odigrava jednu kartu. Nakon toga se igrači zamijene za karte, te proces kreće ispočetka. Alternativno igrači umjesto odigravanja karata mogu skriveno polagati u rezervu. Karte iz rezervi se koriste za ponovno bacanje kocaka u borbama.
slika
Igraća ploča

Što se tiče samih borbi one će se voditi za kineske provincije i osmišljene su uistinu unikatno. Kada se dvije suprotstavljene strane nađu na lokaciji jedne od provincija, dolazi do borbe. Prvo napadač baca svoje tri kocke, te odlučuje hoće li neke ponovno bacati ovisno o kartama koje ima u rezervi. Nakon toga branitelj baca kocke i odlučuje hoće li i koje kocke ponovno bacati ovisno o kartama u rezervi. Generalno postoje 3 glavne vrste rezultata na kockama. Ako na sve 3 kocke uspijete dobiti sva ista broja, to se smatra najjačom kombinacijom, zatim dva ista rezultata je srednja kombinacija, dok su svi različiti rezultati loša kombinacija. U slučaju da oba igrača završe s jednakom kombinacijom, onda se gledaju veći rezultati na kockama, npr. rezultat tri kocke s peticama će potući tri kocke s četvorkama, duple šestice će potući duple petice itd. Mogući su naravno i neriješeni ishodi, u kojem slučaju igrači ponovno kreću u novi krug bacanja. Borbe traju dok god jedna strana ne izgubi sve svoje jedinice. Nema povlačenja.

Kada se špil karata iz kojeg se povlače karte istroši, to označava kraj jedne ere. Sve odbačene karte se dobro promiješaju i kreira se novi špil karata. Igra završava kada se špil i po drugi put istroši. Igrači odigravaju svoje preostale karte iz ruke, i ako nitko ne uspije ostvariti svoj uvjet pobjede, tada se zbrajaju bodovi. Ming igrač zbroji sva putovanja koja je obavio te sve provincije koje ima pod kontrolom. Barbarski igrač zbroji sva putovanja koje Ming igrač nije uspio ostvariti te to pribroji provincijama koje on drži pod kontrolom. Igrač s većim zbrojem pobjeđuje.
slika
Partija u tijeku

Imali smo najbolju namjeru zaigrati dvije partije za redom, tako da oboje dobijemo najbolji dojam kako je igrati s kojom stranom, ali kako nam se već prva partija odužila na sat i pol, na kraju smo od tog morali odustati. U jednoj partiji koju jesmo odigrali u cijeloj njenoj punini, Slavica je zaigrala s miroljubivom Ming dinastijom, a ja s ratobornim i nasilnim barbarima. Iako je igra iznimno lagana za pohvatati, donošenje odluka je sve samo ne lagano. Ne samo da morate dobro promisliti koju kartu ćete odigrati, potencijalno omogućivši i protivniku da reagira sa svojim dijelom karte, već dobro želite promisliti što ćete ne-odigravanjem proslijediti protivniku.

Slavica se odmah bacila na putovanja, dok sam ja potratio i previše vremena na okupljanje divljih hordi, prije nego sam se okomio na kineske provincije. Partija je bila iznimno napeta sve do nekih petnaestak minuta prije završnice, a kada je postajalo sve očitije da nemam baš neke šanse za pobjedu. Jednom kada Ming igrač uspije ispuniti više od polovice potrebnih putovanja, barbarskom igraču se znatno otežavaju opcije koje ima na raspolaganju. Budući da se izvršavanjem putovanja otključavaju na kartama puno moćniji događaji Ming igrača. Igrač koji igra s barbarima stoga treba odmah na početku agresivno krenuti s pritiskom, ne dopuštajući Ming igraču predah da pronalazi vremena i resurse za putovanja. Slavica je ostvarila pobjedu u samoj završnici kada smo preostali s posljednjim kartama u rukama, i to tako da je uspješno izvršila i posljednje sedmo putovanje. Igra nam se na prvu podosta svidjela, no trebat će još puno veći broj partija dok se ne stvore finalni dojmovi.

Prošlo je 18h i bili smo praktički jedini koji su ostali. Brzo smo sve pospremili i još bržim koracima krenuli na spust u niže krajeve. Kod dvorca Trakošćan smo stigli točno u sumrak, a na putu do auta smo već oprezno koračali u poštenoj tmini.
slika
Trakošćan u suton

09.08. je bio red za rekuperaciju od fizičkih aktivnosti prijašnjeg dana. Ovoga puta smo se odlučili za terme Jezerčica u Donjoj Stubici, a gdje je cijena bila puno prihvatljivijih 60kn po odrasloj osobi za cjelodnevni boravak. Poput Tuheljskih toplica imaju lijepu vanjsku livadu i vanjski sadržaj, mada ni izbliza po raznolikosti poput Tuheljskih. Imaju jedan veliki vanjski bazen, jedan manji za najmlađe, trampoline, tri manja dječja tobogana sa zasebnim bazenom, te zasebne vanjske prostore za igranje stolnog tenisa, stolnog nogometa, pikada i biljara. Unutarnji prostori se sastoje od velikog olimpijskog bazena, pored njega je jednak po veličini bazen za opuštanje s raznim vodenim masažerima i umjetnom kišicom koja povremeno pada na jednom dijelu. I unutra se nalazi jedan dječji bazen od svega par centimetara dubine sa skroz malim dječjim toboganima, te još jedan manji bazen s dva tobogana za nešto veću djecu i odrasle. U ravnini s njim nalaze se i dva jacuzzija, a na samom kraju je još jedan veći bazen s jednako vrućom vodom. U tom bazenu su se većinom zadržavali umirovljenici i stariji ljudi.

Za početak smo se držali vanjskih prostora zauzevši s ručnicima dvije ležaljke i prostrvši ispred dekicu. Malo smo se smočili za početak, onda kratko osunčali, a nakon toga prionuli na partiju omiljenog Underwater Citiesa sa New Discoveries ekspanzijom. U dva sata igre Slavica (Builder) uspjela je ostvariti pobjedu nada mnon (Tunnel Builder) sa svega bodom razlike, 135 naspram 134. Da stvar bude gora da sam bio više skoncentriran mogao sam lako ja biti taj koji bi slavio s bodom/dva prednosti. Imao sam spuštenu kartu ispred sebe da jedanput po potezu mogu mijenjati jednu plastiku za algu i obrnuto. A kako sam od karata za finalno bodovanje uzeo da mi svaka kombinacija plastike i znanosti donosi 3 boda, nedostajala mi je upravo jedna plastika . Ali eto kad si gladan, nisi svoj. A bio sam tad već poprilično gladan.

Za razliku od prijašnje godine kada smo se zadovoljavali pizzama, odlučili smo ovoga puta dati priliku glavnom restoranu terma. Uh što li smo bili ljuti na sebe što nismo dali priliku i prethodne godine, jer porcije osim što su obilne, su i zaista fenomenalne. Ne sjećamo se kad smo posljednji put uživali u tako odličnoj i ukusnoj hrani. I ne samo to, porcije dolaze servirane u aranžmanu da pomišljate da se nalazite u nekom otmjenom restoranu usred Pariza, a ne toplicama usred Zagorja. Od bogatog izbora raznih specijaliteta Slavica se odlučila za pileće medaljone u zlatnom umaku (bučin sos u kombinaciji s topljenim sirom) i krumpir lađicama kao prilogom. Ja sam se pak odlučio za rižoto sa šparogama i komadićima puretine. Slasno smo se najeli poput kraljeva, jedino što zbog obilnosti porcija imali smo poteškoća u dovršavanju serviranih porcija. Čak i uz pomoć jedne mace kojoj je Slavica kriomice prosljeđivala komadiće mesa.
slika
Rižoto sa šparogama i komadićima puretine, te pileći odresci u zlatnom umaku s krumpir lađicama

Idućih sat i pol smo bili primorani na odmaranje na ležaljkama u finoj hladovini, teško nam palo. Kada se hrana slegla ostatak vremena smo proveli prvo na vanjskom bazenu gdje smo se lijepo isplivali, a do samog kraja smo se ležerno odmarali na vodenim masažerima unutarnjeg dijela.

Mislili smo da nas iduće doma čeka dobar spavanac, ali smo se tu grdo prevarili. Bilo je oko 22h kad smo se vratili, a na brijegu nas je dočekalo mnoštvo ljudi s upaljenim svjetiljkama na mobitelima. Hodali su okolo naokolo na sve strane, neki već zalazeći u šumu. Iskreno ću reći da mi je prvo palo na pamet da je riječ o nekakvoj igri potrage za blagom. Bože moj profesionalna deformacija. No detaljnom inspekcijom, koliko se to moglo uopće po mraku, zamijetio sam da su sva lica mrtvački ozbiljna, neka zabrinuta, a neka i preplašena. Sva sreća pa je među ljudima bio i susjed Mladen, a od kojeg sam uspio doznati da se radi o jednoj sasvim drugoj vrsti igre. Naime već drugu noć za redom neki od susjeda su zamijetili na brijegu iznad naše kuće visokog čovjeka u crnom. Stajao bi ispod ulične lampe i motrio okolinu, a čim bi skužio da je primijećen il bi ga netko izdaleka dozvao, odmah bi se bacio u bijeg natrag u šumu. Također jednom od susjeda ispod nas je večer prije auto bio iznutra skroz pretumban, kao da je vihor prošao kroz njega. Na stranu što je u Zagorju tradicija aute ostavljati otključanima. Uglavnom kako ga je vidjelo više ljudi, no nitko nije vidio lice, javio se strah zbog sumnjičavog i neobičnog ponašanja stranca. I tako se nedugo nakon najnovijeg viđenja ovoga puta okupila rulja, s ciljem da se pretraži bliža okolica. Slavici sam dao instrukcije da se zaključa u kuću na sigurno, a ja sam se pridružio ostalima u potrazi za odgovorima.

Prvo smo detaljno pretražili sve okolne vikendice. Jednu iznad nas, odmah uz šumu, smo pronašli otključanu. No unutra nismo pronašli nikoga. Zatim smo se okrenuli potrazi u šumi. Tu smo nedaleko od otključane vikendice naišli na svježe polegnutu visoku travu koja je vodila u šumu, stoga smo krenuli tim tragom. Jednom kada smo se našli u šumi izgubili smo svaki daljnji trag. Neko vrijeme smo lunjali na sve strane, ali sve bez ikakvih rezultata.

Poraženo smo izašli iz šume i okupili se ispred Mladenove kuće formirajući krug. Svatko je imao svoje mišljenje, moje je bilo da je riječ o bezopasnom imigrantu koji je vjerojatno u potrazi za hranom i mjestom gdje će prespavati. Druge teorije su bile u rangu da je riječ lopovu, psihopatu ili luđaku. Tko je bio u pravu nije nam znala reći niti policija koja je ubrzo došla. Još smo malo s njima pregledali okolicu, ali ni ovoga puta očekivano nije bilo nikakvih rezultata. Ono što nas nije nimalo umirilo je bila spoznaja od strane pripadnika reda i sigurnosti, da već mjesec dana skupljaju pozive od ljudi iz okolice o neobičnom čovjeku koji se čim padne noć mota po šumi i oko napuštenih kuća.

Ne znam za ostale, ali mi smo tu večer zabarikadirali cijelu kuću. Obično smo znali ostaviti neke prozore otvorenima da se kuća provjetruje ugodnim šumskim zrakom. No odonda smo zatvarali sve grilje i prozore, te smo se čak zaključali i u sobe. Izvukao sam iz ostave motiku te ju držao blizu kreveta, a Slavica je pak na dohvatu ruke držala veliki kuhinjski nož. Čak i usprkos takvom osiguranju tu noć smo jako malo i jako slabo spavali, cijelo vrijeme osluškujući i budeći se i na najmanji neobični zvuk. Eto umjesto potrage za blagom na kraju smo dobili scenarij iz igre Betrayal at House on the Hill.

Kako smo imali isprekidan i slab san idući dan smo si dali oduška da nešto dulje odspavamo. Doručkovali smo nešto malo i lagano, a onda se zaputili do sela Gusakovec i restorana Lojzekova hiža.

Posljednji put smo bili prošle godine u nedjelju, kada je mjesto bilo prepuno. Uza još jedan bračni par čekali smo tada u redu da se oslobodi stol. Tako da smo odonda odlučili kako ćemo ubuduće tamo odlaziti samo u tjednu. I nismo se prevarili, osim nas u restoranu su još svega dva stola bila popunjena s dvoje i četvero ljudi. No od prošle godine su proširili kapacitete, izgradivši preko puta glavne kuće restorana otvorenu pečenjaru s dodatnim stolovima. Nismo se usudili provjeriti da li bi se i usprkos tome tražio stol više za vikend.

Naručili smo goveđu juhu za predjelo, a za glavno jelo se odlučili za zapečene zagorske štrukle u keramičkim posudicama. Naravno kao što smo i zapamtili hrana je bila odlična.
slika
Zagorske štrukle u restoranu Lojzekova hiža

Nakon toga smo se sjeli za jedan od vanjskih stolova i zaigrali Innovation s Echoes of the Past ekspanzijom. Društvo nam je pravila mala gusjenica vanzemaljskog izgleda.
slika
Vanzemaljac

Odigrali smo dvije partije, sveukupno proboravivši vani oko tri sata. Baš i nije bio Slavičin dan, budući da sam u obje pobijedio sa 7 postignuća naspram Slavičinih 1 i 5. Kod zadnje partije su nam društvo pravila i dvojica simpatičnih domaćih muževa, a koji su se sjeli za stol do nas i davali si oduška od napornog posla uz dobru hladnu pivu. Kada smo završili zadnju partiju i krenuli se spremati, priupitali su nas tko je pobijedio, budući da se nije čuo ničiji sretni pobjednički usklik. Odgovorio sam im da sam ja pobijedio, ali da se moram jako pripaziti s veselim nabijanjem na nos, budući da je supruga izgubila dvije igre za redom. Nasmijali su se od srca pa smo se nakratko lijepo pospominali :) .
slika
Innovation okršaj u Gusakovcu

Doma smo došli oko 18h, taman da kunicu Bongu pustimo u dvorište da malo odskakuće. Bila je toliko vesela zbog toga da se u određenim trenucima baš jako zatrčavala s jednog kraja na drugi, pritom visoko skačući i radeći svakakve piruete u letu. Na njihovom jeziku to je znak velike radosti.
slika
Bonga u svom prirodnom okruženju

Kad se smračilo povukli smo se u kuću i ponovno se pošteno zakračunali. Prije spavanja smo odigrali još jednu partiju Innovationa, ali ni ovoga puta igraća sudbina nije htjela Slavicu. Predložio sam joj da si na Boardgame Geeku prouči priručnik za novajlije, a ona mi je poručila da si pročitam priručnik za muževe, sekciju kako ne razjariti ženu prije spavanja i proći nekažnjeno.
Ovi su korisnici zahvalili autoru Valsim za post (ukupno 4):
dadoPapaverkockicatanelorn
Možete otkriti više o osobi u sat vremena igre, nego u godinu dana razgovora. - Platon
kockica
Reactions:
Postovi: 2519
Pridružen/a: 09 vel 2015, 13:55
Lokacija: Zagreb - Rakovica
Ima zahvala: 2064 puta
 pohvaljen: 1344 puta
Kontakt:

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la kockica »

Najbolje bi se umilio ženi da joj poklonis ono mace.
Odgovori

Natrag na “Blogovi iz boardgame svijeta”