Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Tekstovi, podcastovi i ostali materijal kojeg objavljuju razne boardgame zajednice u Hrvatskoj.
Pravila foruma
Svaki korisnik otvara svoju temu u kojoj će opisivati zanimljivosti i crtice iz vlastitih igraćih događanja
Avatar
Valsim
Redovni član udruge
Postovi: 2194
Pridružen/a: 12 tra 2013, 23:20
Lokacija: Zagreb
Ima zahvala: 1310 puta
 pohvaljen: 1282 puta
Kontakt:
Status: Offline

BGG logo

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la Valsim » 01 lip 2019, 13:49

@dlakar
Dosta dobro moram priznati, dok god se ta agresivnost ne prenosi i u stvarnom životu :D .
Jako mi je zanimljivo kako u Clashu prezire i izbjegava sukobe, a u Through The Agesu je uvijek prva koja počinje s vojnim ojačavanjem i stavljanjem raznih gadnih političkih karata koje sakate najslabije igrače.
Možete otkriti više o osobi u sat vremena igre, nego u godinu dana razgovora. - Platon

dlakar
Postovi: 513
Pridružen/a: 22 vel 2016, 16:46
Ima zahvala: 429 puta
 pohvaljen: 429 puta
Kontakt:
Status: Online

BGG logo

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la dlakar » 01 lip 2019, 14:15

A gle, i ja sam dosta agresivan. 😁
Isprobao sam svakakvih strategija i nekako mi se čini da je vojna ipak najisplativija. Lijepo je kad napraviš neki kombo... Homer, Miki, Shakespeare sa Vrtovima l Bazilikom...a onda dođe Napoleon i sve ti rasturi. Teško je stat sa agresijama kad vidiš da netko zaostaje sa vojskom i onda se nekako samo orijentiraš na to...i tu mi je jedini problem u igri. U više igrača, ako netko kaska, opako se svi okome na njega. Mene su jednom u prvom dobu tako izmasakrirali, da se nisam više mogao vratit. E od tada uvijek imam vojske...barem malo više od protivnika. :)

Avatar
Valsim
Redovni član udruge
Postovi: 2194
Pridružen/a: 12 tra 2013, 23:20
Lokacija: Zagreb
Ima zahvala: 1310 puta
 pohvaljen: 1282 puta
Kontakt:
Status: Offline

BGG logo

Re: Boardgame adventures of Mislav, Slavica and friends

Post Postao/la Valsim » 11 ruj 2019, 13:27

Dugo toplo ljeto uz dvorce, planinarenje, more i naravno igre

Čovjek se pošteno niti ne okrene, a već je novi godišnji odmor pred njim. OK baš i nije tako, ali je nažalost u slučaju protoka vremena na odmoru. Tko još nije poželio još samo jedan dan više za posjetiti ovo ili ono mjesto, još jedan dan ludog provoda, ili jednostavno mirnog provoda doma. Kao i svake godine tako smo i ove nastojali ostvariti dobar balans između svega navedenog.
Kako sam ove godine dosta malo koristio godišnji odmor, ostalo mi je još do kraja lipnja za iskoristiti 8 dana starog godišnjeg. Odlučili smo se naravno za našu dobru stari vikendicu u Zagorju.

Put je ove godine bio utoliko olakšan otkako smo oboje položili vozački i nabavili auto.

U protekle dvije godine ljetovanja u Zagorju, ostalo nam je još samo jedno posebno mjesto za posjetiti – dvorac Trakošćan. Riječ je o jednom od naših najbajkovitijih mjesta - cjelovito očuvanom dvorcu, građevinama uz dvorac, te perivoj i park šume s jezerom. Upravo u šumovitom parku oko jezera ćemo provesti najviše vremena. Nema do prekrasne prirode.
slika

Prvi posjet je bio u subotu 15.06. Imali smo taj peh da smo odabrali glavni ulaz gdje se baš taj dan parking plaćao 15kn. Tu se također nalazila moderna zgrada gdje su se prodavale ulaznice za dvorac – 40kn za odrasle i 1kn za šetanje parkom uz jezero. Kako ćemo kasnije otkriti parking kod glavnog ulaza se naplaćuje samo za vikend. Također ako prilazite dvorcu sa suprotne strane, uz cestu se nalazi malo parkiralište, gotovo kao odmorište. Tamo je parkiranje uvijek besplatno, a tako možete izbjeći i „skupo“ plaćanje ulaska u park. Znači kod glavnog ulaza ograda i oni pomični blokatori za koje treba kupiti karte, s druge strane jezera ništa. Još jedna doza smislenosti u „Lijepoj našoj“.

Odlučili smo prvo obići cijelo jezero uzduž i poprijeko, a tek onda do dvorca.

Osim malog dijela blizu dvorca, jezero je u potpunosti obuhvaćeno šumom hrasta kitnjaka i običnog graba, uz nekoliko iznimaka crnogoričnih vrsta.
slika

Staza oko jezera je zaista prekrasno uređena. Na dijelu ćete po drvenim mostovima pomisliti da ste na Plitvičkim jezerima. Duž poučne staze tzv. „Put vila“ nalazi se 20 poučnih točaka s tablama, a koje daju bolji uvid i razumijevanje bio-faune, životinjskog svijeta, reljefa, i raznih drugih zanimljivosti. Dužina staze oko jezera iznosi 5 km i može se razgledati uz laganu šetnju za otprilike 2 sata. Uz jezero se bliže dvorcu nalazi pontonski restoran gdje se mogu iznajmiti pedaline, a nešto dalje je i ribarska kućica preuređena u info centar.
slika

Uživali smo u svakoj minuti ugodne šetnje i boravka u prirodi. Svakih par metara se otkrivao djelić prelijepog pejsaža, neka životinja, neki kukac, neko stablo zanimljive građe. Otkrili smo i neka čarobna, kao stvorena mjesta za igranje. Ako sam ijednu igru poželio zaigrati prilikom boravka u blizini jezera, to je onda definitivno bio Wingspan, naše najnovije otkriće u svijetu društvenih igara. Više o tome nešto kasnije.
slika
Kada smo završili s upijanjem prirodnih ljepota, došlo je vrijeme za kulturološko uzdizanje obnavljanjem povijesnih znanja. Što u prijevodu znači da je došlo vrijeme da posjetimo i sam dvorac.

Trakošćan je nastao u davnim vremenima dok su brjegovima hodali divovi i šumama šetale vile, u pradavnom 13. stoljeću, i to kao omanja osmatračka utvrda za nadzor puta od Ptuja prema bednjanskoj dolini. Prema legendi dvorac svoje ime vuče prema tračkoj utvrdi (arx Thacorum), koja je navodno postojala u vrijeme antike. Prema drugoj pak ime je dobio po vitezovima Drachenstein koji su u ranom srednjem vijeku gospodarili tim krajevima.

Lozu gospodara samog zdanja pratimo od kraja 14. st. i to su bili grofovi Celjski. Nažalost uskoro obitelj izumire i u tom periodu se mijenja više vlasnika. Prvo pripadne vojskovođi Janu Vitovcu, zatim Ivanišu Korvinu, koji ga poklanja svome podbanu Ivanu Gyulayu. Ova obitelj zadržava dvorac kroz tri generacije, dok i oni ne izumiru 1566., a vlastelinstvo preuzima država.
Za učinjene usluge kralj Maximilijan 1584. dodjeljuje vlastelinstvo Juraju Draškoviću. U vlasništvu obitelji Drašković dvorac ostaje sve do 1944. kada se iseljavaju u Austriju, a ubrzo zatim dvorac postaje nacionaliziran. Od 1954. postaje muzej i danas je u vlasništvu Republike Hrvatske.

Put do dvorca vodi zavojitim makadamskim putom, dovoljno širokim da njime prođe auto u jednom smjeru, ili kočija u neka davna vremena. Pred impozantnim ulazom s pripadajućim, nekad davno pomičnim mostićem, i željeznim rešetkastim vratima, šljunak ustupa mjesto kameno popločanom podu.

Zadnji put smo u posjetu dvorcu bili kao tinejdžeri, tako da je bilo pravo ugodno iznenađenje vidjeti dvorac u novom obnovljenom ruhu. Na svega par mjesta su još bile skele. Drugo iznenađenje, ali ne baš ugodno, je bila izričita zabrana fotografiranja. Nisam mogao pojmiti koji bi mogao biti razlog iza toga, ali svejedno pravila su pravila. Tako da se ovom prilikom ispričavam na izostanku prelijepih fotki unutrašnjosti.
slika

A da se ima štošta vidjeti svjedoči i činjenica da smo u dvorcu proveli oko dva sata u razgledavanju brojnih soba, dvorana, knjižnica, kapelica itd. Najviše vremena je otišlo na čitanje brojnih poučnih tabli, a koje prate sam nastanak dvorca pa sve do današnjih dana, ali prati i brojne povijesne ličnosti sve do posljednjih Draškovića koji su tu boravili.

Sam stil unutarnje gradnje i dekoracija naprosto obuzima dah. Imate osjećaj kao da ste u nekoj Disneyevoj bajci o prinčevima i princezama. Tu je i pozamašna kolekcija raznog oružja, od mačeva i raznih sapira, brojnih bojnih sjekira, maljeva, kopalja i svakakvog drugog sječiva, pa do svakojakih arkebuza, puška kukača i raznih mužara. Vjerojatno najfascinantnija su dva potpuno očuvana viteška konjanička oklopa. Negdje sam pročitao da zbirka oružja broji oko 300 primjeraka, 230 hladnog oružja i zaštitne opreme, te 70 primjeraka vatrenog oružja. Razni primjerci potječu od 15. pa sve do početka 20. stoljeća.

Cijelo zdanje sastoji se od nekoliko razina. U niskom prizemlju se nalazi ogromna dvorska kuhinja i tamnica. U visokom prizemlju možete naći: lovačku dvoranu s velikom zbirkom prepariranih životinja i jelenjih rogova; predvorje s velikom genealogijom obitelji Drašković; knjižnicu s oko 1700 knjiga iz 18. i 19. stoljeća; vitešku dvoranu smještenu u zapadnoj kuli; obiteljsku dvoranu s portretima prvih članova obitelji Drašković; malo dvorište s bunarom koje se nalazi u središnjem dijelu zgrade. Na prvom katu možete pronaći: veliku blagovaonicu; mali salon gdje se plemstvo zabavljalo i opuštalo uz razne igre toga doba; dvije prostorije s panoima na kojima je prikazana povijest dvorca i obitelji Drašković; prostorije s prikazom fotografskih umijeća Jurja VI. i Karla Draškovića; spavaonicu i predsoblje u neobaroknom stilu; malu knjižnicu; malu kapelicu za molitvu; glazbeni salon s klavirom iz poznate bečke radionice Conrada Graffa; i na kraju tu je slikarski atelje Julijane Erdödy Drašković. Na drugom katu se mogu pronaći brojne sobe uređene u jednom od poznatih stilova, pa tako imamo baroknu sobu, rokoko, klasicističku, bidermajersku i neo-renesansku sobu.

Tko zna koliko bismo se još zadržali da nismo osjetili izvjesna kruljenja u želucu. Posjet završava u punom krugu u velikoj dvorskoj dvorani niskog prizemlja. Pomalo komična opaska, ali ako razgledavanje dvorca započnete od kraja, to jest od dvorske kuhinje, praktički možete izbjeći plaćanje. Uređaji za registraciju nalaze se samo na početku kod tamnice, na izlazu nema apsolutno nikakvih registratora.

Dan smo završili večerom u restoranu Preša iznad Krapine. Prošle godine smo prilikom posjeta muzeja evolucije po prvi put otkrili za ovo mjesto i ostali oduševljeni. Niti ove godine nije bilo iznimke po tom pitanju.

Narednih tjedan dana smo uglavnom išli na kratke šetnje u blizini kuće i autom do jezerca u podnožju Sv. Križa Začretja. Jedan dan smo otišli i do Aquae Vivae vodenog parka u Krapinskim Toplicama.
slika

A onda smo se 21.06. ponovno zaputili prema Trakošćanu, ali ovoga puta na planinarenje na Ravnu Goru.
Riječ je o najsjevernijoj gori Hrvatskog zagorja koja se smatra ujedno i posljednjim ogrankom Alpi. Prostire se u dužini od 13 km od zapada (Trakošćan) prema istoku (Donja i Gornja Voća).

Najviši vrh je 686 metara i na njemu možete pronaći dva planinarska doma – „Pusti duh“ i „Filićev dom“.

Mi smo se zaputili šumskim puteljkom iznad hotela Trakošćan u smjeru ovog drugog.

Put je u početku tekao u dosta blagom usponu, dijelom kroz gustu šumu, a dijelom na otvorenom po šljunčanoj cestici, često okruženi kletima s vinogradima i starinskim kućicama. Pogled koji je pucao oko nas bio je zadivljujući čak i na tako malim visinama.
slika

Kada smo ponovno zašli u šumu put je odjedanput naglo dobio na kosini, tako da smo se velik dio vremena verali i po stijenama. Sam put je bio podosta zarastao u razno grmlje i šikare, što odaje dojam da se ovim putevima dosta rijetko planinari.
slika

Kombinacija strmog uspona i jakog Sunca su nas pošteno iscrpili dok smo dosegli vrh. Nakon hektolitara preostalih zaliha vode, bili smo spremni i za prigrist nešto. Slavica je odabrala Zagorske štrukle, a ja pečene kobasice s grahom.

Po završetku objeda malo smo predahnuli uživajući u živopisnom pogledu okruženi smirujućim zvukovima prirode. Do auta parkiranog na drugom kraju jezera smo se vratili taman prije mraka.
slika

Idući dan je došlo vrijeme tužnog povratka u Zagreb, a ružno i kišovito vrijeme je u potpunosti oslikavalo naše unutarnje osjećaje. Pa ipak ovaj povratak nam je nešto lakše pao jer smo se dogovorili s Tompom da kod nas u Sigetu napokon isprobamo i zaigramo Wingspan.

Nekoliko sati poslije i nalazimo se u stanu u Zagrebu s raspakiranom živopisnom igrom ispred sebe i Tompom u našem društvu, koji je bio i više nego raspoložen za objašnjavanje. „Jeste li spremni? OK. Pozorno slušajte jer ovo ću ispričati samo jedanput.“
Dakle riječ je o većinom kartaškoj igri za 1-5 igrača, u kojoj igrači u ulogama znanstvenika, promatrača ptica, ornitologa (google it), nastojimo otkriti, pronaći i na koncu privući najšarolikiju skupinu ptičjih vrsta na svoja staništa. Postoje 3 vrste staništa na koje naseljavate svoje ptičje vrste – šume, nizine i močvarna područja. Naravno shodno tome samo određene vrste mogu obitavati na njima kompatibilnim staništima. Neke nisu nimalo zahtjevne pa prihvaćaju razne kombinacije staništa, a neke čak i sva tri. Svaka nova ptičja vrsta koju naselite na određeno stanište otkriva vam nove i bolje mogućnosti za igru.
slika

No krenimo redom. Na početku igre svatko dobiva svoju igraču ploču s akcijama u odabranoj boji, te 5 karata na odabir. Može se zadržati i svih 5 početnih karata, ali za svaku kartu koja se odbaci, može se odabrati jedan od 5 različitih resursi. Također svaki igrač dobiva kartu svoje tajne misije, određeni uvjet koji mora ispuniti kako bi dobio određeni broj bodova. Određene sposobnosti na kartama omogućuju tijekom igre da se povuče još tajnih misija.

Igra se u 4 kruga i svi igrači na početku započinju s 8 akcija koje troše jednu po jednu, idući u krug sve dok svi igrači nisu ispucali sve svoje akcije. Tada jedan krug završava i drugi počinje, ali s jednom akcijom manje. Svaki krug donosi prohtjeve s dodatnim bodovima za određene stvari, ako ih uspijete ispuniti, i samo ako ste najbolji u tome. Oni manje uspješni će shodno tome dobiti manje bodova, a oni najmanje uspješni ništa. Ovi prohtjevi s dodatnim bodovima odabiru se nasumično na početku igre.

Na svojem potezu igrač ima na raspolaganju jednu od četiri akcije. Akcije su:
- odigravanje karata iz ruke (svaka karta predstavlja određenu ptičju vrstu, ovo bi shodno tome bilo naseljavanju na staništa koja podržavaju njihov način života)
- prikupljanje hrane (potrebna vam je hrana kao resurs kako biste spustili određenu vrstu na stanište, postoji ukupno 5 različite vrste hrane – bobice, glodavci, ribe, crvi, pšenica. Od hrane se mogu prikupljati samo oni resursi koji se u obliku D4 kocaka tom trenutku nalaze u simbolično izrađenoj hranilici za ptice. Na svakoj D4 strani nalazi se po jedan prikaz jednog od resursa, a na nekima se pod kosom crtom nalaze i dva, pa se na takvoj strani može birati ili/ili. Kako se koja kocka s prikazom resursa odabere prilikom prikupljanja, tako se i ukloni iz hranilice. Ako više nema niti jedne kocke u hranilici, sve kocke se ponovno zarolaju. Također ako se na kockama nalaze prikazi samo jedne vrste resursa, sve kocke se mogu ponovno zarolati)
- lijeganje jaja (kako sve više ptičjih vrsta naseljavate na svoja staništa, s vremenom ćete uza hranu morati plaćati i određeni broj jaja kako biste naselili ptice)
- povlačenje novih karata (otkrivanje novih vrsta koje biste mogli naseliti na svoja staništa)

Na kraju 4 kruga zbrajaju se bodovi iz nekoliko različitih polja i tko god ima više je pobijedio.

Čar igre je u taktičkom građenju vlastite produkcijske mašine i vještom balansiranju na raznim područjima igre. Ne želite se dovesti u situaciju da vam nedostaje hrane za naseljavanje ptica, da vam manjka karata u rukama, ili pak da vam nedostaje dovoljan broj snesenih jaja. Debela većina ptičjih vrsta imaju i svoje određene benefite, koji se mogu aktivirati prilikom njihovog naseljavanja, tijekom igre kada se aktivira određena akcija, ili kad god se zadovolji određeni uvjet.

Kada se tome pridoda zaista prelijepi dizajn i artwork igre, kako ne odoljeti njenom šarmu.

Opčarani početnim doživljajem igre, odigrali smo 5 partija za redom. Svaka partija nam je trajala oko pedesetak minuta, i u svakoj partiji je kao iskusniji igrač pobijedio upravo Tompa. Omjer bodova u partijama je bio sljedeći:

1.) Tompa (Yellow) – 80
Mislav (Green) – 65(1)
Slavica (Cyan) – 65(0)

2.) Tompa (Yellow) – 81
Slavica (Cyan) – 70
Mislav (Green) – 69

3.) Tompa (Yellow) – 87
Mislav (Green) – 81
Slavica (Cyan) – 71

4.) Tompa (Yellow) – 89
Slavica (Cyan) – 87
Mislav (Green) – 74

5.) Tompa (Yellow) – 86
Mislav (Green) – 77
Slavica (Cyan) – 72
slika

Igru smo ponovno zaigrali 07.07.2019. i to s maksimalnim brojem od 5 igrača. Osim Marijana, pridružio nam se još i Marko Marović. Igra je iznenađujuće glatko tekla čak i u većem broju igrača. Na sveopće iznenađenje Slavica je ovoga puta pobijedila, a bodovanje je bilo sljedeće:

Slavica (Purple) – 81
Tompa (Yellow) – 74
Marijan (Red) – 72
Marko (Green) – 71
Mislav (Cyan) – 60

Marko je ubrzo nakon toga mora ići, ali smo odigrali još jednu partiju u četiri igrača. Marijan bio taj koji nas je ovoga puta sve iznenadio.

Marijan (Red) – 90
Tompa (Yellow) – 85
Mislav (Cyan) – 63
Slavica (Purple) – 56
slika

22.07. je nastupilo vrijeme iskorištavanja novog godišnjeg. Kako zadnje dvije godine nismo vidjeli morskih plavetnila, odlučili smo se u posljednji tren da ove godine ispravimo i tu nepravdu. Samo gdje, što, kada i po kojoj cijeni? Srećom „Ponuda dana“ nas niti ovoga puta nije iznevjerila. Našli smo sedmodnevni smještaj u polupansionu u terminu koji nam je odgovarao, i to u prelijepom Biogradu na moru. Kad sam bio mlađi ljetovao sam u Biogradu sa svojima u obiteljskom apartmanu dugih 10 godina, u bezbrižnom miru i spokoju, prije nego su nastupila crna vremena, prije Imperija (krize i prodaje apartmana). Uglavnom čini se da je sudbina namijenila da se ponovno vratim na staro mjesto poslije 7 godina. Prije odlaska našu zečju ljubimicu Bongu smo ostavili u dobrim rukama Slavičine mame u Koritinji.

Kako je polazak iz Zagreba bio u 06:00 sati, u Biogradu smo bili već oko 09:30. Prijava/odjava novih gostiju je bila oko 14h, tako da smo putne torbe ostavili u agenciji i zaputili se s ruksacima na plažu. Cijelim putem su me hvatala nostalgična sjećanja kojima sam na svakom koraku gnjavio Slavicu prepričavanjem raznih dogodovština i zgoda.

Pronašli smo lijepo mjesto u borovoj šumici između plaže Dražice i Solina. Bilo je vruće, ali nije bilo sparine. U debelom hladu bi na momente bilo i prohladno kada je zapuhalo.
slika

Zadnje dvije godine kupanja uglavnom u toplicama su nas pošteno razmazile po pitanju temperature vode, to jest u ovom slučaju mora. Čak i uz intenzivno plivanje bilo nam je poprilično prohladno, tako da smo prvi dan u more ulazili uglavnom kako bi se samo rashladili. Ostatak vremena smo provodili u hladu borove šume, izležavajući se na ručnicima, i igrajući Innovation.

Ovoga puta smo po prvi put zaigrali i s prvom ekspanzijom – Echoes of the past, a koju je Slavica dobila u 6. mjesecu za rođendan kao poklon od Marka (@mado). Osim što poveća broj igrača s 4 na 5, doda novih 110 karata (105 igraćih karata razmještenih kroz razdoblja 1-10, i 5 novih postignuća), ekspanzija uvodi i jednu sasvim novu mehaniku igre. Također za ostvarivanje pobjede sada je potrebno +1 postignuće (achievment).

Sada u igri postoje dva špila karata raspoređenih po razdobljima od 1-10, klasični špilovi s kartama iz bazne igre, i novi špilovi tzv. karata odjeka/jeke (echoe cards). Osim raznih novih zanimljivih sposobnosti, sve karte odjeka imaju fiksni printani broj bodova umjesto neke ikonice. Najveći otkriveni broj nosi bodova u svojoj punoj vrijednosti, a svi ostali manje vrijednosti svega 1 dodatan bod. Ovaj zbroj bodova pridodaje se onom kojeg ste skupili akcijama na određenim spuštenim kartama.

Druga zanimljiva novost je uvođenje nove mehanike. Određene nove karte iz ekspanzije omogućavaju vam akciju predskazanja (foreshadow), a što znači da možete karte iz ruku pohraniti ispod svoje igraće pločice. Poslije kada spustite neku kartu ispred sebe, možete dodatno spustiti i jednu od karata koje ste pohranili od prije, ali samo ako je iz doba koje je manje ili jednako prvoj karti koju ste odigrali iz ruke. Nadalje, kao nagradu možete odmah aktivirati i akciju te nove karte.

Valja li uopće reći koliko nam se jako svidio ovaj novi dodatak. Toliko da više i ne igramo samo s baznom igrom.

Odigrali smo svega jednu, ali vrijednu epsku partiju. Tko bi ikad pomislio da se ovako mala igrica čak i u samo dvoje igrača može odužiti i na preko dva sata. Slavica je pobijedila naravno :-P .

Nakon toga smo se spakirali i pošli preuzeti naš mali apartmančić. Za dobre poznavatelje grada koji su već ljetovali u Biogradu, odati ću da se smještaj nalazio u blizini Bure centra.

Apartman se sastojao od svega male sobice s dva kreveta, malim frižiderom i velikim radnim stolom za kojim su se nalazila dva stara katodna televizora. Tu je još bila mala kupaonica i veliki balkon sa stolićem i dvije stolice. Sve u svemu čisto zadovoljavajuće za nas dvoje.
slika

Na doručak i ručak smo išli u mali restorančić na glavnoj prilaznoj ulici u Biograd, a koji je bio nekih 800-tinjak metara udaljen od apartmana. Doručak je bio švedski stol, i tu sam uglavnom poharao sve živo i neživo. Red kajganih jaja, red sira i vrhnja, hrenovki, pekmeza na tostu, sira, šunke…

Nakon toga smo odlazili na plažu i kraj mora ostajali sve do oko 18h kada smo išli na večeru.
slika

Boravak na plaži se svodio od kupanja u moru, plivanja, nakon čega je uslijedilo kratko sunčanje, pa igranje Innovationa u hladu, i onda opet sve ispočetka.

Par dana smo pješačili i na divljim plažama udaljenih nekih 4,5 km od Biograda u smjeru Pakoštana. Borova šumica s gustim hladom praktički odmah uz more, mir i tišina, samo umirujući zvukovi cvrčaka i valova, aromni mirisi crnogorične šume ispremiješane s mirisom mora. Tu smo na miru za promjenu mogli igrati Innovation bez da budemo mala turistička atrakcija za sebe. Ma pravi odmor iz snova kakav svi često sanjamo i čemu težimo tijekom duge radne godine.
slika

slika

Ponio sam sa sobom i novu masku za plivanje koju sam kupio dva dana prije polaska iz Zagreba. Riječ je o onim novim maskama za cijelo lice i koje poput roga imaju disaljku smještenu točno iznad glave. Prošle godine sam po prvi put naletio na takvo čudo u Decathlonu i ostao fasciniran činjenicom da se pomoću ove maske može normalno disati i na nos. Cijena je bila zbilja OK, na popustu 139,00 HRK. Vidio sam kasnije primjerke u Intersportu i Hervisu za do čak 449,00 HRK, pa pretpostavljam da sam dobro prošao. Uglavnom bio sam uzbuđen poput malog djeteta kada sam se konačno nalazio do struka u moru i navlačio masku na glavu. Slavica je odlučila preskočiti moje izljeve dječjeg uzbuđenja spavancem u hladu. S maskom na licu se zaista moglo bez problema disati i na nos, izuzev na početku smrdljivog mirisa nove plastike i gume. Još bolja stvar je bila što se zbog te činjenice maska uopće nije maglila. Odraz i prvi zaveslaji u podvodnom svijetu zaista su bili poseban trenutak. Već dosta dugo nisam plivao s maskom na glavi, ali sada je tu bio i puno širi kut gledanja, kao i spomenuto bezbrižno disanje i na nos. Ako bi se disaljka našla ispod vode, ima sustav za automatsko zatvaranje prodora vode u masku. Moguće je roniti, do dva metra je čak i OK, ali pri sve većim dubinama zbog razlike u pritisku maska se sve jače priljepljuje i urezuje na lice. Što uvjeravam vas nije nimalo ugodan osjećaj. Sve u svemu bio sam iznimno zadovoljan iskustvom, mada osim kamenja, pijeska, morske trave i par ribica nisam niti vidio ništa značajno.

Po povratku i nakon večere odlazili smo u noćne šetnje malim gradićem i uživali u polaganom zalasku Sunca. Romantičnom ugođaju su pripomagali i razni ulični svirači i klape.
slika

Dvije večeri našli smo se i s kumovim bratom i njegovom ženom, prvi put u Sv. Filipu i Jakovu na večeri, pa idući dan u Biogradu na koktelima.

Imali smo još toliko ideja i planova na umu, ali je 7 dana samo tako prohujalo s vihorom. Zadnji dan u nedjelju je praktički gotovo cijeli dan obilno kišilo. Negdje oko 15h se malo smirilo pa smo izašli prošetati do plaže Soline. Popili smo svaki po jednu hladnu kavu u obližnjem baru uz plažu, a u međuvremenu je čak i Sunce sramežljivo provirilo kroz oblake. Nisam mogao odoljeti pozivu jednog od posljednjih kupanaca, pa sam se brže svukao u kupače i bacio u more. Kako je bilo malo svježije Slavica je odlučila ovoga puta preskočiti ideju, pa me zavidno promatrala s obale.
slika

Nije dugo trebalo a da se ne pojave novi, poput ugljena crni oblaci. Brzo smo se spakirali i otišli u restoran ranije na večeru.
Iduće jutro je osvanuo novi sunčani i prelijepi dan, nama dojmom umanjen zbog žalosti oko odlaska. Pa ipak kako je bus polazio tek u 17:50, imali smo praktički još skoro cijeli dan za kupanje i uživanje u morskim čarima. A tako je i bilo.

Po povratku u Zagreb kako mi je ostalo još 8 dana godišnjeg, odlučili smo se već odmah iduće jutro nakon povratka spakirati i ponovno otići u Zagorje. Prije toga smo samo skoknuli autom do Koritinje kako bismo pokupili našu dragu životinjicu. Nakon devet dana razdvojenosti bilo je teško reći tko je pri ponovnom susretnu bio sretniji, mi ili ona. Kada smo došli u Zagorje nije se cijeli dan odvajala od nas, a navečer je cijelu noć prospavala sklupčana uz Slavicu.

Preostale dane smo u Zagorju proveli podosta mirno za razliku od prijašnjih godina kada smo dosta biciklirali. Posjedovanje auta uistinu ulijeni čovjeka. Putovanja su nam se svodila uglavnom na odlaske u nabavke potrepština, dok bi ostatak dana proveli u verandi kuće uživajući u novom/starom iskustvu Arkham Horror LCG-a. Do kraja boravka u Zagorju uspjeli smo konačno završiti do kraja i Dunwich kampanju, prošle godine smo došli do Undimensioned and Unseen scenarija. Bez da ulazim u spojlanje radnje, reći ću samo da je kraj izuzetno zadovoljavajuće okončan. Inače cijela priča je svojevrsni fan made nastavak originalnog djela H.P. Lovecrafta – Užas iz Dunwicha. Vidi se da je Fantasy Flight na priči angažirao stručnjake i prave fanove lika i djela iz pera slavnog majstora horora. Svi koji su čitali ili su upoznati s pričom će imati tim veći osjećaj zadovoljstva prilikom igranja.
slika

Od likova ovu kampanju smo zaigrali sa Zoey Samaras (Slavica) i Rex Murphyjem (ja). Još jedna velika promjena je što je ovoga puta Slavica igrala u ulozi glavnog borca naše družine, dok sam ja bio zadužen za istraživanja i pronalaženje tragova.

Zakleli smo se da ove godine po povratku u Zagreb nećemo zapostaviti igru, već da ćemo nastaviti igrati i s preostalim izašlim kampanjama koje ćemo u hodu nabavljati.

Jedan dan smo iskoristili i za posjet mojim krizmanim kumovima, gdje smo na opće oduševljenje bili dočekani s domaćim zagorskim štruklima i gemištom.

Drugi dan smo pak bili u gostima kod prvog susjeda, ujedno i dugogodišnjeg prijatelja iz djetinjstva. On i žena su od prošle godine postali sretni roditelji. Uživali smo u hrani i piću, šalama i pošalicama, te pričama gdje smo se prisjećali starih zgoda i nezgoda, dok je mala slatka djevojčica pod budnim očima roditelja izvodila razne dječje vratolomije u hodalici.

05.08. su nas posjetili Tompa i Marijan, prilikom čega smo ponovno zaigrali Wingspan. U obje partije je naravno pobijedio Tompa. Doduše u drugoj partiji se doslovno provukao kroz ušicu igle.

1.) Tompa (Yellow) – 84
Slavica (Cyan) – 76 (0)
Mislav (Green) – 76 (0)
Marijan( Red) – 72

2.) Tompa (Yellow) – 76
Mislav (Green) – 75 (7)
Marijan (Red) – 75 (1)
Slavica (Cyan) – 67

Za kraj smo nakon skoro godinu dana predaha odigrali i jedan Deus. Slavica nas je ovoga puta zaprepastila totalno nas rasturivši.

Slavica (Blue) – 79
Marijan (Orange) – 60
Tompa (Black) – 46
Mislav (Green) – 40
slika

Od 07.08. sam počeo raditi, ali kako je kolega poslovođa bio na odlasku uzeli su mi dva slobodna dana pa sam idućih pet dana radio skraćeno po šest sati. Kako nam je u Zagorju bilo iznimno lijepo, odlučili smo si još malo produžiti boravak tako što sam ja onda sljedećih 5 dana putovao u Zagreb na posao. Kod Začretja po D1, pa na autocestu do izlaza jug do Arene Centar, sveukupno nekih četrdesetak minute vožnje. Ostao sam prespavati u Zagrebu sa subote 10.08. na nedjelju 11.08. zato što sam imao prijelaz smjene iz popodnevne u jutarnju. Ove godine je u Zagorju bilo zaista svježe čim bi Sunce zašlo, zapravo baš prohladno. U nekim navratima vidjelo smo na prognozi da bi se temperatura spustila do 14. Tako da smo navečer bili u dugim rukavima i za spavanje se pokrivali debelim dekama. U Zagrebu je bila dijametralno suprotna situacija. Spavao sam razotkriven i samo u donjem vešu, i nikako zaspati od sparine.

Zbog novih iskustava našli smo se i više od jedne večeri kako razgovaramo o tome kako bi bilo živjeti u kući u Zagorju, ja putujem na posao u Zagreb ili s vremenom nađem posao u Krapini i okolici, a Slavica se zaposli u školi u Sv. Križu Začretju. Tko zna što će na kraju biti od ovih razmišljanja.

Iduća 3 dana sam bio opet slobodan, a 15.08. je bila Gospa, stoga smo odlučili kvalitetno iskoristiti malo vremena što nam je još ostalo.

12.08. smo otišli u obilazak grada Oroslavlja. Na našu žalost u samom centru grada su u toku bili veliki radovi, tako da su inače prelijepi trg i prilazi bili skroz razrovani.

Produžili smo dalje do restorana Bibi gdje smo i parkirali auto. Zaključili smo da bi preostali dio gradića radije razgledali punih želuca. Slavica je naručila pečene gljive i krokete, a ja pržene lignje uz pomfrit. Za desert smo se još zasladili hladnom kavom sa sladoledom.

Obilazak grada smo započeli u parku Vraniczany, malom Versajski uređenom idilom. U tijeku je bilo postavljanje platna i zvučnika za ljetno kino. Da nismo imali drugih planova za večeras vjerojatno bi ostali pogledati štogod da se prikazivalo. U sklopu parkića se nekad nalazio i dvorac Oroslavlje Gornje, nažalost izgorio je u velikom požaru 1949. godine. Nekada je upravo u tom dvorcu njegov tadašnji vlasnik Ivan Franjo Čikulin (1681.-1746.) imao jednu od najbogatijih knjižnica u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Jedan od posljednjih vlasnika barun Ljudevit Vraniczany dotjerao je perivoj, a kao veliki ljubitelj književnosti i likovne umjetnosti ugošćivao je najveće hrvatske književnike i slikare. Posljednji vlasnik dvorca je 1920. postao poduzetnik Milan Prpić, koji ga je pretvorio u tvornicu tekstila. Kako je dvorac izgledao do svojeg sudbonosnog kraja možete vidjeti na sljedećem linku -http://oroslavje.hr/galerija-dvorac-oro ... raniczany/

Niti drugi dvorac Oroslavlje Donje, koji se nalazio nekih par-sto metara dalje, nije bio bolje sudbine. Doduše nije izgorio kao njegov nesretni brat, ali je danas u potpunosti devastiran i zapušten.
slika

Jedan od najpoznatijih vlasnika dvorca je bio Sigismund Vojković, odnosno Vojkffy kako se obitelj preimenovala u vrijeme gradnje dvorca. Njegova obitelj je pripadala starom hrvatskom praplemstvu iz Goričke županije, i to rodu iz Klokočkog plemena koji se odijelio od velikog plemena Karinjana i Lapčana. Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. dodijelio im je područje Klokoča gdje je bio Vojković-grad. Danas se to mjesto nalazi nedaleko od Vojnića. Vojkovići su bili poznati kao izvrsni ratnici. Tako je Ivan I bio kapetan grada Karlovca u XVI. stoljeću. Njegov sin Ivan II. imenovan je kapetanom grada Križevaca. Zbog svojih brojnih junačkih djela, kralj Ferdinand III. Ivanu II. Vojkoviću 1655. godine i njegovoj obitelji dodijelio je povelju priznanja starog plemstva. 1646. godine Ivan Jakov Moscon darovao mu je brojna imanja, između ostalog i ono u Oroslavlju. Kraljica Marija Terezija (1740. – 1780.) je 1763. godine Ivanovim unucima Sigismundu i Kristoforu dodijelila je ugarsko-hrvatsko grofovstvo za zasluge u sedmogodišnjem ratu, čime su preskočili titulu baruna i od plemića odmah postali grofovi. Postoje brojni argumenti kako je Marija Jurić Zagorka za svoj lik Siniše iskoristila upravo Sigismunda Vojkovića, odnosno Vojkffya, njegovu vojničku povijest i fizički izgled.
slika

Od 1897. godine Vojkovići dvorac prodaju Ugarskoj hipotekarnoj banci, nakon čega mijenja više vlasnika, sve dok ga 1921. nije kupio već spomenuti poduzetnik Milan Prpić. Dok je dvorac Oroslavlje Gornje preuredio u tvornicu, sve slike u namještaj je preselio u Oroslavlje Donje koje je odabrao za stanovanje obitelji. Uspješni poduzetnik financijski pomaže izgradnji infrastrukture, te osniva Tekstilnu i Vrtlarsku školu, a financira i rad Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića. Mjesec dana prije završetka Drugog svjetskog rata ustaška vlast Prpića zatvara i osuđuje na smrt. U lipnju 1945. komunistička vlast konfiscira sve njegove posjede. Od tada je dvorac prepušten tužnoj sudbini zaboravljenosti i polakom propadanju.
slika

Sve prostorije su iznimno devastirane s tek pokojim madracem koji se može pronaći u pojedinim prostorijama, a koji su očito poslužili nekom beskućniku za prespavati. U samom središtu zdanja nalazi se dvorište do kojeg se dolazi kroza dveri na glavnom ulazu.
slika

Dvorac je sa svih strana okružen velikim hrastovim drvećem, među čijim krošnjama smo imali priliku vjedočiti zabavnoj igri dviju vjeverica. S jednakim interesom, ali sasvim drugim motivima, promatrala je i jedna od lokalnih mačaka ovu igru.

Za kraj dana smo otišli u Tuheljske toplice na noćno kupanje do 22h. Bilo je još uvijek iznenađujuće puno ljudi s obzirom na to da je bio četvrtak, I na to da smo stigli oko 19:30. Usprkos gužvi uspjeli smo doći na red i na svoju minutažu uživanja na masažerima.

Idući dan 13.08. odlučili smo se na cjelodnevno razgledavanje Krapine. Dosad smo uvijek bili u prolazu, pa smo odlučili ispraviti i tu nepravdu.

Parkirali smo na parkingu u neposrednoj blizini muzeja krapinskih neandertalaca i polaganim hodom propješačili do samog centra – trga Ljudevita Gaja. Sjeli smo u Ilir bar i svatko si je naručio po dvije kugle sladoleda.
slika

Nakon kratke okrijepe nastavili smo šetnju gradom te obišli i prelijepi park Matice hrvatske. Bio je pomalo tmuran dan, pa kad smo se zaputili u posjet starom gradu sustigla nas je slabašna kišica.

No to nas nije nimalo obeshrabrilo da nastavimo s polaganim usponom prema tvrđavi. Na putu smo susreli umiljatu macu koju smo pošteno nahranili i izmazili. Kao da je neka viša sila uočila naše djelo nagradivši nas prestankom kišice.
slika

Stari grad Krapina smješten je na povoljnom povišenom položaju nad rijekom Krapinčicom. Sam naziv grada se po prvi puta pojavljuje krajem 1193. godine. U početku je postojala samo branič-kula četvrtastog tlocrta koja je tijekom 13. i 14. stoljeća doživjela razna proširenja. Ispod jezgre burga na izduženoj uskoj zaravni gornjeg gradskog dvorišta grade se krajem 14. i u 15. stoljeća stambeni i rezidencijalni objekti (palas) na zapadnom, i niz gospodarskih objekata na istočnome dijelu, te dvorska kapela Sv. Trojstva na krajnjem jugoistočnom dijelu burga. Sredinom 14. stoljeća grad i utvrda nalaze se u vlasti hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca. Nakon smrti kralja Ludovika, Krapinu nasljeđuje kralj Žigmund Luksemburški, koji je poklanja knezu Hermanu Celjskom kao nagradu za ukazanu pomoć i spašavanje kraljeva života. Kralj Žigmund uzima za ženu Hermanovu kćer Barbaru Celjsku poznatu u narodu kao Crna kraljica, čije se vjenčanje održalo u Krapini 1405.godine. Vlasnici Krapine se često mijenjaju, pa tako Krapinu dobiva kralj Matija Korvin koji je daruje banu Ivanu Vitovcu, a nakon što se Vitovac odmetnuo od kralja, kralj Matija daruje Krapinu svom sinu Ivanišu Korvinu koji i ondje umire, a njegova udovica Beatrica Frankopanska udaje se za kneza Branderburga koji zbog svoje rastrošnosti bude primoran prodati ga jajačkom banu Petru Kegleviću. Pratite? OK onda nastavimo. Krajem 16. stoljeća kao suvlasnici grada pojavljuje se obitelj Drašković, a za vrijeme banovanja Ivana Draškovića u Krapini je održano 5 hrvatskih Sabora ( 1598., 1599., 1600., 1605. i 1607.godine). Od 1610.godine Keglevići postaju jedini vlasnici Krapine, a posljednji gospodari grada bile su obitelji Lichtenberg i Ottenfels. Upravo barun Franjo Ottenfels kreće s obnovom jedine preostale zgrade i zajedno ju s ostatcima gradine oko 1900. godine daruje Krapini.
slika

Usprkos starosti zidine oko i grada i danas veličanstveno stoje u gotovo pa punom sjaju. Izbočine u nekim dijelovima kao da mame nekog luđaka da izigrava Spidermana. Na putu do vrha nalazi se stara dvokatna građevina pregrađena u 19. stoljeću, i dva dodatna iznenađenja. Jedno je lijep vidikovac s pogledom na Krapinu i okolicu, a drugo je velika špilja koja vodi u unutrašnjost brijega. Dubljim zalaskom u špilju otkriva se međutim da se kroza nju može izbiti na drugu stranu. Tu se nalazi puteljak kojim se možete okolnim putem vratiti do stare građevine, ili nastaviti šumskim puteljkom do vrha. Mi smo naravno odabrali ovo drugo.
slika

slika

slika

slika

slika

slika

slika

Na vrhu nas je doćekao visoki jarbol i Hrvatska zastava kako žalosno visi niz njega zbog nepostojećeg vjetra. Zbog okruženosti vrha stablima sa svih strana i lijep vidikovac se sramežljivo skriva. Kako nismo imali više naročitog razloga daljnjeg boravka, započeli smo s polaganim spustom. Odabrali smo suprotnu stranu zaraslim šumskim puteljkom, nasuprot šodranom širokom putu kojem se prilazi utvrdi iz centra grada. Naš novo odabrani put osim što je pošteno obrastao šumskim gustišem je i poprilično strmiji.
slika

Pri spustu na dijelu puta naišli smo na postavljeni metalni križić u udubljenju jedne stijene. Nekoliko metara dalje naišli smo na malenu livadicu s klupicom i raspelom, te okruženu različitim prekrasnim cvijećem. Iznenađenjima čini se nema kraja.
Kada smo došli do nizine kroz maleno dvorište smo izbili odmah na ulicu praktički točno na mjesto gdje smo parkirali auto. Odvezli smo se do restorana Preša iznad Krapine i svatko si je naručio porciju pečenih štrukli.

Posljednji dan našeg boravka u Zagorju ponovno smo proveli u laganoj šetnji oko jezera kod Trakošćana. Može se reći da smo postali gotovo pa stalni postav tamošnje prirode.

Kada smo obišli cijelo jezero zaputili smo se na ručak u restoran Grešna gorica kod Desinića. I dalje nam je jedan od najboljih restorana gdje uz odličnu domaću hranu se može uživati u veličanstvenom pogledu na dvorac Veliki Tabor.
slika
slika

Nakon večer prošetali smo lijepo uređenom okolicom i na kraju završili kod tora za jelene. Nažalost u ograđenom prostoru smo našli samo jednog, doduše znatiželjnog i iznimno gladnog velikih slasnih biljaka koje su se nalazile uz samu ogradu, samo s pogrešne strane. Na opću radost velikog biljoždera Slavica je uskočila čupajući visoke biljke i gurajući kroz mrežastu ogradu. Zadržali smo se tu još neko vrijeme ostavši iznenađeni količinom pojedenog bilja bez ikakvih naznaka posustajanju.
slika

U sumrak smo konačno krenuli prema kući. Na kraju se povratak pretvorio u pravu noćnu avanturu. Odlučili smo poslušati tetu navigatoricu i umjesto poznatog puta odabrali navodno 10 minuta kraći. Samo što je to na dijelu puta značilo vožnju po uskom makadamu u gustom mraku po visokim i pretežno napuštenim brjegovima. Kod nekoliko skretanja smo se morali vraćati u rikverc natrag, jer je navigacija pokazivala jedno, a u praksi je put nalikovao na nešto sasvim drugo. Još i danas se mogu sjetiti olakšanja kada smo konačno izbili iz uskog šumskog puta na pravi kolnik uz naseljene kuće.
slika

Idući dan smo proveli u spremanju i sređivanju kuće. Vrijeme godišnjih odmora je prošlo, vrijeme novih radnih pobjeda je pred nama.
Ovi su korisnici zahvalili autoru Valsim za post (ukupno 4):
dadoLourdinChMarinsadistiko
Možete otkriti više o osobi u sat vremena igre, nego u godinu dana razgovora. - Platon

Odgovori

Natrag na “Blogovi iz boardgame svijeta”

Online

Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 1 gost.