1993. godine nove ere, sveučilišnom profesoru matematike Richardu Garfieldu prilazi tadašnji direktor izdavačke kuće Wizards of the Coast sa molbom da za njih dizajnira “lako prenosivu igru koju će se moći igrati u pauzama na raznim igračkim konvencijama”. Garfield mu je predstavio kartašku igru koja dobiva ime Magic: the Gathering, i koja se danas igra mnogo više nego samo u pauzama na igračkim konvencijama. Štoviše, Garfield je Magicom udario temelj čitavog novog žanra igara zvanog trading card games (kolekcionarske kartaške igre), kojeg je do dan-danas najpoznatiji i najpopularniji predstavnik.
Kutija i pribor igre
Prvo što ćete prilikom susreta sa Magic kartama primjetiti jest da su estetski vrlo privlačne. Zapravo je prilično nevjerojatno da Magic izgleda tako dobro nakon 18 godina i nekoliko stotina ilustratora i dizajnera koji su tijekom tog dugog perioda ostavili svoj trag na njemu (napomenimo da je 2003. prošao kontroverzni redizajn). Vjerojatno su za to najviše zaslužni umjetnici koji su oslikali svijet Magica i tako mu udahnuli život – John Avon, Brom, rk post i Kev Walker legende su u svijetu fantasy ilustracija i najtoplije vam preporučam da proguglate njihova imena i pogledate njihove radove.
Magic dolazi u brojnim pakiranjima, no najčešće se kupuje u boosterima, odnosno paketićima od 15 nasumično zapakiranih karata. Karte dolaze u tri različita stupnja učestalosti (tj. barem je tako bilo do 2008. kada je uveden i četvrti, najrjeđi stupanj). Kad se tome doda činjenica da svaka karta dolazi i u posebno rijetkoj foil (svjetlucajućoj) verziji, jasno je da je kolekcionarsko tržište Magic karata golemo. Tako nije rijetkost da dvije-tri karte koje vam trebaju za špil mogu koštati i preko 100 $! Naravno, većina karata ne košta toliko, štoviše, većina je tako bezvrijedna da ih za dva-tri dolara možete kupiti preko 100. To je jedna od stvari koje nikako ne volim u Magicu – zahtjeva veliko financijsko ulaganje koje teško da će vam se ikad kompenzirati. To dakako ujedno znači da si samo bogati igrači mogu priuštiti kompetitivno bavljenje ovim sportom. Namjerno koristim izraz “sport”, jer su natjecanja u Magicu organizirana profesionalno, do te mjere da postoji službena liga, zatim nacionalna i svjetska prvenstva (sa pripadajućim kvalifikacijama), te brojni manji turniri koji se održavaju na tjednoj bazi. Naravno, malo je igrača koji će Magicu pristupiti tako seriozno, jer takav pristup (osim što nije zabavan) zahtjeva i veliku količinu energije uložene u analizu pojedinačnih karata, špilova, i pobjedničkih strategija. A i tada će biti presudan talent, jer kao što je jedan od najboljih igrača Međika svih vremena, Jon Finkel, nedavno izjavio: “U svijetu Magica, razlika između dobrih i izvanrednih igrača jest što ovi drugi pobijede u 5 do 10 % partija više, tj. možda u jednoj partiji više po turniru”. Ovime je vjerojatno htio reći da izvanredni igrači ne rade greške pri igranju (tzv. misplay), što nije lako jer je Magic prilično složena igra u kojoj treba imati na umu mnogo faktora istodobno.
Dojam igre
Recimo sada par riječi o samoj strukturi igre. U Magicu igrač preuzima ulogu čarobnjaka koji pomoću karata u svojem špilu mora spustiti protivnika sa 20 na 0 života prije nego što to protivnik učini njemu. U tu svrhu uz pomoć landova (zemalja) koje daju manu (na koju možete gledati kao na novac u čarobnjačkom svijetu) kupuju razna stvorenja i artefakte koje postavljaju na bojno polje, i razne čini koje kad se odigraju idu direktno u graveyard (groblje, odnosno kup u koji se odbacuju karte). Igra se krug po krug sve dok jedan od igrača ne primi dovoljno damagea (štete) da izgubi partiju, ili dok jednom od igrača ne nestane karata u špilu (što se događa mnogo rjeđe).
Dva su revolucionarna koncepta koje je Magic unio u svijet kartaških igara. Prvi je tap mehanika, tj. ideja da se okretom karte za 90 stupnjeva označava da karta nešto radi (npr. stvorenje napada, land daje manu, itd…) Drugi je ideja konstruiranja špila karata prije početka igre. Špil slažete tako da odaberete najmanje 60 karata (gornje granice nema, no jednu kartu u špilu možete imati u najviše 4 kopije) iz mnogo većeg fonda karata (postoje brojni formati koji ograničavaju taj fond, no svejedno je riječ o stotinama karata, od više desetaka tisuća koje su do danas izdane). Magic karte podijeljene su u 5 boja, od kojih je svaka vezana uz jednu vrstu terena (to su spomenuti landovi) i svaka ima svoju snagu i slabosti. Tako je zelena vezana uz šume, bijela uz ravnice, crvena uz planine, crna uz močvare i plava uz otoke. Uz ovih pet, postoje još i bezbojne karte (artefakti, posebni landovi) i višebojne karte, ali sad već idemo u detalje.
A u Magicu se doista može ići duboko u detalje, negdje do dubine od 11.034 metara. To je još jedan problem sa ovom igrom – gotovo je nemoguće uroniti u nju nabrzinu. Samo za pohvatati sva pravila nekome tko nije vičan kartaškim ili društvenim igrama trebat će nekoliko dana; da bi pak postao vješt i mogao ravnopravno sudjelovati u igri, trebat će mu nekoliko mjeseci. Kad se k tome pribroji već spomenuta činjenica da Magic nije nimalo jeftin, jasno je da mnogi više ili manje svjesno odluče nikada ne zakoračiti u njegov svijet.
S druge strane, oni koji zakorače u svijet Magica teško iz njega izlaze. Doista ima nešto što stvara ovisnost o toj igri, te nisu rijetki slučajevi da se pojedinici u potpunosti predaju Magicu. Čak bih se krzmao nazvati ljubitelje Magica ljubiteljima igara, iz istoga razloga što se tim atributom teško može krstiti fanatičnog šahista ili zaljubljenika u bridž – i oni i “Međikovci” slijepo su zainteresirani za svoju igru i teško ćete ih nagovoriti da probaju nešto novo. Meni je osobno to pomalo neshvatljivo, jer Magic, koliko god bio dobar nije baš toliko dobar – doista, nije nimalo neobično da su neki aspekti igre osmišljene prije 18 godina u današnje doba već pomalo zastarjeli. Ono što posebno upada u oči jest relativno visok udio sreće u igri – nešto najgore što vam se može dogoditi jest da zbog neoptimalnog nasumičnog rasporeda zemalja u špilu izgubite partiju (pojava poznata pod nazivom mana screw), ili pak situacija u kojoj oba protivnika ostanu bez karata u ruci nakon čega najčešće pobijedi onaj koji ima više sreće prvi povući jaku kartu (pojava poznata kao top deck). Naravno, dobri će igrači minimalizirati ove nedostatke konstruiranjem dobrog špila i pametnom igrom (postoji razlog zašto u Magicu postoje ljudi kao što su Jon Finkel).
Zaključak:
Magic je golema igra u svakom pogledu – predstavlja golemi biznis, njezin utjecaj na povijest igara je golem, i može vam pružiti gomilu igračkog užitka. Ali upravo zbog te svoje veličine, postoji šansa da će zasjeniti sve druge igre (pa i više od toga) u vašem životu. Ukoliko niste spremni zbog Magica odreći se mnogo para i vremena, moja je preporuka da umjesto jednog velikog posjetite veći broj manje kompleksnih, no ništa manje zabavnih i vrijednih igračkih svijetova.